ZLOČINOM U BOROVU SELU 2. SVIBNJA 1991., SRPSKI TERORISTI SU HRVATSKOJ NAJAVILI KRVAVI RAT

Tog 2. svibnja 1991. godine, u Borovu Selu, dogodio se zločin koji je zgrozio cijelu Hrvatsku. U zasjedu su smišljeno uvučeni mladi hrvatski redarstvenici i potom je ubijeno njih 12. Živote na oltar Domovine, tada su položili:

STIPAN BOŠNJAK (1956.)  i ZDENKO PERICA (1965.) iz Nuštra; ŽELJKO HRALA (1968.) i JANKO ČOVIĆ (1965.)  iz Ivankova; JOSIP CULEJ (1966.) iz Jarmine; ANTUN GRBAVAC (1961.)  iz Nijemaca; MLADEN ŠARIĆ (1965.) iz Novih Jankovaca; ZORAN GRAŠIĆ (1969.) i LUKA CRNKOVIĆ (1970.) iz Otoka; IVICA VUČIĆ (1961.) iz Vinkovaca; MARINKO PETRUŠIĆ (1966.) iz Tovarnika i MLADEN ĆATIĆ (1971.) iz Županje.

 Ni jedno od ovih imena ne smijemo zaboraviti, jer na žrtvi tih hrabrih ljudi i domoljuba, stvorena je Domovina.

 U istom je masakru ranjeno je i 23. njihovih kolega. Bio je to događaj koji je u cijeloj Hrvatskoj, pa i među Hrvatima u vojvođanskom dijelu podunavlja izazvao šok i konsternaciju, jer zločin je počinjen tako surovo i perfidno da je to bilo nezapamćeno u posljednjih 45 godina. Tako je objavljen krvavi rat Hrvatima i svim drugim građanima Republike Hrvatske koji su željeli živjeti u miru i slobodi, u svojoj samostalnoj državi.

 Danas, 31. godinu nakon pokolja, sa žaljenjem možemo zaključiti kako je i ovo jedan u nizu nekažnjenih zločina. Na sramotnih 3 i pol godine zatvora osuđena je samo jedna osoba (Milan Marinković) i to za nehumano postupanje prema zarobljenom redarstveniku - iako je brat jedne od žrtava, Stevo Culej, podnio kaznenu prijavu protiv 30 sudionika u ovom zločinu.

 Početkom 90-ih godina, 50-ak sudionika u tim događajima na strani agresora, osuđeno je na kazne zatvora od 20 godina, ali je naše pravosuđe odustalo od sudskih progona, jer su naknadno bili obuhvaćeni oprostom - iako u našem Zakonu o općem oprostu (usvojenom u Saboru 22. rujna 1992. godine) piše kako ratni zločin ne zastarijeva, te da se opći oprost ne odnosi na ta djela i teške povrede humanitarnih prava (Članak 3.).

 Kad i tko je utvrdio da tih 30 ili 50 sudionika masakra u Borovu Selu nisu počinili ništa od navedenog u Članku 3. Zakona o općem oprostu, ne zna se.

Smišljeni, planirani, organizirani pokolj

 Analizom svega što se događalo tog 2. svibnja 1991. godine i dan prije u Borovu Selu, vrlo lako se može utvrditi kako je zločin bio planiran i dobro organiziran, te da su ga izvršili domaći srpski teroristi uz pomoć profesionalnih ubojica - četnika iz Srbije.

 Hrvatski redarstvenici su uvučeni u pripremljenu zasjedu u kojoj su ih čekali deseci naoružanih zločinaca koji su odmah po njihovu dolasku otvorili paljbu iz svog raspoloživog oružja: iz podruma, s terasa i krovova, iz dvorišta i s prozora kuća. Naoružani uglavnom automatskim streljačkim naoružanjem i snajperima, oni su svoje žrtve likvidirali hladnokrvno i nemilosrdno, a s pucnjavom su započeli odmah nakon što je autobus s hrvatskim redarstvenicima stao u središtu sela.

 Ekstremisti Vukašina Šoškoćanina, Mirka Jovića, Vojislava Šešelja, Radeta Čubrila nisu imali milosti. Iživljavali su se nad žrtvama, tako da su neke od njih unakazili do neprepoznatljivosti, a jednom je redarstveniku raspolućena glava sjekirom. Fotografije koje su dospjele u javnost nakon obrade tijela na patologiji, dodatno su uznemirile javnost.

 Takvu okrutnost nitko u Hrvatskoj nije mogao zamisliti, utoliko prije što se sve dogodilo bez ikakvog povoda i razloga. Naime, srpski su teroristi od svojih centrala jednostavno bili zaduženi za izazivanje oružanog incidenta, kako bi se konačno zapalio ratni požar, što su beogradski i kninski arhitekti rata pokušavali još od 28. veljače 1989. (i prvog mitinga u Kninu), preko "balvan revolucije" (koja je započela 17. kolovoza 1990.), do oružanih provokacija u Pakracu (1 - 3 ožujka 1991.) i Krvavog Uskrsa na Plitvicama (31. ožujka 1991.), kad od srpskih terorista gine i prva hrvatska žrtva, mladi redarstvenik, Josip Jović.

 Dvanaestorica hrvatskih redarstvenika PU Vinkovci, predvođeni zapovjednikom Stipanom Bošnjakom, došli su u Borovo Selo običnim putničkim autobusom - što je dokaz kako se nije radilo ni o kakvoj intervenciji, niti je postojala namjera oružanog sukoba s hrvatske strane. Od strane lokalnih srpskih pobunjenika, Hrvatska policija je bila pozvana na "pregovore", a vezano za dvojicu njihovih kolega koji su na periferiji Borova Sela uhićeni i zarobljeni prethodne noći. U međuvremenu su Srbi iz Borova Sela nekoliko puta mijenjali stav, tako da nije bilo jasno što žele i što će se uopće događati s uhićenim redarstvenicima.

 Tako se u PU Osijek odlučilo krenuti na lice mjesta i dogovorom razriješiti nastali problem.

 Nažalost, u vrijeme dok je autobus s redarstvenicima ulazio u naselje, u središtu Borova Sela sve je bilo spremno za pokolj, što naša strana očito nije znala.

Nije to bila "pobuna", nego planirani, hladnokrvni zločin

  Dva i pol mjeseca prije pokolja u Borovu Selu, na vojvođanskoj obali Dunava, započele su pripreme za izazivanje kriznog žarišta u tom dijelu istočne Slavonije, a aktivnosti četnika i aktivista ekstremnih srpskih stranaka bile su pojačane od razdoblja neuspjelog državnog udara (ožujka 1991. kad su Srbija i JNA to pokušali nametnuti preko Predsjedništva SFRJ).

 Četnici su se počeli grupirati na salašima oko Vajske, Bođana, Žive i Labudnjače, otkuda su se prebacivali na desnu obalu rijeke – u Hrvatsku, čemu su bili svjedoci ljudi koji su u to vrijeme živjeli u ovom kraju.

 Već početkom ožujka 1991., organizira se tobožnji "izbjeg" Srba iz Hrvatske (čamcima ili preko mosta u Bačkoj Palanci) na vojvođansku stranu, uglavnom na područje jugozapadne Bačke. U isto vrijeme (sredinom ožujka), srpsko terorističko jezgro okupljeno oko SDS-a i Srpskog četničkog pokreta (Vukašin Šoškoćanin i suradnici), formira "Srpski pokret narodne odbrane" koji od tada nadalje koordinira aktivnosti oko postavljanja srpskih barikada i naoružanih straža na borovsko-vukovarskom području.

 Operacija "ugroženih" Srba koji su bez razloga "bježali" preko Dunava propada i oni se uskoro vraćaju svojim kućama, ali domaći ekstremisti kao i oni iz Srbije ne miruju. Situacija se mora zagrijati i zapaliti ratni požar, pa se u Borovu Selu, Dalju, Belom Manastiru, Jagodnjaku i drugim mjestima održava serija mitinga, na kojima osim domaćih aktivista sudjeluju i ratni huškači iz Srbije, zastupnik u Skupštini Srbije, Milan Paroški, četnički vojvoda Vojislava Šešelj i Stanko Cvijan, ministar u Vladi Srbije za Srbe izvan Srbije. I sve se to odvija u dogovoru s vrhom JNA i organizira preko SDB-a i KOS-a.

 Već 2. travnja, izravne kontakte s Vukašinom Šoškoćaninom i njegovim ljudima ostvaruje i četnički vojvoda Milutin Teodosijević iz Srbije koji sa svojom skupinom dolazi tamo i  naoružava lokalne četnike.

 U noći 29/30. travnja, na lijevu obalu Dunava stiže Vojislav Šešelj koji se kod Žive prebacuje preko rijeke u "štab odbrane" Vukašina Šoškoćanina kako bi se prije samoga zločina utvrdili svi potrebni detalji i izbjegli mogući rizici. Ratni zločinac Šešelj kasnije je javno priznao (putem medija) kako je u dogovoru s Vukašinom Šoškoćaninom, u Borovo Selo uputio svojih 13 četnika koji su sudjelovali u postavljanju zasjede i zločinu.

Zasjeda i pokolj

  Srbijanska propaganda i danas pokolj u Borovu Selu prikazuje kao "nužnu obranu ugroženog srpskog naroda", iako je očito o čemu se radilo i kako je sve organizirano, što nam potvrđuju i sami srpski izvori.

 Uzimajući u obzir informacije sadržane u optužnicama koje su podignute protiv nekih od zločinaca, "pobuna" Srba u Borovu Selu, izrežirana je na sljedeći način:

 U noći 1/2. svibnja 1991. godine, oko 1,30 sati, redovita ophodnja PU Osijek koja se kretala iz smjera Dalja prema Borovu Selu (4 policajca u dva službena vozila: Jurica Tolj, Mario Marinović, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković), zaustavila se kod pružnog prijelaza na samom izlazu iz Borova Sela, s namjerom uklanjanja srpske zastave koju su srpski pobunjenici postavili umjesto službene, hrvatske. No, čim su počeli izlaziti iz vozila, zasuti su paljbom, a skupina terorista ih je okružila noseći u rukama duge cijevi.

Policijska vozila ubrzo su bila izrešetana do te mjere da se na jednome od njih ugasio motor. Redarstvenika Mekovića su tom prigodom ranili u lakat, a Križanovića u obje ruke i prsa. Tolj i Marinović, iako ranjeni, uspjeli su se izvući svojim vozilom koje je ostalo pokretno, ali Križanovića i Mekovića je okružila nekolicina naoružanih civila-terorista koji su ih zarobili i odveli u vikendicu (u vlasništvu Đorđa Petričevića) u tzv. "Crepulji", dijelu Borova Sela.

 Bez pružanja ikakve liječničke pomoći, zarobljene redarstvenike su srpski teroristi držali u toaletu i zlostavljali (mlatili letvama i kolcima, udarali rukama i nogama i rezali žiletima), dok su im držali vreće na glavama, kako ne bi prepoznali mučitelje. Milan Marinković i Jovan Jakovljević bili su neposredno zaduženi za čuvanje i zlostavljanje uhićenih policajaca, ali u vikendicu su dolazili i nad njima se iživljavali i drugi teroristi, pa i Vukašin Šoškoćanin i Marko Lončarević.

 Uslijedili su mukotrpni pregovori između Hrvatske policije i terorista koji su svaki čas mijenjali stav, pa su na kraju u PU Osijek odlučili to razriješiti izravnim pregovorima u Borovu Selu. Da nije bila riječ ni o kakvom napadu Hrvatske policije, dokazuje i to što je autobus s redarstvenicima uredno propušten, kako kroz punkt na kojem su dežurali naoružani srpski civili, tako i kroz onaj koji je osiguravala JNA.

  U središtu naselja, međutim, prije nego je bilo tko od njih uspio izaći iz autobusa, dočekala ih je žestoka vatra sa svih strana i iz svih raspoloživih oružja, a bilo je ispaljeno i nekoliko tromblona. Opkoljenim policajcima (nakon što su neki od njih već poginuli), stiglo je pojačanje iz Dalja, ali je njihovo vozilo na barikadama na ulazu u naselje zaustavila jaka paljba dobro naoružane skupine srpskih civila.

 Na kraju, kad je masakr izvršen, tobože je "intervenirala" postrojba JNA pod zapovjedništvom potpukovnika Dušana Lončara. Ne samo da nisu ni pokušali spriječiti pokolj, nego su čak osiguravali njegovo nesmetano odvijanje, a na prilazu naselju su pripadnici vojske i pucali na oklopni transporter Hrvatske policije (koji se u tom trenutku nalazio u polju nadomak Borova Sela, a pristigao je kao pomoć opkoljenim policajcima, što su zabilježile i kamere Hrvatske televizije).

Spomenik junacima Domovine, Borovo Selo

(Izvor za fotografiju)

 Srpski teroristi i njihovi nalogodavci iz Srbije nastojali su sve prikazati kao "ustaški napad na nenaoružane građane Borova Sela", iako je tijekom sukoba na njihovoj strani poginuo samo jedan četnik (dobrovoljac, pripadnik odreda "Dušan Silni" - paravojna formacija Mirka Jovića), Vojislav Milić iz okolice Valjeva (Srbija).

 Izmučene policajce Križanovića i Mekovića, četnici su pustili na slobodu dva dana poslije i u osječkoj bolnici im je konačno pružena liječnička pomoć.

 U ovom zločinu, među ostalima sudjelovali su: Vukašin Šoškoćanin, Marko Lončarević, Stevo Bogić zvani Jajo, Milan Marinković zvani  Kurta,  Jovan Jakovljević zvani Tucko, Dragan Rakanović zvani Rujo, Milenko Mihajlović zvani Čerkez, Jovica Vučenović, Jovo Ostojić, Slavko Arbutina, Milan Držajić, Mladen Maksimović, Dragan Rakanović, Jovan Ćurčić, Dragiša Čančarević, David Češić, Milenko Mihajlović, Nikola Milošević, Vojislav Milić i drugi.

 Ništa manju odgovornost ne snose i potpukovnik Dušan Lončar i njegovi podređeni, koji su umjesto da spriječe pokolj, osigurali srpskim teroristima uvjete za provođenje zločinačkog plana.

 I danas, 31 godinu poslije, moramo postaviti isto pitanje: Kad će zločince stići zaslužena kazna i tko je dopustio oprost onima koji na to nemaju pravo?

 Sjetimo se svakog od naših hrabrih mladića, junaka Domovinskog rata kojima će njihovi suborci i cijela Hrvatska i ovog 2. svibnja odati zasluženu počast, pomolimo za njih i ne dopustimo da njihova žrtva padne u zaborav. To je najmanje što moramo učiniti - ne zaboraviti.

 

Zlatko Pinter/PDN