Sjećanje na heroinu: Viktorija Borovec

Rođena 1975. godine, Viktorija je bila tek šesnaestogodišnjakinja kada je u jeku najtežih dana Domovinskog rata, 16. listopada 1991. godine, izgubila život braneći svoj rodni Osijek u sastavu Civilne zaštite. U dobi kada se većina njezinih vršnjaka bavila školskim obvezama, snovima o budućnosti i bezbrižnim mladenaštvom, ova je hrabra djevojka izabrala posve drugačiji put – put hrabrosti, ponosa i bezuvjetne ljubavi prema domovini.

MLADOST PREKINUTA U JEKU AGRESIJE

Bez ikakve prisile ili zakonske obveze, vođena isključivo unutarnjim moralnim pozivom, Viktorija se
priključila onima koji su odlučno ustali u obranu suverene Hrvatske. Bila je dio legendarne generacije mladih heroja – onih koji su stali u prve redove u trenucima kada je to bilo najpotrebnije, unatoč svojoj mladosti i potpunom izostanku bilo kakvih jamstava za vlastitu budućnost.

Ratni vihor nemilosrdno je prekidao djetinjstva, prve ljubavi, velike snove i mladenačke osmijehe. Silovita agresija na Osijek i druge hrvatske gradove ostavila je iza sebe pustoš – ne samo na razrušenim ulicama i pročeljima zgrada, nego i u dubinama srca onih koji su u sekundi ostali bez svojih najmilijih. Viktorijina obitelj, vjerni prijatelji i ponosni suborci i danas, nakon toliko godina, nose neizbrisivu bol, ali istovremeno i neizmjerni ponos jer njezina velika žrtva nikada nije bila uzaludna.

“Viktorija nije dočekala svoj 51. rođendan. No njezin duh, njezina hrabrost i njezina ljubav prema Hrvatskoj žive i danas – u svakom slobodnom kutku naše zemlje, u svakom mladom čovjeku koji razumije što znači voljeti svoj narod.”– predsjednik VUMDDRH

SRCE KOJE NIJEDNA VOJSKA NE MOŽE NADOMJESTITI

Hrvatska je obranjena i stvorena te sudbonosne 1991. godine upravo zahvaljujući ljudima poput Viktorije. Bili su to obični građani, golobradi mladići i djevojke, očevi i majke, koji su bez službenih naredbi i složenih sustava mobilizacije u sebi osjetili nezaustavljiv poziv na obranu vlastitog doma, grada i naroda. Priključivali su se redarstvenim snagama, Zboru narodne garde, Narodnoj i Civilnoj zaštiti te HOS-u, unoseći u surovu borbu nešto što nijedna agresorska vojska na svijetu nije mogla nadomjestiti – čisto i nepokolebljivo srce.

Viktorija Borovec bila je jedno od te ponosne djece Hrvatske – dijete koje nije moralo stati pred neprijateljski metak i granatu, ali je to nesebično učinilo. Njezin život, iako tragično kratak, snažno svjedoči o visokoj svijesti tadašnje mladeži. Bila je to svijest o istinskoj vrijednosti slobode, o važnosti očuvanja dostojanstva vlastitog naroda te o trajnoj spremnosti da se za ta uzvišena načela plati i ona najveća, najskuplja cijena.

RANE KOJE KRVARE I SJEĆANJE KOJE OBVEZUJE

Prošlo je punih 35 godina otkako nas je napustila, ali rane koje su ostale u obiteljima poginulih i nestalih
hrvatskih branitelja još uvijek krvare istim intenzitetom. Vrijeme ne liječi sve rane, niti to može učiniti. Ipak, ono što vrijeme može i mora učiniti jest trajno sačuvati sjećanje – vjerno prenositi priče poput Viktorijine novim, dolazećim generacijama kako bi znale cijeniti mir, kako bi razumjele prošlost i duboko poštovale uloženu žrtvu.

Danas, dok se s tugom i ponosom prisjećamo Viktorije Borovec, upućujemo misli i svim onim mladim
životima koji su nestali u nemilosrdnom vihoru rata. Njihova imena, njihova lica i njihove plemenite sudbine ostaju trajni svjetionici hrabrosti. Oni su trajni podsjetnici na to da sloboda domovine nikada nije bila darovana, već je teško zaslužena kroz krv, suze i beskrajnu ljubav prema domovini.

Počivala u miru Božjem, hrabra Viktorija. Tvoje ime živi u našim srcima, tvoja žrtva trajno nas obvezuje, a tvoja mladost vječno nadahnjuje slobodnu Hrvatsku.