Preživjela je pakao Veleprometa, a stihove spasila u torbi: Šifra F43.1 krije najpotresniju tajnu Vukovara

Kada se surova medicinska dijagnostika i hladna birokratska terminologija isprepletu s najdubljim ljudskim emocijama, nastaju djela koja trajno obilježavaju nacionalnu kulturu sjećanja. Naslov poetske zbirke „F43.1“ preuzima upravo takvu, službenu medicinsku dijagnostičku šifru za posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10). No, u rukama vukovarske heroine i autorice Fanike Janko, ova šifra prestaje biti samo medicinski termin. Pridodavši joj simboličko slovo „V“, autorica je stvorila snažnu dvostruku oznaku – za Vukovar i za konačnu pobjedu (Viktoriju) nad preživljenim strahotama, zlom i destrukcijom.

Zbirka F43.1 obuhvaća pjesme koje su nastajale u nevjerojatnom i potresnom rasponu od trideset i pet godina. Njeni su korijeni duboko usađeni u ratnu 1991. godinu, rastu kroz stravično iskustvo zatočeništva u srpskim koncentracijskim logorima i bolne godine progonstva, pa sve do konačnog povratka u razrušeni grad i suvremenog doba obnove. Ono što ovom književnom djelu daje neprocjenjivu dokumentarnu i povijesnu vrijednost jest fascinantna činjenica da je dio izvornih rukopisa iz 1991. godine spašen izravno iz grotla zloglasnog logora Velepromet. Te je neprocjenjive zapise, skrivene u torbi, iz logora smrti uspjela iznijeti autoričina majka Anđa, sačuvavši tako golo svjedočanstvo o vremenu u kojem je ljudski život vrijedio manje od metka.

Dok je u svojoj prvoj zbirci poezije „Ljubav“, svečano predstavljenoj u ožujku 2026. godine, Fanika Janko ispisala emotivnu posvetu svojoj obitelji, majci, rodnoj Slavoniji i neuništivoj životnoj radosti, zbirkom F43.1 ostvarila je svoj primarni, duboki autorski zavjet. Taj zavjet bio je ostaviti trajno, neizbrisivo lirsko i povijesno svjedočanstvo o nevidljivim psihološkim ranama Domovinskog rata, o mučeničkoj smrti svoga supruga Ivana Janka te o tragičnim sudbinama suboraca, logoraša i obitelji nestalih čiji se tihi glas u široj javnosti nažalost prerijetko čuje.

Dostojanstvena promocija u srcu Vukovara

Promocija zbirke pjesama F43.1 održana je u četvrtak, 5. studenoga 2026. godine, u prepunom prostoru Hrvatskog doma Vukovar. Ovaj kulturni i komemorativni događaj, koji je započeo u 17:00 sati u Ulici J. J. Strossmayera, okupio je brojne građane, branitelje i uzvanike, u potpunosti prateći službenu pozivnicu Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru.

Sam program predstavljanja bio je iznimno promišljeno koncipiran, stvarajući snažnu sinergiju između književno-kritičkog osvrta, autentičnih glasova stradalničke populacije i hrvatskog tradicijskog glazbenog izričaja. O nastanku, dubokom značenju i trajnoj vrijednosti zbirke govorile su sama autorica Fanika Janko, zatim predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru Lidija Miletić, te urednica ovog izdanja, poznata književnica Tanja Belobrajdić.

Posebnu, teško opisivu simboličku težinu i emotivni naboj večeri dala je sama interpretacija stihova. Pjesme iz zbirke F43.1 čitalo je troje recitatora čiji životni profili izravno utjelovljuju upravo one skupine kojima je ova knjiga i posvećena. Stihove su izgovarali istaknuti hrvatski branitelj Damir Radnić, Jelena Zera kao dijete poginulog hrvatskog branitelja, te pjesnikinja Ankica Aladić. Glazbeni dio večeri, koji je donio prijeko potrebnu utjehu kroz note, upotpunio je Tamburaški sastav Prijatelji.

Recenzent zbirke je Ante Nadomir Tadić Šutra, pogovor je napisao fra Ante Perković, lektorica je Anica Jukić, ilustratorica Petra Budimir, a naslovnicu je uradila Ivana Amižić.

Visoku razinu institucionalne potpore, koja potvrđuje državni i povijesni značaj ovakvih svjedočanstava, potvrdio je dolazak brojnih visokih uzvanika. U ime Ministarstva hrvatskih branitelja, predstavljanju je nazočio Krunoslav Šeremet, ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar. Izaslanik Ministarstva obrane Republike Hrvatske bio je general Željko Živanović. Ispred Vukovarsko-srijemske županije događaju je nazočila Tamara Kalistović, pročelnica Upravnog odjela za kulturu i turizam, dok su Grad Vukovar predstavljali Majda Jakša, pročelnica Upravnog odjela za gospodarstvo, te Goran Bendra, predsjednik Gradskog vijeća Grada Vukovara. Uz njih, dvoranu su ispunili brojni hrvatski branitelji, bivši logoraši i građani Vukovara, odajući počast autorici i svim žrtvama.

Damir Radnić pročitao je pjesmu „Crveni makovi”:

„Recite nam polja zelena gdje su kosti naših sinova. O makovi crveni što ste zlatno žito svojim cvijetom prošarali, nekako ste crveniji nego što ste nekad bili. Je li to stoga što su naši sinovi tu zemlju, iz koje ste nikli, svojom krvlju natopili? Kažite nam, jesu li nemirni jer ih još nismo pronašli i na dostojanstven način pokopali? Što ih nismo trobojnicom prekrili, hrvatskom zastavom za koju su život položili?”

Sama autorica, Fanika Janko, pročitala je pjesmu „Nasljeđe” :

„Ostavljamo Vam djeco Domovinu, nikla je iz težnje i htijenja naših predaka. Nikla je iz boli, krvi i suza. Nikada ne zaboravite koliko košta sloboda koja se stoljećima plaćala tisućama života. Slijedite pravicu, milosrđe ljubite, jer ste vi srce našeg srca i duša naše duše.

Poštivajte našu iskonsku ljubav prema domovini. Pohranjena je u najdublji sloj bića u Hrvata. Smisao našeg postojanja su ukorijenjene kršćanske i obiteljske vrijednosti koje se zrcale u nama

i odsjaj prenose na vas, djeco naša odana. Jer istina je jedna: domovina vam je darovana. Čuvajte je.”

U čitanju poezije “F43.1” sudjelovao je i Ante Nadomir Tadić Šutra, pjesnik i umirovljeni časnik HV-a:

“Sve je dopušteno. Pisana pravila treba poštivati: u ratu ubij, nećeš odgovarati ako si ubio onoga na suprotnoj strani. Voli koga hoćeš; ako se usudiš, voli ženu svoga prijatelja, spavaj s kim hoćeš – normalno, ako hoćeš. Rat je! U ratu se sve može, sve opravdava jedna riječ – prolupao je. I tjeraj dalje.

Što je čudno? Svi spavaju zajedno, ljubav i nagon jači su od svega. Ubijalo se svakako i svuda, što možeš – rat je. Prolupalo se. Ljubav su vodili gdje su mogli i htjeli, voljeli su se i ljudi; i pametni ljudi su ljubav vodili, viši časnici tamo gdje su stigli i obični smrtnici tamo gdje su mogli.

Rat je. Ljudi su prolupali. Dok su se jedni Bogu molili, drugi su ga psovali; jedni su plakali, drugi su se smijali. Borci su nas branili, a tamo neki profiterstvom su se bavili. U tom su trenu jedni umirali, na drugom su se mjestu novi životi rađali; jedni su tajili, drugi izdavali – što možeš, rat je. Ljudi su prolupali. Bilo je hrabrih, a i onih drugih. Poslije rata su se samozvani bojnici junačili, a dok je borba trajala, oni su u podrumu čučali – jedni su jurišali, dok su drugi bježali. Sve se to događa u ratu kad ljudi prolupaju. Tu su i dezerteri koji su po nalogu iz rata zbrisali, pa sad poslije rata traže nekakva svoja prava, i oni su prolupali.

I tako do beskraja. O, ne daj Bože, tko sad odgovor dati može? Znate li vi odgovor u sebi potražiti? Tko je poslije ovog rata prolupao? A tko nije?”

Kritička recepcija: Od birokratske hladnoće do krika duše

Književna i kulturna javnost u Vukovaru i diljem Hrvatske dočekala je zbirku F43.1 kao djelo koje snažno nadilazi standardne estetske okvire poezije, prelazeći u sveti prostor kolektivne memorije i beskompromisne dokumentarne etike.

Urednica knjige, Tanja Belobrajdić, u svom je nadahnutom osvrtu istaknula upravo taj frapantni kontrast između birokratske hladnoće naslova i emocionalne siline samih stihova. Hladna administrativna dijagnostička oznaka u rukama Fanike Janko postaje ključ za razumijevanje čitavog njezinog unutarnjeg svijeta, ali i surove ratne stvarnosti cijele jedne generacije. Belobrajdić je posebno naglasila polifonijski karakter zbirke, zaključivši kako autorica ne piše isključivo o vlastitoj, osobnoj patnji, nego je „u ove pjesme utkala i njihova bolna iskustva, dajući glas svima onima čiji se krik inače ne čuje.“

Predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru, Lidija Miletić, smjestila je zbirku u širi, nacionalni kontekst autoričina stvaralaštva te poslanja Matice hrvatske u očuvanju hrvatskog jezika, baštine i povijesnog identiteta. Uspoređujući zbirku F43.1 s autoričinom prvom zbirkom „Ljubav“, Miletić je iznijela briljantnu kritičku sintezu njenog opusa: dok je u prvoj knjizi Fanika Janko čitateljima darovala svoje srce, u zbirci F43.1 u potpunosti je otvorila i ogolila svoju dušu, ostavljajući trajni, neizbrisivi dokument o istini, patnji i najvišim vrijednostima Domovinskog rata.

Životni put heroine: Od obiteljskog salaša do vukovarskog Sajmišta

Da bi se istinski razumjela dubina ove zbirke, potrebno je poznavati životni put njezine autorice. Fanika Janko rođena je kao deveto dijete u velikoj, radišnoj obitelji Anđe i Stipe Zlatunića u Bačkoj, u Bođanskom ritu. Odrasla je na salašu koji je njezin otac kupio nakon mukotrpnog preseljenja iz Bugojna u Bosni i Hercegovini. Prirodne nepogode odredile su njezin put; nakon katastrofalne poplave 1965. godine, obitelj Zlatunić pronalazi novi dom u Vukovaru. Ondje Fanika završava osnovnu i srednju tekstilnu školu, nakon čega svoj radni vijek započinje u gospodarskom gigantu, vukovarskom industrijskom kombinatu Borovo.

Njezin se život isprepliće sa sudbinom Ivana Janka za kojeg se udaje 1975. godine. Ivan je bio vrijedan radnik, zaposlen prvo u Čazmatransu, a potom u Vupiku. Svojom su mukom i znojem supružnici izgradili obiteljsku kuću u Ulici Tome Gorete, smještenu na samom rubu legendarne vukovarske četvrti Sajmište – četvrti koja će nekoliko desetljeća kasnije postati simbolom najkrvavijih pješačkih borbi u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

U skladnom braku dobili su dvije kćeri: stariju Kristinu i mlađu Karolinu. Obiteljska loza danas se nastavlja kroz četvero unučadi – Ivanu Amižić, Ivanu Cindrić, Korinu i najmlađeg Antu Amižića. Poseban, emotivan detalj vezan uz zbirku F43.1 leži u činjenici da je naslovnicu knjige dizajnirala upravo njezina najstarija unuka, Ivana Amižić. Nju je baka, ponosna na njen odličan uspjeh u prestižnoj splitskoj gimnaziji MIOC, svake godine tradicionalno darivala slavonskim dukatom, prenoseći tako ljubav prema zavičaju na nove generacije.

Opsada, sanitet i neizreciva obiteljska tragedija

Kada je 1991. godine započela brutalna velikosrpska agresija, Fanika Janko pokazala je lice istinske vukovarske heroine. Tijekom najtežih dana opsade Vukovara, radila je u sanitetu. U apokaliptičnim uvjetima, pod neprestanom kišom granata, nesebično je previjala i spašavala ranjene. Njena humanost nije poznavala granice; pomagala je svima, ne gledajući tko je Hrvat, a tko Srbin. Prizori otkinutih udova, krvi i teških ranjavanja toliko su joj se duboko urezali u pamćenje da godinama kasnije, u vrijeme progonstva, od trauma nije mogla ni zakoračiti u mesnicu.

Dok su njene dvije kćeri na vrijeme sklonjene na sigurno u Zagreb (gdje im je neizmjernu dobrotu i utočište u Klaićevoj pružila obitelj liječnice Štrige), Fanika i suprug Ivan ostali su braniti i pomagati u opkoljenom gradu. Posljednji kontakt s djecom imali su 14. rujna 1991. godine. Toga dana, u telefonskom razgovoru, otac Ivan poručio je mlađoj kćeri Karolini riječi koje danas odzvanjaju kao proročanstvo: “Zastava na Vodotornju uvijek će se vijoriti.”

Istoga tog poslijepodneva, započeo je neopisiv pakao. Ivan Janko zarobljen je u snažnom neprijateljskom napadu. Zločinci su ga, zajedno s dvojicom prijatelja, podvrgnuli bestijalnom mučenju. Razapeli su ih na vagon i krvnički mučili cijeli dan, da bi sutradan, 15. rujna, u njega izravno ispalili projektil iz tenka. Njegovi posmrtni ostaci do današnjeg dana nisu pronađeni. Supruga Fanika i kćeri svake godine pale svijeće na pruzi, na mjestu njegove mučeničke smrti. Zbog stravične spoznaje o načinu na koji je ubijen, Fanika dugo godina u crkvi nije imala snage podići pogled prema raspetom Isusu na križu; u suzama je mogla gledati samo u njegove noge.

Pakao Veleprometa i mučan put u progonstvo

Nakon sloma obrane i pada grada, unatoč nagovaranjima suboraca da krene u proboj jer se znalo za tragičnu sudbinu njenog supruga, Fanika nije mogla napustiti staru i nepokretnu majku. Vjerovala je u svoju nevinost, nadajući se da joj nitko neće nauditi jer je u sanitetu pomagala svima. Nažalost, s kolonom od oko 500 civila sa Sajmišta i iz centra grada, odvedena je u zloglasni sabirni centar Velepromet – stratište na kojem su počinjeni neki od najmasovnijih zločina.

Tamo se odigrao prizor koji trajno svjedoči o sramotnoj ulozi međunarodne zajednice. Naočigled mirovnih snaga Europske zajednice i samog Cyrusa Vancea, jedan ju je četnik grubo izvukao iz kolone i odveo u zloglasnu stolariju. Oduzeli su joj dokumente, proglasili je “velikim ekstremom” i zatvorili u prostoriju s muškarcima. Iz te su sobe, pod okriljem noći, maskirani stražari redovito odvodili ljude u smrt. Kasnije je s još tri žene prebačena u drugu prostoriju, gdje je proživjela strahote i torture o kojima, zbog težine traume, ni danas ne može javno govoriti.

Njezin spas iz logora smrti došao je upravo kao nagrada za njezinu vlastitu, neiskvarenu ljudskost. Dok je bila u zatočeništvu, Fanika je svojim tijelom pokušala zaštititi šesnaestogodišnju djevojku srpske nacionalnosti, Tanju, koja se prethodno skrivala u skloništu s hrvatskim braniteljima. Vidjevši to, jedan mladi Arkanovac iz Vranja smilovao se i, na nagovor spašene djevojke, prebacio Faniku u hangar sa srpskim civilima. Tamo ju je prepoznala jedna poznanica i dala joj kapu koju je Fanika navukla duboko na oči, kako je domaći, radikalizirani Srbi ne bi prepoznali i ubili.

Pod stalnim prijetnjama i naoružanom pratnjom, kamionom je prebačena do Šida. Mladić iz Vranja ishodio joj je propusnicu s kojom je ušla u autobus za Bosnu. Potpuno opljačkanu u Veleprometu, bez dinara u džepu, vozač i kondukter htjeli su je izbaciti na ulicu. Tada se ukazala još jedna zraka ljudskosti u općem mraku – putnica iz Beograda, gospođa Antonija, platila joj je kartu te joj sa suprugom pomogla da napokon stigne u Zagreb. Zahvaljujući Caritasu, smještena je u Dugo Selo, gdje je napokon, kao jedna od rijetkih preživjelih iz svoje vukovarske skupine, zagrlila svoju djecu.

Dani koji su uslijedili u progonstvu bili su obilježeni teškim psihološkim ožiljcima. Njezina kuma danas svjedoči kako je Fanika noćima proživljavala stravične košmare, vrištala u snu i budila se u znoju. Kako bi preživjela tu bol i nesanicu, okrenula se radu, a svu svoju neizrecivu tugu i sjećanja na voljeni Vukovar pretočila je u stihove – iste one koji danas čine zbirku F43.1.

Povratak na zgarište, mir u duši i pobjeda nad mržnjom

Iako je, kao stradalnica i udovica branitelja, mogla birati stan bilo gdje u sigurnosti ostatka Hrvatske, Fanika Janko od prvog je dana ponavljala samo jedno: vratit će se u svoj Vukovar. To je bio njezin dug prema mučenički ubijenom suprugu, prema palim braniteljima i svim prijateljima koji su ostali u temeljima grada.

Prvi put nakon rata, na zgarište svog doma na Sajmištu kročila je 1998. godine. U ruševinama, pod debelim slojem korova i šute, njezina je kći pronašla pravo malo čudo – netaknutu bocu s kruškom i rakijom koju je njezin otac Ivan prije rata osobno napravio i zalio voskom. Ta boca, uz tek nekoliko slučajno spašenih fotografija iz logora, ostala je najveća obiteljska svetinja i trajna uspomena na oca i supruga.

Danas, Fanika Janko ponosno živi u svom obnovljenom domu u Vukovaru. Njezina je životna pobjeda veća od bilo kakvog oružja. Iako na ulicama svog grada ponekad još uvijek susreće lica iz ratnih dana – pa čak i one iste ljude kojima je u sanitetu previjala rane, a koji danas okreću glavu i ne pozdravljaju je – u njezinu srcu nema mjesta za mržnju. Svojim susjedima, neovisno o njihovoj nacionalnosti, pristupa s ljudskim dostojanstvom i bez gorčine, svjesna da je konačni sud prepušten Bogu. Svoj mir i najveću životnu radost pronalazi u svojim kćerima, unučadi, te u spoznaji da u svom voljenom i slobodnom gradu, gradu čiju je slobodu njezina obitelj platila najvišom cijenom, danas može u miru dočekati starost.

Zbirka F43.1 stoga nije samo knjiga. Ona je nacionalni spomenik izgrađen od riječi, opomena za budućnost i svjedočanstvo o neuništivosti ljudskog duha koji, čak i kada prođe kroz najdublji pakao Veleprometa, na kraju pronalazi snagu za oprost, poeziju i – pobjedu.