Iza zatvorenih vrata: Udruga od 5 članova, luksuzni ured i pitanje transparentnosti “Mirotvoraca”

No, što se događa kada novinarski upit o transparentnosti rezultira izbacivanjem iz ureda?

Nedavno smo pokušali dobiti odgovore na osnovna pitanja o radu Udruge “Mirotvorci“, čiji je predsjednik Marijan Gubina, široj javnosti poznat po svojoj autobiografskoj priči iz ratnog zarobljeništva. Povod za razgovor bio je novi projekt udruge – dokumentarni film u trajanju od 52 minute o zločinu u Dalju, pod nazivom “MUP-ovci”, za koji je Gubina napisao scenarij dok za režiju potpisuje Milo Ostović.

Naizgled rutinski novinarski zadatak pretvorio se u indikativan prikaz stanja u dijelu nevladinog sektora, gdje se pod krinkom “kulture sjećanja” izbjegavaju odgovori na najosnovnija pitanja o javnom djelovanju.

Luksuzni ured i “fantomsko” članstvo

Prvi detalj koji upada u oči prilikom dolaska u sjedište “Mirotvoraca” u Bračkoj 146 jest iznimno bogat i skupocjen uredski prostor. Na direktno pitanje tko financira takav luksuz, Gubina odgovara tvrdnjom da je sve financirao – osobno.

Međutim, prava slika rada udruge počinje se nazirati kroz brojke. Unatoč tome što Gubina navodi tri široka strateška područja djelovanja – razvoj kulture mira, kulturu sjećanja i razvoj socijalnih usluga – na izravno novinarsko pitanje o broju članova, predsjednik udruge uz osmijeh tiho priznaje: Udruga broji točno pet članova.

U nevladinom sektoru ovakav je nerazmjer često klasičan indikator takozvanih zatvorenih organizacija. To su udruge koje ne teže masovnom okupljanju i širem društvenom radu, već funkcioniraju kao uski kanali za provođenje i financiranje specifičnih autorskih projekata.

Instrumentalizacija branitelja: Besplatan marketing umjesto suradnje

Udruga “Mirotvorci” nedavno je poslala pozive ostalim braniteljskim udrugama da se pridruže njihovom projektu uz opasku: “Pozivamo vas da se pridružite na način koji Vam odgovara.”

Što ta “suradnja” zapravo znači u praksi? Prema Gubinim riječima, od drugih se udruga očekuje da dođu prije premijere, pogledaju film i “svojim doprinosom dijele i lijepe plakate u svojim udrugama i crkvama”.

Ovdje se ne radi o stručnoj suradnji, zajedničkom kreiranju kulture sjećanja niti o ravnopravnom partnerskom odnosu. Postojeća braniteljska infrastruktura u ovom se slučaju pokušava iskoristiti isključivo kao besplatna PR i distribucijska mreža za promociju projekta u produkciji udruge s pet članova.

Bijeg od odgovornosti: Privatizacija Domovinskog rata?

Samo u Osijeku, gdje se nalazi sjedište udruge, aktivne su 52 braniteljske udruge, dok ih je na nacionalnoj razini oko 1500. Na legitimno novinarsko pitanje ulazi li udruga ovakvog profila u prostor koji se preklapa s već postojećim braniteljskim organizacijama koje se bave istom tematikom, razgovor naglo gubi demokratski ton.

Umjesto argumentiranog odgovora, Gubina kreće u obranu napadom, optužujući novinara za tezu o “privatizaciji” teme Domovinskog rata. Iako su oba sugovornika u prostoriji iz obitelji branitelja (ili su i sami branitelji), Gubina odbija daljnji razgovor.

Na ponovljena, sasvim legitimna pitanja o tome je li udruga javna i neprofitna te financira li se javnim novcem, predsjednik “Mirotvoraca” gubi kontrolu:

“Ajde Dražene, imam posla, nemam vremena za nadjebavanje s takvim pričama. Molim te, izađi van.”

Nakon što je razgovor u prostorijama Udruge “Mirotvorci” prekinut, na izričit zahtjev predsjednika udruge Marijana Gubine sva su pitanja dostavljena i pisanim putem elektroničkom poštom. Time je otklonjena svaka mogućnost da se eventualni nesporazumi ili nedostatak vremena koriste kao razlog za izostanak odgovora.

U e-mailu je postavljeno dvanaest konkretnih pitanja koja se nisu odnosila na privatni život predsjednika udruge, nego isključivo na javno djelovanje organizacije koja djeluje u području od posebnog društvenog interesa. Pitanja su obuhvaćala financiranje udruge, broj članova, transparentnost poslovanja, eventualno korištenje javnog novca, autorska prava nad dokumentarnim filmom “MUP-ovci”, način financiranja filmske produkcije, moguće isplate autorskih honorara, putnih troškova i drugih naknada te odnos udruge prema brojnim braniteljskim udrugama koje djeluju na području Republike Hrvatske.

Rok za dostavu odgovora bio je jasno naznačen – petak, 19. lipnja 2026. godine u 12 sati. Unatoč tome, odgovori nisu dostavljeni.

Važno je naglasiti kako nijedno od postavljenih pitanja nije izlazilo iz okvira legitimnog novinarskog interesa. Naprotiv, riječ je o pitanjima koja bi svaki građanin imao pravo postaviti organizaciji koja djeluje kao neprofitna udruga, sudjeluje u javnom prostoru, provodi projekte vezane uz Domovinski rat te se obraća hrvatskoj javnosti i braniteljskoj populaciji.

Transparentnost nije stvar dobre volje, nego temelj povjerenja između javnosti i organizacija koje djeluju u njezino ime. Kada se od javnosti traži podrška, kada se koriste simboli Domovinskog rata, kada se proizvode dokumentarni filmovi i organiziraju javni događaji, tada je sasvim prirodno očekivati spremnost na odgovore o načinu financiranja, upravljanju udrugom i korištenju sredstava.

Posebno je zanimljivo da su sva pitanja ostala bez pisanog očitovanja upravo nakon što je predsjednik udruge sam zatražio da budu dostavljena elektroničkom poštom. Time je nestao argument da razgovor nije mogao biti nastavljen zbog nedostatka vremena ili okolnosti u kojima je intervju vođen.

Naravno, svaka osoba i svaka udruga imaju pravo ne odgovoriti na novinarska pitanja. Međutim, takva odluka također nosi određene posljedice u javnom prostoru. Kada se izostanak odgovora odnosi na pitanja o transparentnosti, financiranju i javnom djelovanju, građani imaju pravo sami procijeniti što takva šutnja znači.

Zaključak: Trauma nije štit od transparentnosti

Neosporno je da je Marijan Gubina kao desetogodišnji dječak preživio neopisive ratne strahote. Osobno stradanje je povijesna činjenica koju nitko ne dovodi u pitanje.

Međutim, u trenutku kada osoba istupi u javni prostor, osnuje udrugu, traži pozornost javnosti i nudi projekte od nacionalnog interesa, ona podliježe istim pravilima transparentnosti kao i svaka druga javna osoba ili organizacija. Odbijanje odgovora na pitanje o financiranju iz javnih izvora i izbacivanje novinara iz ureda zbog postavljanja legitimnih pitanja, šalje vrlo opasnu poruku.

Kultura sjećanja ne bi smjela biti ekskluzivni biznis, a ratna trauma ne smije i ne može poslužiti kao trajni štit od medijskog propitivanja i polaganja računa hrvatskoj javnosti.