Domovinski rat: Svibanj 1992. – Borba za međunarodni legitimitet i obrana Kopačkog rita

U kontekstu stvaranja moderne, nezavisne Republike Hrvatske, proljeće 1992. godine predstavlja kritično razdoblje u kojem se nova država morala istovremeno boriti za diplomatsko priznanje u punom kapacitetu i voditi surove vojne operacije protiv srpskog agresora. Događaji od 29. svibnja 1992. zrcale tu dvojnu borbu.

Američki diplomatski udarac krnjoj Jugoslaviji

Na polju međunarodne diplomacije, 29. svibnja 1992. zabilježen je iznimno bitan politički akt koji je uvelike olakšao hrvatsku pregovaračku poziciju. Sjedinjene Američke Države toga su dana i službeno donijele zaključak da Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) više ne postoji kao pravni ni politički entitet. Što je još važnije, američka administracija izričito je odbila priznati savez Srbije i Crne Gore kao automatskog i ekskluzivnog državnog nasljednika bivše države. Ovaj stav, koji je uslijedio na tragu nalaza Badinterove komisije, uništio je velikosrpske planove o preuzimanju cjelokupne državne imovine, arhiva, veleposlanstava, članstva u Ujedinjenim narodima te, najvažnije, međunarodnog legitimiteta Jugoslavenske narodne armije (JNA). Time je agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pravno demaskirana, a Hrvatska je potvrdila svoj status ravnopravnog sukcesora bivše države.

Pakao Kopačkog rita i borba 135. baranjske brigade

Na samom terenu, ratna zbilja bila je daleko od diplomatskih salona. Upravo na isti dan, 29. svibnja 1992. godine, u istočnoj Hrvatskoj odigrala se jedna od najspecifičnijih, najtežih i najiscrpljujućih vojnih operacija u cijelom Domovinskom ratu – obrana Kopačkog rita.

Ekstremni uvjeti bojišta

Teren Kopačkog rita u potpunosti je diktirao pravila ratovanja, zbog čega je teška vojna mehanizacija i konvencionalna oprema bila potpuno beskorisna. Branitelji su se kretali kroz neprohodan labirint vodenih kanala, gustog šaša i poplavljenih stoljetnih šuma, često prisiljeni boriti se u mutnoj vodi i blatu koje im je sezalo do grla. Svaki improvizirani puteljak u močvari lako se pretvarao u smrtonosnu zamku, a svaki kanal skrivao je opasnost od bliske neprijateljske zasjede. U takvim uvjetima, uspjeh se temeljio isključivo na osobnoj hrabrosti, snalažljivosti i intimnom poznavanju lokalnog terena.

Uloga 135. baranjske brigade

Glavni teret ovih surovih borbi podnijele su postrojbe Operativne zone Osijek, a predvodili su ih upravo pripadnici 135. baranjske brigade, uz potporu riječnih flotila i specijalnih izviđačkih grupa. Ono što ovoj bitci daje posebnu, emotivnu težinu jest činjenica da su mnogi pripadnici ove brigade bili zapravo prognanici s okupiranog područja Baranje. Za njih probijanje kroz močvaru pod punom ratnom opremom nije predstavljalo samo izvršavanje vojnog zadatka, već doslovan, mukotrpan fizički povratak u vlastiti zavičaj i dvorište.

Gradski i lokalni vodiči

Njima su se suprotstavile snage tzv. Teritorijalne obrane i razne paravojne formacije koje su se ukopale u ritu. Oni su duboke vodene barijere koristili kao bedeme svoje utvrde iz koje su izravno prijetili i topnički terorizirali opkoljeni grad Osijek.

Strateški ciljevi i cijena slobode

Misija je imala nekoliko ključnih strateških ciljeva:

• Pomicanje obrambene linije dublje u neprijateljski teritorij.

• Neutralizacija neprijateljskih uporišta skrivenih duboko u močvari.

• Ublažavanje snažnog pritiska i uklanjanje prijetnje napadima na sam grad Osijek.

Borbe su bile iznimno iscrpljujuće i vodile su se prsa o prsa, u ekstremnoj blizini neprijatelja. Sloboda ovog prostora plaćena je golemom žrtvom. Toga 29. svibnja, svoje su živote na oltar domovine položila trojica vitezova 135. baranjske brigade: Josip Gelenčir, Ivan Golić i Zlatko Ivić.

Danas braniteljske udruge poput BCDR-a (Braniteljski centar za društveni razvoj) aktivno podsjećaju javnost na njihovu žrtvu. Njihova imena nisu samo brojevi u vojnim izvještajima, već su to bili očevi, sinovi i suborci koji su omogućili slobodu. Ističe se kako je izrazito važno da današnji posjetitelji, dok mirno šeću drvenim stazama Kopačkog rita i dive se prirodi, zastanu i prisjete se da je svaki metar te prirode nekoć bio poprište strašnih borbi i herojske žrtve.