Sa svega 18 godina poginuo je u zasjedi: Davor Gregorović prisjetio se posljednjih trenutaka Rovinježa Tomislava Brstila

Obilježavanje je započelo na gradskom groblju Laste, gdje su podno Središnjeg križa položeni cvijeće i zapaljene svijeće. Okupljenima se prigodnim govorom obratio predstavnik udruge „Klub 119. brigade HV“, brigadir HV-a u mirovini Davor Gregorović.

Počast je odana i na posljednjem počivalištu časničkog namjesnika Tomislava Brstila, gdje su zapaljene svijeće, a potom su održani molitva i blagoslov župnika vlč. Mladena Matike.

Program je nastavljen na Trgu na Lokvi, kod spomen-obilježja posvećenih hrvatskim braniteljima, polaganjem vijenca i paljenjem svijeća.

Nakon komemoracije razgovarali smo s Davorom Gregorovićem, koji se u emotivnom razgovoru prisjetio kobnog 31. siječnja 1992. godine, kada je na ličkom bojištu, sa svega 18 godina, poginuo Rovinjež Tomislav Brstilo.

Kobno zimsko praskozorje na ličkom bojištu

Gregorović se i danas vrlo precizno prisjeća hladnog i maglovitog jutra na području iznad Smolčić uvale, na šumskoj komunikaciji koja je povezivala Letinac i selo Dabar.

„Taj naš tragičan borbeni kontakt odigrao se na ličkom bojištu, na potezu iznad Smolčić uvale, na šumskoj putnoj komunikaciji između Letinca i sela Dabar. Tog hladnog zimskog praskozorja, maglovitog, dočekala nas je protivnička zasjeda tijekom zadaće rotacije snaga na položajima iznad Smolčić uvale, koje smo trebali obaviti po svitanju s kolegama iz 111. brigade iz Rijeke“, prisjetio se Gregorović.

Radilo se o šumskoj komunikaciji dugoj oko 14 kilometara, koja je povezivala prostor u Letincu s položajima koje su hrvatske snage trebale preuzeti.

U vojnom smislu upravo je ta prometnica predstavljala jednu od najosjetljivijih točaka zadaće.

„Ona je u vojničkom smislu predstavljala najranjiviji dio provedbe zadaće toga dana. Bila je najranjivija upravo jer je bila jedina prometnica za liniju opskrbe i rotaciju snaga“, objasnio je.

Protivnik je minirao jedinu komunikaciju

Prema Gregorovićevim riječima, protivnička skupina prethodno se infiltrirala u šumski prostor, a dio njezinih pripadnika krenuo je prema komunikaciji kojom su trebale prolaziti hrvatske snage.

„Protivnik je planirao infiltraciju svog izvidničkog voda Druge ličke brigade Jugoslavenske narodne armije sa zapovjednim mjestom u Korenici. Formacija je bila ojačana, nažalost, dobrovoljačkom četničkom skupinom koju je vodio Momir Nikolić. Ta skupina došla je na ličko bojište u sastav brigade JNA iz okolice Doboja, s planine Ozren“, ispričao je Gregorović.

Izvidnički vod toga je dana provodio izviđanje dubine hrvatskih položaja.

„Jedan dio kretao se desnom stranom i izviđao zaseoke Dabar i Bužak, dok je lijevom stranom išla skupina od deset pripadnika četničkog odreda, ojačana s četiri lokalna pobunjenika koji su bili vodiči u tom šumskom prostoru. Oni su upravo tu komunikaciju na jednom mjestu minirali protutenkovskim minama.“

Tako je jedina prometnica kojom je trebala prolaziti kolona hrvatskih snaga postala mjesto zasjede.

Kamion u kojem je bio Brstilo nije trebao biti na čelu kolone

Slijed događaja koji je uslijedio Gregorović i danas pamti do najsitnijih detalja.

Kamion u kojem se nalazio Tomislav Brstilo nije trebao biti prvi u koloni.

„Kada je naša kolona vozila naišla, kako to u životu obično biva u slučajnosti, kamion koji je naišao, u kojem je bio pokojni Tomislav Brstilo, nije trebao biti na čelu. Ali kamion koji je bio na čelu proklizao je na ledu i snijegu, ovaj ga je mimoišao i naišao na tu skupinu mine koja se aktivirala, eksplodirala i otkinula kabinu“, ispričao je.

Eksplozija je imala stravične posljedice.

„Nekoliko minuta nakon toga dušu ispustio je vozač Vladimir Mikuličić jer mu je donji dio trupa bio otkinut i došlo je do silnog iskrvarenja“, rekao je Gregorović.

No eksplozija mine bila je tek početak napada.

„Jedan od prvih koji je poginuo bio je Tomislav Brstilo“

Gotovo istodobno iz šume je otvorena snažna pješačka paljba prema kamionu.

„Istovremeno je počela iz zasjedne pozicije, negdje udaljene 30 metara od šume, snažna pješačka, rafalna paljba po kamionu. Jedan od prvih koji je poginuo, poginuo je odmah Tomislav Brstilo. Nije uspio niti iskočiti iz kamiona“, ispričao je Gregorović.

Tomislav Brstilo imao je samo 18 godina.

Kamion se nakon eksplozije nagnuo na jednu stranu, a preživjeli su pokušavali pronaći zaklon iza njegove šasije. Hrvatski su vojnici uzvratili paljbom, no protivnička se skupina, koristeći dubok snijeg i šumski teren, uspjela izvući.

„Kamion se nagnuo na jednu stranu, ljudi su tražili, pokušali su se ranjeni sakriti iza šasije kamiona i nakon toga uzvratila paljbom. Međutim, u tom dubokom snijegu, preko šume, protivnik se uspio izvući“, nastavio je Gregorović.

Nakon zasjede uslijedio je novi napad

Zasjedom, međutim, borbe nisu završile.

„To nije gotova priča. Nakon toga glavni pješačko-topnički napad krenuo je iz sela Dabar, gdje su imali haubice 105 milimetara i VBR koji je tukao po tom prostoru, i počeo je snažan pješački napad“, opisao je Gregorović.

Na tom su se području u tom trenutku nalazili i pripadnici riječke 111. brigade.

Njihova je zadaća, osim sudjelovanja u rotaciji snaga, bila i izvlačenje petnaestak civila koji su pod okupacijom živjeli u vrlo teškim, nehumanim uvjetima.

„Osim snaga rotacije s nama, trebale su izvući negdje 15 civila koji su živjeli u vrlo lošim, nehumanim uvjetima pod okupacijom, Hrvati koji su ostali pod okupacijom u selu Dabar.“

Situaciju je dodatno otežavalo to što su civili sa sobom poveli stoku, zbog čega je skupina bila sporija i lakše uočljiva.

„U tom zbjegu uzeli su stoku koja ih je usporila i osmotreni su s jedne dominantne zemljišne pozicije, s Vučkovog brda. Taj snažan napad uzrokovao je gubitke i na strani 111. brigade“, kazao je Gregorović.

Četvorica poginulih i 14 ranjenih

Nekoliko sati nakon zasjede u kojoj je poginuo Tomislav Brstilo, život su izgubila još dvojica pripadnika 111. brigade – riječki student Nikola Salopek i zapovjednik satnije Marjan Karlović Trava.

„Nedugo nakon ove zasjede prema nama, nakon par sati, poginuo je tri godine stariji mladi riječki student Nikola Salopek i zapovjednik satnije Marjan Karlović Trava“, prisjetio se Gregorović.

Unatoč snažnom napadu, hrvatske snage uspjele su odbiti protivnika.

„Odbijen je pokušaj napada, iako su imali tamo i tri tenka u neposrednoj blizini kao ojačanje, tako da se uspostavila crta dodira prije ovog zasjednog elementa, ali, naravno, uz četvoricu poginulih iz obje brigade i 14 ranjenih“, kazao je Gregorović.

„Brigada ponosa, časna brigada bez mrlja“

Današnja obljetnica bila je i prilika za prisjećanje na cjelokupan ratni put 119. brigade HV-a, od njezina osnutka do završnih oslobodilačkih operacija.

Na pitanje kako danas, 35 godina poslije, gleda na vrijeme u kojem su njezini pripadnici odlazili na bojišta i jesu li tada razmišljali o tome kakva će Hrvatska jednog dana biti, Gregorović kaže da u tim trenucima nisu gledali toliko daleko.

„U tom trenutku jedino što vas na mikro razini organizacije, na razini desetine, voda, satnije drži zajedno, to je da predajete dio svoje sigurnosti, svoga života kolega do vas. U tom trenutku nikakva razmišljanja nisu išla tako daleko o tome kakva će Hrvatska biti“, rekao je.

Brigada je svoj doprinos dala i tijekom završnih oslobodilačkih operacija 1995. godine.

„Znali smo da smo dali svoj obol i kasnije tijekom 1995. godine u oslobađanju, jer je naša brigada bila angažirana i u završnim operacijama, u Oluji, u pravcu napada kao snage koje slijede i podupiru 1. gardijsku brigadu Tigrove“, kazao je Gregorović.

Kroz 119. brigadu prošlo 6300 ljudi

Razmjere 119. brigade tijekom Domovinskog rata najbolje pokazuju brojke.

„Brigada je brojala po formaciji 2600 ljudi, smatrana je lakom pješačkom brigadom. Kroz nju je tijekom Domovinskog rata prošlo 6300 vojnih obveznika“, rekao je Gregorović.

Brigada je okupljala pripadnike iz različitih dijelova Istre.

U Puli su se nalazili zapovjedništvo i Prva pješačka bojna, dok su Drugu pješačku bojnu činili pripadnici Rovinjštine, a Treću pripadnici Labinštine. Tijekom 1995. godine ustroj je dodatno ojačan topničko-raketnim divizijunom.

Kroz rovinjsku bojnu prošlo oko 2000 ljudi

Posebno je značajan podatak o broju ljudi s Rovinjštine koji su prošli kroz postrojbu.

„U nekoliko rotacija, u nekoliko angažiranja, od prvog angažiranja na Ličkom bojištu 1992., pa onda 1994. na gospićkom dijelu, a sve do oslobođenja, negdje do 2000 ljudi je bilo prošlo, moglo bi se kolokvijalno reći, kroz bojnu, odnosno kroz brigadu“, rekao je Gregorović.

Ratni put 119. brigade nije završio Olujom.

Nakon oslobodilačke operacije pripadnici brigade dobili su novu zadaću – osiguravanje državne granice na području Like.

„Kraj ratnog puta i zadnja borbena zadaća bila je nakon Oluje, gdje smo dobili zadaću osiguranja državne granice od aerodroma Željava, preko 1644 metra Gole Plješevice pa sve do Korenice, uključujući Vrelo i Rudanovac u podnožju“, prisjetio se Gregorović.

Za pripadnike 119. brigade ratni je put završio krajem 1995. godine.

„Završili smo naš ratni put prije Badnjaka 1995. godine i tada je nastupilo razvojenje, demobilizacija“, zaključio je Davor Gregorović.

Današnja 35. obljetnica tako nije bila samo prisjećanje na osnutak 119. brigade Hrvatske vojske, već i na tisuće ljudi koji su kroz nju prošli, na njezin ratni put i, prije svega, na one koji se svojim obiteljima nikada nisu vratili.

Među njima je i 18-godišnji Rovinjež Tomislav Brstilo. Njegovo posljednje počivalište danas je ponovno bilo mjesto tišine, molitve i sjećanja – podsjetnik na mlad život prekinut u jednom hladnom zimskom jutru daleko od rodnog Rovinja.