Gdje je Marko Mandić – vukovarski Gipser koji je leđima držao operacijski stol?

Trideset i pet je punih godina otkako su Vukovar, njegovi stanovnici i hrvatski branitelji započeli svoju kalvariju kroz nezapamćenu patnju i junaštvo. Od kolovoza 1991. godine Bitka za grad rasplamsala se svom svojom silinom. Svaku ćemo prigodu, datum i događaj iskoristiti kako bismo vas podsjetili, ali i mlađim generacijama ispričali o onima koji su svoju mladost, udove i živote ostavili na ulicama voljenog grada. Neovisno o tome radi li se o domaćim braniteljima ili dragovoljcima koji su u Vukovar došli braniti Hrvatsku, njihova žrtva obvezuje.

Vukovarska ratna bolnica jedna je od najhumanijih, ali i najtragičnijih priča iz Domovinskog rata. Od ubojstava hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine, a posebno od srpnja te godine, bolnica je postala najveća ratna klinika. Do samog sloma obrane grada radila je u strahovito teškim uvjetima. Liječnici, ali i sve ostalo medicinsko i pomoćno osoblje, danonoćno su nadljudskim naporima radili na samim granicama svojih mogućnosti. Govoreći o tim hrabrim ljudima, nemoguće je ne spomenuti medicinskog tehničara Marka Mandića, poznatijeg pod nadimkom ‘Gipser’ – da nije bilo neljudi, prije nekoliko bi dana s obitelji proslavio svoj rođendan.

Marko Mandić rođen je 26. srpnja 1953. godine u Marković Polju, općina Brčko, Bosna i Hercegovina, kao najstariji od petorice sinova Jele rođ. Tomić i Antuna Mandića. Osnovnu školu pohađao je u Krepšiću i Bosanskom Šamcu, a srednju medicinsku školu završio je u Osijeku. Odmah nakon školovanja zaposlio se u našičkoj bolnici gdje je upoznao buduću suprugu Ljiljanu Dimitrijević, također medicinsku sestru. Marko i Ljiljana vjenčali su se početkom 1975. godine, a iste godine Ljiljana im je rodila sina Igora. Kako bi bili bliže roditeljima, i Markovim i Ljiljaninim, obitelj se 1977. godine preselila u Vukovar, a Marko i Ljiljana počinju raditi u vukovarskoj bolnici, Marko kao gipser na odjelu za kirurgiji, a Ljiljana – prvo kao kirurška instrumentarka, a potom medicinska sestra na očnom odjelu. Ljiljana njihovog drugog sina Sašu rađa 1981. godine, a Marko se u slobodno vrijeme angažira i kao fizioterapeut u Košarkaškom klubu Borovo.

Od Borova sela do sloma obrane grada

Već na samom početku ratnih događanja u Vukovaru, 2. svibnja 1991. godine, Marko Mandić sudjeluje u izvlačenju poginulih i ranjenih policajaca iz Borova Sela, a nakon što su djecu u mjesecu rujnu uspjeli evakuirati u Zagreb, supružnici Mandić više uopće nisu napuštali bolnicu. O požrtvovnosti i angažiranosti u najtežim ratnim okolnostima oko ranjenika, kako branitelja tako i civila, u brojnim svjedočenjima iz Domovinskoga rata ime Marka Mandića spominje se s posebnom zahvalnošću i poštovanjem. Između ostalih, umirovljeni specijalist ortopedije i traumatologije dr. Zoran Aleksijević, koji je dugi niz godina bio voditelj odjela za kirurške djelatnosti u OŽB i bolnici hrvatskih veterana u Vukovaru, govoreći u kakvim se uvjetima radilo u vukovarskoj ratnoj bolnici, o tijeku jedne amputacije ispričao je: “Operirali smo ranjenika na limenom stolu koji se nije mogao zakočiti jer nije bilo struje. Da se stol ne miče, Marko Mandić legao je ispod stola i držao ga”.

‘Odveli su Marka’

Tijekom mjeseci bitke za Vukovar i opsade grada, Marko Gipser, kako su ga najčešće zvali pacijenti i kolege, u potpunosti i iznad svega posvetio se svome poslu i spašavanju ljudskih života. Nažalost, nakon sloma obrane grada i ulaskom pripadnika tzv. JNA i neprijateljskih paravojnih formacija u večernjim satima 19. studenoga 1991. godine, Marka je iz kirurške ambulante u nepoznatome smjeru odveo jedan od domaćih, pobunjenih Srba, bivši djelatnik vukovarske bolnice, portir Bogdan Kuzmić. Među ranjenicima, civilima i hrvatskim braniteljima braniteljima, u trenutku se pronio tjeskobni šapat: “Odveli su Marka“.

Kada su napokon dopuštene djelomične evakuacije, Ljiljana Mandić je u dugom i mučnom putu preko teritorija Bosne i Hercegovine došla do Zagreba, odakle je godinama slijedila trag svih informacija koje su došle do nje, ali o Markovoj sudbini nikada nije doznala ništa osim nagađanja. Nekadašnjem portiru Bogdanu Kuzmiću sudilo se u odsutnosti budući da je bio nedostupan hrvatskome pravosuđu, a dana 15. srpnja 2010. nepravomoćno je proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od sedam godina zbog toga što je kao pripadnik pričuvnog sastava JNA dana 19. studenoga 1991. godine izdvojio tri osobe iz bolnice i odveo ih u dvorište obiteljske kuće u blizini te ih je nakon toga odveo u nepoznatom smjeru nakon čega su na neutvrđeni način ubijeni, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

VSRH je dana 21. travnja 2011. godine preinačio presudu Županijskog suda u Vukovaru na način da je osuđeniku Bogdanu Kuzmiću smanjio kaznu zatvora sa sedam godina, na pet godina i šest mjeseci. Tijela trojice ubijenih, gipsera Marka Mandića i dva pripadnika MUP-a – Tomislava Hegeduša i Branka Lukende, do danas nisu pronađena. Prema iskazu jedne od svjedokinja, Bogdan Kuzmić prišao je Branku Lukendi, kojem je nekada održavao i popravljao automobil, potapšao ga po obrazu i uputio mu jezive riječi: “Sad si moj, mamicu ti tvoju”. Čovjek koji se premetnuo u zvijer i uperio prst u dojučerašnje poznanike i radne kolege ni danas nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Prema dostupnim informacijama, Kuzmić se skriva u Modriči, na području Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

‘Igore, ne brini za tatu!’

Igor, stariji sin Marka Mandića zapisao je: “Posljednji kombi koji je izašao iz vukovarske bolnice polako je kretao u magli suza i ruševina, zadnji put sam gledao oca… Iznenada, on mi mahne i dovikne: ‘Igore, za tatu ne brini, ja ću se snaći, pa znaš ti mene’. Bile su to zadnje riječi koje sam čuo iz očevih usta”.

Kada je nakon sloma obrane Grada i ulaska tzv. JNA i paravojnih srpskih jedinica u vukovarsku ratnu bolnicu zarobljen i odveden u nepoznatome smjeru, Marko Mandić, suprug, otac i brat, imao je trideset i osam godina. U nemogućim i neljudskim uvjetima vukovarske bolnice, radio je do vlastite iznemoglosti, a za svakoga je uvijek imao toplu riječ utjehe i snažne riječi podrške koje su ulijevale nadu u najmračnijim trenucima. Marko, još uvijek te tražimo, nismo te zaboravili!

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.