Životna agonija ratnog veterana koji 13 godina vodi bitku s birokracijom: 'To što ste ozlijeđeni, ne znači da ste i ranjeni!"

U Šipovu, mjestu petnaestak kilometara jugozapadno od Jajca, u finalu operacije Maestral - velike združene operacije Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH - stradao je 1995. i hrvatski državljanin Krešo Ćorić, pripadnik HVO-a iz Posušja.

Na prvoj crti obrane u Šipovu 18. rujna 1995. Ćorića je udarni val od eksplozije neprijateljske granate odbacio na kamenu površinu pri čemu je zadobio ozljede glave, leđa i desne noge te ostao 100-postotni invalid nesposoban za rad.

Međutim, do danas nije ostvario pravo na mirovinu ratnog vojnog invalida, za koju se bori od 2006., jer su Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Upravni i Visoki upravni sud u više navrata zaključili da Ćorić uopće nije ranjen - a ranjavanje je osnovni preduvjet za dobivanje mirovine - jer ga nije ranila granata, nego je udario u kamenu podlogu i zadobio ozljede. Stoga je, smatra administracija, ozlijeđen, a ne ranjen, pa nema pravo na penziju!

Pripadnik HVO-a

Kao pripadniku HVO-a uredno mu je priznat status ratnog vojnog invalida “zbog stradavanja pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane”, a nadležna tijela kasnije su mu utvrdila i stopostotnu invalidnost i profesionalnu nesposobnost za rad.

HZMO je prije više od deset godina odbio njegov zahtjev za stjecanje prava na invalidsku mirovinu, u ožujku 2008. HZMO je odbio Ćorićevu žalbu, pa je slučaj završio prvo na Upravnom sudu, a poslije i na Visokom upravnom sudu. Sve njihove odluke bile su na Ćorićevu štetu.

U bitnome svi oni tvrde da je Ćorićeva invalidnost uzrokovana ozljedom uslijed detonacije granate, ali ne po osnovi “ranjavanja” pa nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na invalidsku mirovinu prema odredbama Ugovora između RH i BiH o suradnji na području prava stradalnika rata u BiH koji su bili pripadnici HVO-a.

Caka je u tome da se u tom ugovoru - koji je pravna osnova za priznavanje prava na vojnu invalidsku mirovinu za pripadnike HVO-a koji su ujedno i hrvatski državljani - koristi termin “ranjavanje ili zatočeništvo”, a kako HZMO Ćorićevo stradavanje na prvoj crti bojišnice tretira kao “ozljedu”, za njih je slučaj čist - Ćorić nije ranjen, nije ni zatočen, pa ne može dobiti mirovinu.

Pravno tumačenje

Ćorić se nije pomirio s takvim pravnim tumačenjem, pa se obratio Ustavnom sudu RH, koji je odlukom od 11. travnja 2013. stao na njegovu stranu, ukinuo je presudu Visokog upravnog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

U obrazloženju svoje odluke navodi se da je Ćoriću povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer ni HZMO ni upravni sudovi nisu naveli razloge zašto Ćorićevo stradavanje na prvoj crti bojišnice ne smatraju “ranjavanjem” u smislu odredbi Ugovora RH i BiH, nego samo običnom “povredom”, te da su upravni sudovi prosuđivali suviše formalistički - “bez uzimanja u obzir pravog smisla i svrhe tog članka i cijelog Ugovora”.

Bez obzira na to što je Ustavni sud fino “obrisao pod” s upravnim sudovima, u ponovljenom postupku Ćorić je još jednom izvisio.

U novom postupku u suštini su i HZMO i upravni sudovi donijeli iste zaključke, ne priznavši mu pravo na penziju, pozivajući se, između ostalog, na mišljenje vještaka koji su rekli da “uzrok Ćorićeve invalidnosti svakako nije ranjavanje, nego se radi o blast ozljedi, detonaciji granate koja je tužitelja odbacila na tvrdu podlogu gdje je zadobio udarac, a nije ga direktno pogodio projektil ili dio projektila”.

Da smo zločesti, mogli bismo reći da si je Ćorić sam kriv što ga neprijateljska granata nije pogodila direktno u glavu ili da ga je barem proparalo par šrapnela pa da je ostao ležati u lokvi krvi, jer bi tada valjda stekao pravo na vojnu invalidsku mirovinu.

- Sve činjenice vezane uz Ćorićevo stradavanje svima su neosporne. Jedino je sporno tumačenje pojma “ranjavanje” iz Ugovora RH i BiH. Oni slijepo smatraju da je ranjen samo onaj koji je pogođen granatom, njima treba šrapnel, krv... Ja to ne razumijem. To je bizaran slučaj - kaže Ljerka Šeparović, odvjetnica koja zastupa Ćorića.

Nakon što su ga sve institucije opet izvozale, Ćorić se ponovno, drugi put, obratio Ustavnom sudu, koji je jednoglasnom odlukom 11. rujna ove godine donio odluku kojom su ukinute presude upravnih sudova i rješenja HZMO-a.

“Visoki upravni sud pokazao je ne samo neprihvatljivo ignoriranje citiranog stajališta Ustavnog suda, nego je, prihvativši mišljenje vještaka da podnositeljeve ozljede nisu obuhvaćene Ugovorom, pridonio i tome da o pravnom pitanju odluče vještaci, a ne za to ovlašteni sud. Čime se, u suštini, lišio svoje nadležnosti učinkovito vršiti sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnog akta javnopravnog tijela, odnosno zakonske i ustavne zadaće tumačenja i primjene prava.

Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego zaključiti da su osporene presude, a posljedično i upravna rješenja, zbog potpuno iskrivljenog tumačenja odluke Ustavnog suda arbitrarne te da kao takve ne zadovoljavaju opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pošteno suđenje”, stoji u odluci Ustavnog suda, koji je, među ostalim, HZMO-u naložio da u roku od tri mjeseca donese odluku u slučaju Ćorić u skladu sa stajalištima izrečenima u njihovoj odluci.

HZMO bez odgovora

Drugim riječima, de facto su naložili HZMO-u da slučaj riješi u Ćorićevu korist. Do zaključenja broja HZMO nam nije odgovorio na pitanje jesu li temeljem odluke Ustavnog suda proveli ponovni postupak te, ako jesu, kakvu su odluku donijeli.

Ako HZMO opet presudi na Ćorićevu štetu, odvjetnica Šeparović će se, kaže, obratiti Ustavnom sudu sa zahtjevom da Vladi uputi zahtjev da se HZMO-u naredi da postupe po njihovoj odluci.