Rezolucija 713: Embargo koji je Hrvatsku zatekao nenaoružanu

Iako je mjera predstavljena kao pokušaj da se zaustavi eskalacija sukoba, njezine su posljedice za Hrvatsku bile posebno teške. Hrvatska je u tom trenutku već bila u oružanom sukobu, a njezine su se snage, uz nedostatak naoružanja, suprotstavljale JNA i srpskim pobunjenicima.

Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih otvorio je ozbiljnu sigurnosnu i međunarodnopravnu krizu. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasile neovisnost, oružani sukobi dodatno su se intenzivirali, dok pokušaji Europske zajednice da se pronađe političko rješenje nisu uspjeli zaustaviti nasilje.

U takvim okolnostima Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 713. Njome je svim državama naloženo da odmah uvedu potpuni embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. Rezolucija je istodobno podržala mirovne napore Europske zajednice i pozvala sve strane na poštovanje dogovorenih prekida vatre.

Embargo je formalno bio neutralna mjera i odnosio se na cijelo područje tadašnje Jugoslavije, a ne na neku pojedinačnu stranu u sukobu. No, u praksi njegove posljedice nisu bile jednake za sve.

Hrvatska bez naoružanja, JNA s ogromnim zalihama

U trenutku donošenja Rezolucije 713 Hrvatska je već bila u ratu, ali još nije bila međunarodno priznata država niti članica Ujedinjenih naroda. Istodobno je JNA raspolagala velikim količinama naoružanja, streljiva i vojne opreme naslijeđenih iz obrambenog sustava bivše države.

Hrvatska je, nasuprot tome, tek ustrojavala vlastite obrambene strukture i nije imala usporediv vojni arsenal. Posebno je važna činjenica da je još 23. svibnja 1990. ostala bez cjelokupnog naoružanja Teritorijalne obrane. JNA je tada, prema zapovijedi generala Blagoja Adžića, preuzela oružje Teritorijalne obrane uoči konstituiranja prvog demokratski izabranog Hrvatskog sabora.

Embargo je stoga Hrvatsku zatekao u trenutku kada je tek stvarala vojsku, dok je JNA već raspolagala golemim zalihama oružja i opreme.

Međunarodno priznanje nije ukinulo embargo

Europska zajednica priznala je Hrvatsku 15. siječnja 1992., a u svibnju iste godine Hrvatska je postala članica Ujedinjenih naroda. Time se njezin međunarodnopravni položaj bitno promijenio, ali embargo nije automatski prestao.

Rezolucija 713 bila je vezana uz područje bivše Jugoslavije, a ne uz međunarodnopravni status pojedine države. Hrvatska je tako nakon međunarodnog priznanja postala suverena država, ali je i dalje ostala obuhvaćena međunarodnim režimom ograničenja nabave oružja.

To je imalo izravne posljedice na razvoj hrvatskih obrambenih sposobnosti. Umjesto uobičajenih međunarodnih kanala nabave, Hrvatska je tijekom rata morala kombinirati vlastitu proizvodnju, popravak i prilagodbu postojeće opreme s nabavom preko različitih međunarodnih kanala.

Dio naoružanja pribavljan je iz zarobljenih ili napuštenih vojnih skladišta i tehnike, dio preko posrednika i ilegalnih kanala, a važnu ulogu imali su i međunarodni kontakti te tajne operacije nabave i transporta. Novac za kupnju oružja prikupljan je i preko iseljeničkih fondova, dobrovoljnih priloga te državnih fondova za obranu.

Hrvatska razvila vlastitu ratnu proizvodnju

Ograničena dostupnost naoružanja ubrzala je razvoj domaće proizvodnje ratne opreme. Hrvatski radnici, inženjeri i stručnjaci u ratnim su uvjetima pokretali i širili proizvodnju oružja i vojne opreme.

Proizvodili su se minobacači kalibra 60, 82 i 120 milimetara, snajperske puške, automati poput Ere, pištolji PHP i bacači granata. Izrađivana su i improvizirana oklopna vozila, patrolna plovila, eksplozivna sredstva te oprema i sredstva za razminiranje.

Zbog embarga pitanje opskrbe oružjem ubrzo je prestalo biti isključivo vojno pitanje. Postalo je važan dio hrvatske obrambene politike i međunarodnih odnosa, ali i jedan od ključnih problema s kojima se suočavala tek ustrojena Hrvatska vojska.

Embargo nije bio zamišljen kao trajna mjera

Važno je istaknuti da Rezolucija 713 nije predviđala trajnu zabranu trgovine oružjem. Embargo je trebao ostati na snazi sve dok Vijeće sigurnosti UN-a ne odluči drugačije.

Do promjene je došlo nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti UN-a 22. studenoga 1995. usvojilo je Rezoluciju 1021, kojom je predviđeno postupno ukidanje embarga nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.

Time je završeno višegodišnje razdoblje u kojem je međunarodni režim kontrole naoružanja bio jedan od važnih čimbenika sigurnosnog okruženja država nastalih raspadom Jugoslavije.

Za Hrvatsku je, međutim, posljedica bila jasna: u najtežoj fazi obrane zemlje međunarodni embargo nije razlikovao državu koja se tek borila za svoju neovisnost od tadašnje jugoslavenske vojne strukture koja je već raspolagala golemim količinama naoružanja.