Pravda nakon 30 godina: Zašto su neki ratni zločini još uvijek bez odgovora?
Nerasvijetljeni zločin u Uzdolju ponovno je u fokusu javnosti nakon što je Ustavni sud nedavno potvrdio neefikasnost državnih institucija u procesuiranju odgovornih za stradavanje civila. Istraga koja traje više od dva desetljeća, puna nelogičnosti i ignoriranja ključnih svjedoka, svedena je na puko stvaranje privida pravde.
Ratni zločini nikada ne zastarijevaju u moralnom smislu, čak i kada pravosudni postupci godinama ili desetljećima ostaju bez konačnog odgovora. Upravo je to bila središnja poruka rasprave u Hrvatskom saboru nakon govora zastupnice SDSS-a Anje Šimprage, koja je upozorila na dugotrajne istrage u slučajevima stradanja srpskih civila tijekom Domovinskog rata. Njezino izlaganje ponovno je otvorilo pitanje koliko je hrvatsko pravosuđe bilo učinkovito u rasvjetljavanju pojedinih ratnih zločina te jesu li sve žrtve imale jednak pristup pravdi.
Zastupnica je podsjetila na kronologiju slučaja: ekshumacija 298 posmrtnih ostataka na kninskom groblju provedena je još sredinom 2001., dok je spis protiv nepoznatog počinitelja formiran 2004. godine. Od tada do danas, istraga tapka u mjestu. Istražna tijela bezuspješno su ispitivala pripadnike 142. i 6. domobranske pukovnije HV-a, ne uspijevajući utvrditi ni koje su postrojbe toga dana prolazile selom.
Istodobno, ova rasprava ne može se promatrati izdvojeno od šireg konteksta rata i njegovih posljedica. Hrvatska je tijekom velikosrpske agresije pretrpjela tisuće civilnih i vojnih žrtava, razaranja gradova i sela te još uvijek traga za brojnim nestalim osobama. Upravo zato mnogi smatraju da se pitanje odgovornosti mora promatrati cjelovito, uključujući procesuiranje zločina koje su počinile srpske paravojne postrojbe i tadašnja Jugoslavenska narodna armija.
Posebnu pozornost izaziva i pravni paradoks međunarodnog prava. Dok se pojedini slučajevi procesuiraju desetljećima nakon događaja, brojne hrvatske obitelji ostale su bez mogućnosti ostvarivanja pune ratne odštete od države koja je podupirala agresiju. Hrvatska je donošenjem Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata preuzela financijsku odgovornost prema vlastitim građanima, premda je sama bila žrtva oružane agresije.
Rasprava zato nadilazi pojedinačne slučajeve. Ona otvara pitanje treba li Hrvatska snažnije inzistirati na međunarodnoj odgovornosti Srbije za ratnu štetu, ali i može li se trajno povjerenje graditi bez dosljednog procesuiranja svih ratnih zločina, bez obzira na nacionalnost žrtava ili počinitelja. Samo jednaki pravni standardi, učinkovite istrage i poštovanje svake nevine žrtve mogu predstavljati temelj istinskog pomirenja i vladavine prava.
Na kraju ostaje pitanje koje i danas dijeli javnost: može li pravda biti potpuna ako se jednako ne istraže svi ratni zločini, ali i ako odgovornost za agresiju nikada ne bude u cijelosti utvrđena na međunarodnoj razini? Odgovor na to pitanje neće oblikovati samo odnos prema prošlosti, nego i povjerenje budućih generacija u hrvatske i međunarodne pravne institucije.
Izvor:Portal Veterani
