Pakao u Mirkovcima: Kako je pala prva velika napadna akcija ZNG-a

Nakon stravičnog svibanjskog masakra hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, istočnoslavonsko selo Mirkovci, izravno naslonjeno na Vinkovce, postalo je glavno žarište pobune i neposredna sigurnosna prijetnja. Ohrabreni dolaskom teških oklopno-mehaniziranih brigada takozvane JNA na područje Šida i Srijemske Mitrovice, lokalni pobunjenici svakodnevno su provocirali i terorizirali okolicu. Situacija je dosegla usijanje početkom srpnja kada su vinkovački radnici presreli i zaplijenili pošiljku hrane i sanitetskog materijala namijenjenu Mirkovcima. Uslijedio je brutalan odgovor: prekid opskrbe plinom za vinkovačku bolnicu i tvornicu “Dilj” te bezobzirna otmica nekolicine hrvatskih civila.

Suočeno s potpunom prometnom blokadom i stalnom opasnošću od općeg napada na Vinkovce, Zapovjedništvo Zbora narodne garde (ZNG) donijelo je odluku o pokretanju napadne operacije pod kodnim imenom “Tišina”. Cilj je bio jasan – neutralizirati neprijateljsko uporište i osigurati grad. Akciju je, tijekom svog boravka u istočnoj Slavoniji 4. srpnja, osobno odobrio predsjednik Franjo Tuđman. Za napad je skupljeno oko 800 boraca: pripadnici 2. bojne 3. “A” brigade ZNG-a, oko 330 pripadnika 109. pričuvne brigade ZNG-a, satnija iz Slavonskog Broda te snage MUP-a. Glavni smjer udara bio je planiran iz samih Vinkovaca, dok je pomoćni pravac postavljen iz Privlake.

Gubitak iznenađenja i obavještajni podbacaj

Operacija je započela u rano jutro, 5. srpnja u 5:05 sati, snažnom pripremnom topničkom vatrom u kojoj je ispaljeno 60 mina od 120 mm i 15 granata od 76 mm. Međutim, odmah nakon topničke pripreme uslijedio je katastrofalan i do danas neobjašnjiv zastoj pješaštva koji je trajao dulje od sat vremena. Time je ključni faktor iznenađenja nepovratno izgubljen.

Još pogubniji bio je potpuni podbacaj obavještajne službe. Stožerne procjene govorile su o tek “300 domaćih i 50 uvezenih četnika”, potpuno ignorirajući činjenicu da neprijatelj posjeduje golemu količinu teškog naoružanja te da iza njih čvrsto stoji tehnička i ljudska sila JNA. Da situacija bude gora, taktička disciplina bila je na niskoj razini; zapovjednici na terenu kršili su radijsku šutnju komunicirajući preko nezaštićenih “Motorola” uređaja, što je neprijateljska strana s lakoćom prisluškivala i koristila za prilagodbu obrane.

Otvorena agresija JNA i slom napada

Kada je pješaštvo napokon krenulo u proboj, dočekao ih je pakao. Osobito je teško stradala 1. satnija iz pravca Privlake, koja je uletjela u brutalnu unakrsnu vatru iz dobro utvrđenih i pripremljenih neprijateljskih položaja. Tada na scenu otvoreno stupa JNA, štiteći pobunjenike svom svojom silom. Zrakoplovi JNA bombardirali su bazu ZNG-a u obližnjim Čakovcima, ugasivši živote dvojice gardista, dok su tenkovi iz same vinkovačke vojarne izišli na pozicije i zaprijetili potpunim razaranjem grada ukoliko se hrvatske snage odmah ne povuku. Suočeno s taktičkim fijaskom i opasnošću od masovnog uništenja, zapovjedništvo je bilo prisiljeno narediti žurno povlačenje.

Tragedija u pozadini i trajna povijesna pouka

Izvlačenje pod paljbom pretvorilo se u konfuziju u kojoj se dogodio najcrnji scenarij. Šesnaestorica pripadnika županjske satnije ostala su odsječena duboko u neprijateljskoj pozadini. Pod okriljem noći, četvorica su se nadljudskim naporima uspjela probiti do slobode, dok se preostalih dvanaest branitelja, u potpunom okruženju, predalo. Prema kasnijim potresnim svjedočanstvima, pobunjenici su ih neposredno nakon zarobljavanja brutalno i bezobzirno smaknuli.

Ukupan broj poginulih u operaciji ”Tišina” bio je 14 pripadnika III. (A) brigade ZNG-a, od toga ih je 12 bilo iz III. čete II. bataljuna, odnosno županjske čete, a ranjeno je 11 gardista iz III. gbr HV-a i jedan iz 109. brigade HV-a. Minobacačka vatra usmjerena na Vinkovce iz Mirkovaca rezultirala je smrtima jednog hrvatskog policajca i petero civila.

Dvanaestorica pripadnika III. čete II. bataljuna III. (A) brigade ZNG-a, koji su ubijeni nakon zarobljavanja prilikom operacije ”Tišina”, ispraćeni su posljednji put 23. srpnja 1991. Tako su se obitelji, prijatelji i suborci oprostili od Željka Jurčevića, Franje Jurčića (1960.), Marinka Šimunca (1964.), Dražena Tomšića (1968.), Ivana Pranjića (1965.), Vinka Dandića (1965.), Dražena Abramovića (1969.), Marija Prusine (1965.), Tunje Pejića (1964.) , Mate Božića (1968.), Mihajla Lazora (1968.) i u rodnom Biogradu na moru, od Nade Rogića.