Od zarobljenog tenkista JNA do hrvatskog branitelja: „Ako se gine, ginemo zajedno!“

Program HTV-a „Za slobodu“ krajem rujna 1991. donio je i nevjerojatnu priču o susretu dvojice ljudi koji su se našli na suprotnim stranama rata.

Iz pravca Trpinje prema hrvatskim braniteljima krenuli su tenkovi i transporteri JNA. Do tada su ih već desetke uništili, pa ih novi napad nije posebno iznenadio. Jedan od tenkova ponovno je pogođen, a iz njegove se kupole nekoliko metara uvis podigao plamen.

Priča bi možda završila u tom trenutku da za nišanskim spravama pogođenog tenka nije sjedio tada 24-godišnji Siniša Jovanov iz Pančeva. Uspio je pobjeći iz tenka i skloniti se u obližnju kuću.

„Proveo sam nekoliko dana u nekom špajzu u mraku, izgubljen i u strahu. Onako gladan, posegnuo sam za nekom tekućinom da ublažim žeđ, mislim da je bio paradajz u boci. Slušao sam kako Hrvati često šetaju po dvorištu i čuo sam Marića (Andriju). Taj mi se čovjek činio smiren i dobar…“

Nakon nekoliko dana odlučio se predati.

„Čuo sam u dvorištu kako dečki razgovaraju. U špajzu sam ostavio pušku i izletio pred zbunjene gardiste koji su gledali odakle sam se stvorio. Tražio sam Andriju Marića i tako sam odgovarao na svako pitanje.“

Sproveli su ga u stožer, gdje su ga ispitivali, ali Jovanov je i dalje inzistirao na jednom: želio je razgovarati s Andrijom Marićem.

Prije dolaska u Vukovar, pričali su im, kaže, da „ustaše kolju djecu“, da presijecaju kabele s bandera i strujom uništavaju tenkove. Govorili su im da je bolje ubiti se nego živ pasti u hrvatske ruke.

„Od tih priča sam se uvijek znao naježiti… Ali, dok sam čekao da se Marić pojavi, primijetio sam da nema ustaša i da su svi vojnici zapravo dojučerašnji radnici, ratari i pošteni ljudi. Pa glava mi je još na ramenima, a ni šamar nisam dobio otkako su me zarobili!“

Tada se na vratima pojavio Andrija Marić i upitao tko ga toliko treba. Kada su pokazali na Jovanova, zbunjeno ga je pogledao i upitao poznaju li se odnekud.

„Rekao sam mu da ga poznajem iz njegovih dolazaka u dvorište kuće u kojoj sam bio skriven.“

Na stol su stavili nekoliko konzervi i kruh. Jovanov je, nakon nekoliko dana bez prave hrane, osim onoga što je pronašao u kući, brzo pojeo sardine.

Andrija Marić sjedio je nasuprot njemu i gledao ga kako proždrljivo jede. Tada mu je rekao:

„Imaš dvije opcije: prvo, da te prebacimo u Bosnu, pa kud te volja; i drugo, da te predamo tvojima nazad.“

Jovanov je bio zbunjen. Očekivao je da će jedna od ponuđenih opcija biti metak u čelo.

„Upitao sam Andriju: 'Vi me nećete ubiti?' Gledali su svi zbunjeno u mene, a Andrija promrmlja: 'Rekli smo ti opcije!'“

Razmišljao je što će se dogoditi ako ga vrate njegovima. Strahovao je da će ga optužiti za dezerterstvo i ubiti.

Tada je ustao sa stolice i rekao Andriji Mariću:

„Ja nazad ne mogu, a vi me nećete ubiti! Ako se gine, će da ginemo zajedno!“

Siniša Jovanov nakon toga je postao pripadnik Hrvatske vojske. Dvaput je ranjen, a danas živi u Zagrebu.

Priča o njegovu zarobljavanju i odluci da ostane uz ljude koji su ga zarobili jedan je od nevjerojatnijih svjedočanstava iz ratnog Vukovara.