Žuti mrav Zlatan Bašić: “Nismo se bojali smrti, ali jednog ipak jesmo…” – 3 dio

Nakon Trpinjske ceste, ranjavanja i pada Vukovara, nakon logora i sedam propuštenih razmjena, sloboda je došla 14. kolovoza. Ali rat nije ostao iza njega. Ostao je u njemu. Usred posla znao bi nestati u mislima, a čovjek s kojim je radio čuo bi samo kako tiho pjevuši „Hej, Slaveni“. Ostao je u snovima, u licima prijatelja koji se nisu vratili, u imenima koja nije smio zaboraviti.

Zato je pisao. Knjigu „Trpinjska cesta – groblje tenkova. Priča jednog žutog mrava“, proglašenu najboljim romanom na natječaju „Oda Domovini“ ogranka Matice hrvatske u Splitu, počeo je slagati još u logoru, u glavi, ime po ime, da nitko od njegovih ne ostane zaboravljen. Predstavlja je u subotu, 7. studenoga, u 19 sati u Sjemeništu u Omišu.

Danas je državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja. Ne boli ga što nema vikenda ni blagdana. Boli ga kad na grob čovjeka koji je u Vukovaru srušio četiri aviona dođe tek desetak ljudi. Boli ga što su se suborci, koji su nekad jedni za druge davali život, danas udaljili, prestali se zvati, prestali dolaziti.

„Kad bismo danas prema svojim prijateljima bili barem deset posto onakvi kakvi smo bili u ratu, svima bi nam bilo bolje“, kaže.

U trećem, završnom dijelu našeg razgovora vraćamo se tamo gdje se rat za njega trebao završiti, a zapravo nije – na izlaz iz logora.

Tko te dočekao kada si izašao iz logora?

Nitko. Mama je dolazila na razmjene, ali više nije mogla dolaziti svaki put. Mislim da sam propustio sedam razmjena. Kad smo napokon izašli, 14. kolovoza, stigao sam do Zagreba, a onda sam otišao do roditelja.

Kako je izgledao susret s mamom?

Nije me prepoznala. Nije me vidjela više od godinu dana. Tek sam joj se u travnju uspio javiti da sam živ i da sam u logoru u Sremskoj Mitrovici. Mjesecima nije znala. Kad sam izašao, imao sam 25 do 28 kilograma manje. Bio sam nikakav. Došao sam s prijateljem u kuću u kojoj su bili, a mama me nije prepoznala dok nisam progovorio. Onda je počela plakati.

Izvor: Privatna arhiva

Jesi li tada već bio oženjen?

Ne, oženio sam se 1999. godine.

Kako je izgledao povratak svakodnevnom životu? Sjećam se da se moj muž nakon izlaska bojao zaspati, da se ne bi probudio i shvatio da je slobodu samo sanjao. Jesi li i ti imao takva iskustva?

Nisam to baš tako doživljavao. Pokušao sam se vratiti u policiju, u Omišu. Policajci iz Policijske postaje Vukovar tada su radili na različitim mjestima, neki u Zagrebu, neki u Istri. Nisam uspio realizirati ono što sam htio, pa sam izašao iz policije i počeo raditi privatno. Morao sam nešto raditi i zarađivati.

Čovjek s kojim sam radio znao mi je reći: „Nekad radiš, a onda odjednom kao da nestaneš. Nema te. Čujem samo kako nešto pjevušiš.“ Onda smo shvatili da pjevušim „Hej, Slaveni“. Vjerojatno bih se u tim trenucima u mislima vratio u logor, u neka sjećanja. Bilo je i drugih pjesama. Kao da sam malo tu, malo nisam.

Jesam li sanjao prijatelje i neke stvari iz logora? Jesam. Ali morao sam dalje živjeti. Roditelji su bili tu, sestra je bila tu. Trebalo je nastaviti.

Jesu li se tvoji roditelji poslije vratili u Vukovar?

Jesu, nakon mirne reintegracije. Otac je radio na obnovi i vratili su se 1999. godine. Sestra se udala i ostala ovdje.

Uvijek se boriš za svoje kolege, hrvatske branitelje. Bio si aktivan u HVIDR-i. Jesi li još uvijek?

Član sam, ali povukao sam se iz aktivnog rada jer uz sve sadašnje obveze više ne mogu. U HVIDR-i Omiš i prije mene postojalo je pravilo da predsjednik neće biti aktivan u političkim tijelima. Kad sam se odlučio za politiku, dao sam ostavku na mjesto predsjednika. Kad se dogodilo ono s HOS-ovcima u Kninu, kad su ih uhitili, odlučio sam pokušati djelovati na neki drugi način.

Taj odnos prema braniteljima i HOS-ovcima očito te pogodio?

Naravno da me pogodio. To su moji prijatelji, to su branitelji. Ne mogu prihvatiti takav odnos. Nisam se za to borio. Nisam se borio niti bio u logoru da bi se zatvaralo ljude koji su branili Hrvatsku.

Zašto si se odlučio za Domovinski pokret?

Zato što su mi ondje suborci. Ćipe je moja generacija iz osnovne škole. Ja sam bio Žuti mrav, on Turbo vod. Ja na jednoj strani Trpinjske ceste, on na drugoj. Tu su Josić, ljudi iz Vukovara, Kukavica iz 4. brigade, Ivan Penava, tada gradonačelnik Vukovara. Došao sam i zato što je to za mene Vukovar. Davno sam obećao da ću biti tu kad Vukovar zove ili kad mu treba pomoć, bez obzira na to gdje se u tom trenutku nalazim. Odazvao sam se i kada je Penava zvao na prosvjed protiv ćirilice. I uvijek ću.

Sada si na položaju na kojem možeš nešto napraviti. Što si dosad uspio ostvariti i čime si zadovoljan? Prošlo je nešto više od dvije godine.

Prošle su dvije godine i dva mjeseca. Sjećam se da smo razgovarali baš onoga dana kada sam putovao u Zagreb. Tada sam rekao da želim da se pokrenu braniteljski centri, domovi u koje bi se mogli smjestiti stariji branitelji koji više nemaju kamo, nemaju nikoga ili im treba pomoć. Ove godine počinjemo realizaciju tog projekta. To je bila moja želja, a posebno sam želio da jedan od tih centara bude u Vukovaru. I bit će u Vukovaru.

Druga je stvar pomoći braniteljima koliko god mogu. To mi je bila želja kad sam prihvatio ovaj posao: biti na mjestu s kojeg mogu pomoći ljudima.

Koliko je taj posao promijenio život tvojoj obitelji?

Imam tri kćeri. Ema je sedmi razred Osnovne škole, Tena je u četvrtom razredu srednje medicinske škole, a Petra već šest godina radi na onkologiji u Splitu. Prije sam bio u mirovini, kod kuće. Sve što je trebalo mogao sam odraditi. Sada je sve to palo na suprugu Terezu jer mene nema. Nekad ne dođem ni za vikend. Kod hrvatskih branitelja nema vikenda ni blagdana ako postoji događanje ili potreba zbog koje treba otići. To treba odraditi bez obzira na dan ili sat. Nema radnog vremena.

Često odlaziš na obljetnice. Što ti je na njima najteže?

Reći ću ti što mi je najžalosnije jer mi se to nedavno dogodilo. Slavonski Brod, obljetnica Luke Andrijanića. Čovjeka koji je u Vukovaru srušio četiri aviona. Dođeš na njegov grob, ondje je obitelj, njegova mama plače, a nas dođe deset iz Vukovara. Iz Slavonskog Broda dođe predstavnica Grada, još netko tko se bavi braniteljima, i to je to. Govorimo o čovjeku koji je srušio četiri aviona. Ne znam koliko takvih ljudi imamo u Hrvatskoj. To me boli.

Ljudi govore da treba pomoći braniteljima. Treba. Ali i sami polako zaboravljamo neke stvari i neke ljude. Nekoga više ne nazoveš, ne odeš do njega. Iskreno, to me jako boli. Znam da administracija zna iscrpsti ljude, da uvijek treba još neki papir i da su ljudi razočarani. Nekad im se čini da nemaju koga nazvati i da se nemaju kome obratiti. Ali malo smo se i sami udaljili od prijatelja, maknuli se i zaboravili na njih. Nema nas više ni na druženjima.

Ima li još branitelja kojima treba pomoć, a teško je traže?

Ima. Ima ljudi kojima treba pomoć, a ne žele je tražiti. S druge strane, ima i onih koji stalno nešto traže. Već su nešto dobili, ali uvijek misle da bi trebali dobiti još. Takvih ima među ljudima s različitim stupnjevima invaliditeta. Imam prijatelja, invalida prve kategorije, koji nikad ništa neće pitati ni tražiti za sebe. A onda dođu neki drugi, kukaju, rasplaču se, pa vidiš koliko su bili u ratu i pitaš se otkud im hrabrosti doći s takvim zahtjevima. Nekad im moraš to i otvoreno reći.

Mislim da danas novac i mirovine više nisu najveći problem. Mirovine su sada u redu. Netko tko je ranije otišao u mirovinu ima bolju, vremena su se mijenjala, ali više nismo, kako se kaže, zadnja rupa na svirali. Uvijek je bilo i onoga da se bolje ogrije onaj tko je bliže vatri. To je istina. Ali kad bismo danas prema svojim prijateljima bili barem deset posto onakvi kakvi smo bili u ratu, svima bi nam bilo bolje.

Kako je nastala knjiga „Trpinjska cesta – groblje tenkova. Priča jednog žutog mrava“? Što si njome želio sačuvati?

Još sam u logoru razmišljao da bih sve to trebao negdje zapisati. Što je bilo, kako je bilo i tko je bio ondje. Nisam želio zaboraviti imena i prezimena tih ljudi. Kako godine prolaze, svi pomalo zaboravljamo. Trudio sam se zapisati sva ta imena. Nešto se počelo slagati još u logoru, u glavi, a poslije sam nastavio. Ponovno sam se aktivirao u Hrvatskoj vojsci, u 5. brigadi, 1997. godine. Poslije sam imao i više slobodnog vremena i mogućnosti da to kvalitetnije zapisujem i stavljam na papir.

Prisjećao sam se, razgovarao s prijateljima i suborcima, širio priču i popunjavao praznine ondje gdje se sam nečega nisam mogao sjetiti. Kad sam otišao u Zagreb, bio sam sam u stanu. Nakon posla došao bih kući i imao vremena pisati. Dan po dan, malo-pomalo, nastala je knjiga.

Kada će biti predstavljanje u Omišu?

U subotu, 7. studenoga, u 19 sati, u sjemeništu u Omišu. Tada ćemo imati predstavljanje, a poslije ćemo vidjeti kako će ići dalje.

Planiraš li predstavljanja i u drugim gradovima, primjerice u Vukovaru?

Imam obveze prema Splitu, Vukovaru i Zagrebu. Vidjet ćemo kako će se sve moći uskladiti s poslom i drugim obvezama. Nadam se da će se ljudima knjiga svidjeti.

Od početka sam se trudio ne zaboraviti nikoga iz svoje ekipe, nikoga imenom i prezimenom. Htio sam da zauvijek ostane zapisano tko su bili ti ljudi. Danas neki znaju pričati da su bili zadnji zapovjednici ili nešto drugo, a nisu bili ondje. Kad govorim o svojoj ekipi – koga nema u knjizi, taj nije bio.