ŽENE, MAJKE, RATNICE: Anka Jurin - Baraka

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Anke Jurin.

BARAKA

Možda će nekome biti smiješno i glupo da moju priču (ne priču, nego pravu
istinu o Domovinskom ratu) počinjem s barakom u kojoj smo držali gudića i drva za
ogrjev. Međutim, ta baraka odigrala je veliku ulogu u mome životu. Ona se nalazi
dvadesetak metara poviše naše kuće, malo ubrdo, a s nje se, kao na dlanu, vidi cili
Zadar i okolica.
Uz jugozapadni zid barake nalaze se uske stepenice za popeti se gore na
ploču di sušim robu i smokve. Sad kad ovo pišem, odma mi naviru sićanja na sve što
smo proživljavali dok su oni bezdušnici razarali moj lipi Zadar i tili ga oteti. Još i sad
vidim sebe, muža, dicu i rodbinu kako za vrime uzbune i granatiranja umisto u
podrum, trčimo gore prema baraki, šćućurimo se svatko na svoju stepenicu toliko da
nam glava viri u razini ploče, kako bismo mogli s užasnim bolom i u srcu tužni, a
ujedno i puni bisa, gledati i brojiti koliko granata pada na naš lipi grad.
Svaka granata bila je drhtaj, stres, a mi bismo se samo u tišini pogledavali i
jedva čekali kad će prestati. Prije radija, prije televizije, prije svih znali smo di je koja
granata pala, doli na Poluotok, crkvu svetog Šime, Voštarnicu, Kneževu palaču,
Fošu…
Ne znam što nas je vuklo gledati sve te strahote, ali dobro znam da smo proživljavali
neopisiv strah i potiho oplakivali naš lipi Grad. Naveče, umjesto u krevet, mi bismo
otišli na baraku, stajali stisnuti u mraku i gledali kako s brda Sv. Križ ili Debelog brda
nebrojeno granata i topovskih rafala obasjava naš Zadar, koji bi tužan, ali ponosan
drhtao u mrkloj noći.
Više puta dok sam stavljala sušiti robu (bila roba nije dolazila u obzir, pogotovo
lancuni jer sam mislila da bi četnici mogli pomisliti da se predajemo) ili dok sam sušila
smokve, gledala sam u moj grad i vapila Bogu kad će taj nepravedni rat završiti.
Jednog jutra čim sam se ustala, otišla sam na baraku da vidim kako je moj
Zadar, da mu viknem: „Drž se!“ Bila je kalma bonaca, a more je bilo bistro ko ulje u
kamenici. Zadar se ogledavao u moru ko u zrcalu. Tada sam napisala ove stihove.

Moj gradu
S barake tri milje daleko
Tu di je rodno mi Preko
Gledam u te, lipi moj Gradu,
I molim Boga da te ne napadu.
Jer rekli su sutra će Zadar napasti
One lude četničke napasti.
Od noćašnje bure tako si mi blizu,
Kuće ti u moru ko biseri u nizu.
S barake di se roba suši
Slutim tešku bol u duši.
Gledam u te, lipi moj gradu,
I vičem ti: Ne daj se,
Ne daj da mi te ukradu!

ljeto, 1992. g.

Tako je naša baraka skupa s nama strahovala za naš dragi grad, a sada u miru,
ponosna kao i naš lipi Zadar, stoji i osmjehuje nam se.

PEĆINA NAN NI TRIBOVALA

Toga leta početkon kolovoza 1991. godine već se je ćuti rat, a mi u Prijeku
sprijemali smo se za jenu veliku obljetnicu. Hotili smo na častan nočin proslaviti stuo
godin pogibije šešnajest prijeških lavandijer, ča su se potopile u gajeti kod Školjića.
Svi smo strahovali, a pogotovo organizatori oće li se sve obaviti na dostojan nočin
kako su naše lavandijere zamiritale.
Vrulja i spomenik bili su urijeđeni i sve je bilo sprijemljeno za tu proslavu. Ni
topi, ni puške, ni mitraljezi ne bi nas bili mogli fermati. Fola Bogu, sve je prošlo u
miru. Nikad u životu nisan vidila toliki ponos pomišon s tugun i strohun. Himnu smo
pivali s velikin žorun i sa suzami u očima jer, baš u to vrime, namo na istoku na kraju
Lipe Naše, u Dalju i Ćelijama, nevini ljudi su pobijeni i spoljeni, a tako i njihove kuće.
Kako se je rat već osićo i Lipa Naša bila malo po malo načeta, a mi u Prijeku
nismo stoli s mirun. Osnovon je krizni stožer i svi od osamnajest do pedesjet godin
bili smo odrjeđeni ča će ki činiti. Želili smo svin srcen broniti lipu našu Hrvosku, svaku
njezinu skraču, svaki babulj, a ča je nojvažnije, svako čeljode ča u njoj živije. Iz
stožera san dobila obavijest da san rasporijeđena za evakuaciju. Dobro san znala ča
mi je činiti i istoga časa uvati me je niki joki stroh. Zamislila san se, a po glovi su mi
se počele motati užasne slike. Vidila san sebe kako u noći po škuritodi skupljon žene
i dicu iz našega dvuora i kako bižimo prema zavrhu. Nisan znala ni di ćemo ni kud,
samo da se škapulomo. Kad san došla sebi, rekla san: „Bože muoj, ovo su samo
moje crne misli, a ča ako se tuo i za baš dogodi? Oću li imati vrimena povesti ih na
sigurno i di?
Unda san se sitila da zavrh na Dragama imo jena pećina u kuoj san bila sa
starijin bratun još kad san bila curica. U njuoj se je moglo nojti molih siga ča ih je
muoj brat tuko s mlatićun i š njima ukrašivo jaslice.
Drugi don, pok san primila obavijest, činila san muža da gremo pronojti otu
pećinu. Znali smo otprilike di se nalazi, ali smo se isto namučili dok smo je našli jer je
bila prekrivena kruzima i niskin raslinjen, samo je osto jedon moli otvor. Odahli smo
kad smo je našli. Sognali smo se unutro i počeli razgljedati. Pećina ni baš velika i
malo ki zno zo nju. Prije bi se moglo reći da je tuo jena velika jama ispod velikog
kruga u kuoj na svodu imo ništo malo siga, a duoli na dnu su somi babulji i črmalj.
Čin smo došli, počeli smo brojiti koliko bi se čeljodi moglo u njuoj stisnuti. Nako
od oka proračunali smo da bi ih mogla stati jena stotina.
„A di će oni drugi?“pitali smo se.
Ni valjo da ćemo zabaš morati bižati. Ča će od nos biti? Ki će živ ostati? Ča
ako nas četnici nojdu i svih pobiju? Ajme, ča smo dočekali. Ki se je ovomu nodo? Ki
je z ovo kriv?... Ma neće dragi Buog dati da nas skruoz uništu, počela san malo
vedrije razmišljati i brčila ote zle slutnje iz glovije.
Muž i jo smo još malo razgljedati pećinu, a unda smo se uputili doma. Dok
smo se vraćali, u počjetku nismo ni dvi riči progovorili. U njegovim očima vidila san

veliku brigu. Znala san da je ljut i bisan i da se ne more pomiriti s otun nepravdun, ča
su nan četnici učinili. Na puo puta do doma uzela san krunicu ko mi je uvik stola u
žepu i počela moliti. U počijetku potiho, soma zo se, a unda sve jačje i jačje tako da
je i muoj muž poče mrmuljati. Otako, u zajedničkoj molitvi i spokojni u duši, došli smo
doma.
Sve godine rata bile su teške i krvove. Lipa Naša sva je bila ispaćena i
izranjena. Naše misto Prijeko dragi Buog je sačuvo tako da smo svi ostali u svojin
kućama, a pećina na Dragama, fola Bogu, ni nikomu tribovala i ne daj Bože da ikad
ikomu bude tribovati.

Manje poznate riječi
gudići – praščići; lancuni – plahte; nan-nam; ni-nije; tribovala-trebala; tuoga-toga;
leta-ljeta; počjetkun-početkom;ćuti-osjećao; sprijemali-spremali; jenu-jednu; hotili-
htjeli; nočin-način; stuo-sto; lavandjer-pralja; ča-što; gajeti-brod na vesla; Školjića-
otočić zvan Galovac; oće-hoće;nočin-način; zamiritale-zaslužile; vrulja-vrelo ili izvor
na žalu mora; urijeđeni-uređeni; sprijemljeno-spremno; fermati-zaustaviti, fola-hvala;
pomišon-pomješan; tugun-tugom; strohun-strahom;žorun-žarom;vrime-
vrijeme;spoljeni-spaljeni;osićo-osijećao; stoli-stajali;smirun-mirno;osnovon-
osnovan;ki-tko;broniti-braniti;skraču-malo zemlje okružen kamenima(kruzima);babulj-
kamen;čeljode-biće;joki-jaki;stroh-strah;glovi-glavi;škuritodi-mraku;skupljon-
skupljam;dvuora-dvorišta;bižimo-bježimo;zavrh-zabrdo; škapulamo-spasimo;muoj-
moj;tuo-to;za baš-zaista;unda-onda, sitila-sjetila,jena-jedna;bratun-bratom;nojti-
naći;molih-malenih;mlatićun-batićem, čekićem, šnjima-s njima;ukrašivo-
ukrašavao;don-dan;pok-nakon;gremo-idemo;pronojti-pronaći;kruzima-velikim
kamenjem, stjenama;osto-ostao;moli-maleni;sognali-uvukli;unutro-unutra;razgljedali-
razgledali; ki-tko;zno-zna;zonju-za nju;kuoj-kojoj;duoli-dolje;somi-sami;babulji-
kameni;črmalj-zemlja;;čin-čim;valjo-treba;bižati-bježati;nojdu-nađu;ovuomu-
ovome;nodo-nadao;zovo-za ovo;skruoz-sasvim;brčila-bacila;glovije-glave;razgljedali-
razgledali;počjetku-početku;bisan-bjesan;ne more-ne može;otun-tom;neprovdun-
nepravdom;puo-pola;ko-koja; stola-bila;žepu-džepu;soma-sama;zose-za
sebe;mumljati-potiho moliti; otako-tako;krvove-krvave;sačuvo-sačuvao;svojin-
svojim;tribovala-trebala.