Strani dragovoljac Hrvatskoj očitao lekciju: ‘Ovo je bilo ponižavajuće… Samo mi recite i šutjet ću’

Nakon što je zaraćenoj Hrvatskoj dao svoje znanje i iskustvo, Michael je u našoj zemlji zauvijek ostao živjeti smatrajući da će uloga stranih dragovoljaca u Domovinskom ratu biti prepoznata na ovaj – ili onaj način.

Međutim, to se nije dogodilo do danas: “Koliko je teško hrvatskoj Vladi iskazati zahvalnost prema preostalim živućima od oko 1000 stranih dragovoljaca, koji su došli pomoći Hrvatskoj u njezinim najtežim trenucima 1991./1992.? Oko 1000 osoba različitih profila, od umjetnika, turističkih vodiča, medicinara i profesionalnih vojnika, dobrovoljno se preselilo u Hrvatsku kako bi se borilo za pravi put, kako bi branilo civile od dobro naoružanog i organiziranog agresora”, kaže poznati bivši vojnik.

Većina ih nema ni Spomenicu koju ima svaki veteran

Nisu, objašnjava, tražili beneficije, čak su kupili vlastito oružje i opremu te su se za hrvatsku slobodu borili na najtežim bojišnicama.

“Oko 30% tih visoko motiviranih dragovoljaca izginulo je ili bilo ranjavano u borbi. Od preživjelih, samo oni koji su govorili hrvatski jezik imali su uvid u hrvatsku birokraciju i uz podršku svoje hrvatske braće po oružju prijavili su se za svoje pravo na liječenje i beneficije. Svi ostali su propustili rok za prijavu jer im nitko nije rekao niti im pomogao.”

Michael kaže da je ov vrsta branitelja oduvijek ignorirana: “Tijekom i nakon rata nisu dobili ni službenu plaću, a danas većina njih nema čak ni Spomenicu, koju je primio svaki hrvatski veteran za sudjelovanje u Domovinskom ratu. Neka hrvatska braća po oružju borila su se žestoko kako bi barem neki od nas dobili priznanje. Primjerice, Škot Martin Cruickshank, Britanac Steve Gaunt, Francuz Nicolas Loire, Nizozemac Ray van der Linden, Korzikanac Jaques Nicolai, koji je čak dobio i počasno državljanstvo svoje općine. Ali mnogi drugi su ignorirani, a Vlada čak i na službene zahtjeve do sada nije ni odgovorila.”

“Ovo je bilo posebno ponižavajuće”

Kao primjer lošeg odnosa navodi Crikvenicu koja je puna bivših vukovarskih branitelja i invalida: “Niti jedan od njih nije bio pozvan kada je gradonačelnik otvorio spomen-obilježje žrtve Vukovara u Vukovarskoj ulici. Svakako najmanji izraz poštovanja, odnosno poniženje iskazano je kada je teško ranjenom Britancu Nigelu policija odbila organizirati prijevoz do groblja u Vukovaru tijekom obilježavanja Dana žrtve Grada heroja. Nigel je uz pomoć svojih suboraca uspio doći do groblja i odati počast mukotrpno se krećući uz pomoć hodalice.”

Michael Misch otkriva da je postojao plan i inicijativa da se park u Zagrebu nazove u čast žrtve stranih dragovoljaca, no taj plan su odbila četiri člana lokalnog odbora Mjesne zajednice: “U Hrvatskoj ni danas nema ulice, parka ili spomenika u čast tih 1000 međunarodnih branitelja. Kasnije su neki od nas otišli na Kosovo, u Ukrajinu. Na Kosovu je ove godine jedna ulica nazvana po Britancu koji se nekoć borio u Hrvatskoj. U Ukrajini je podignut spomenik međunarodnim dragovoljcima. Mnogi su tamo dobili medalje i priznanja, čak i državljanstvo. Koliko nas je dobilo hrvatsko državljanstvo zahvaljujući svojoj žrtvi u Hrvatskoj? Samo mi recite 10 i šutjet ću”, kaže ogorčeno.

Ovih dana je, dodaje, u Zagrebu pokopao još jednog suborca, Colina Howarda: “Njegova je želja bila da bude pokopan ovdje, a ne u Britaniji. Bio je jedan od najhrabrijih i najpoštovanijih među generalima i narodom. Pokopan je uz vojne počasti, bez priznanja i bez spomen-obilježja…”