Svečano obilježena 35. obljetnica osnutka 204. brigade

U subotu 19. rujna 2026. godine, državni uzvanici, preživjeli ratni veterani i brojni građani okupili su se u gradu Vukovaru kako bi s dubokim poštovanjem obilježili 35. obljetnicu ustroja legendarne 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske. Ovaj povijesni događaj organizirala je Hrvatska udruga vukovarskih branitelja iz Domovinskog rata „Vukovar 91“, s primarnim ciljem trajnog očuvanja istine o herojskoj obrani grada i neprekidnog prenošenja te neprocjenjive istine na buduće generacije.

Sam program obilježavanja odvijao se prema tradicionalnom obrascu; započeo je točno u 10:00 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno Spomen-obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, čime je odana počast svim poginulim, nestalim i umrlim pripadnicima brigade te civilnim žrtvama agresije.

Ipak, no ovo obilježavanje nije prošlo bez politike te je sama svečanost bila podijeljena, o čemu na Facebooku svjedoči Marin Medak.

“Proći osamsto kilometara u jednom smjeru, vođen samo čistim srcem i željom da se pokloniš sjenama heroja 204. vukovarske brigade, a zateći prazninu. Dvadeset ljudi pred spomenikom. Dvadeset tihih duša pred onima koji su 1991. godine držali nebo i zemlju Vukovara.

I dok stojiš u toj tišini, shvatiš najstrašniju istinu isti događaj podijeljen u dva vikenda, dvije grupe, dva protokola. Razbijeni, podijeljeni u osobnim egoizmima, dok oni čija su imena uklesana u kamen nijemo gledaju što radimo od njihove ostavštine.

Zar je to hvala za natopljenu vukovarsku zemlju? Zar su heroji krvarili da bismo danas mjerili tko je veći, tko je važniji i tko će kojeg vikenda položiti vijenac?

Gorko pada saznanje da se ego pojedinaca stavio ispred svetosti žrtve. Tužno je i sramotno kada fotelje, sitne razmirice i protokoli postanu važniji od krvi prolivene na Trpinjskoj cesti, Sajmištu i Mitnici.

Vukovar nije arena za politizaciju i mjerenje sujeta. Vukovar je oltar.

Danas je tužan dan. Ne zbog kilometara koji su iza nas, nego zbog ponosa koji je zgažen unutar vlastitih redova. Heroji 204. brigade nisu se dijelili kad su grmjeli tenkovi i padale granate. Stajali su rame uz rame, branili dom do posljednjega daha. Ako to danas ne znamo poštovati, ako nismo u stanju stati pod jednu zastavu i u jedan dan reći “hvala” onda se moramo duboko zapitati što nam je ostalo od obraza.

Neka je vječna slava poginulim i umrlim braniteljima 204. vukovarske brigade. Njihova žrtva ostaje čista, unatoč sramotnim podjelama”

Nakon emotivne počasti na groblju upriličena je sveta misa zadušnica u crkvi sv. Filipa i Jakova, dok je cjelokupni protokolarni dio svečano zaključen prigodnim domjenkom u Lovačkom domu „Zrinski“ u podnevnim satima, gdje su preživjeli pripadnici ove legendarne formacije zajedno evocirali uspomene na svoj teški i slavni ratni put.

Poruke sjećanja i analitički osvrt na izjave dionika

Ključni, a ujedno i najemotivniji trenutak obilježavanja obljetnice, bila su izlaganja visokih uzvanika i neposrednih sudionika same obrane. Njihove su poruke duboko rezonirale s povijesnom istinom o strateškoj važnosti vukovarske bitke za cjelokupan opstanak države. Osobito su se istaknuli snažni govori predsjednika braniteljske udruge te gradonačelnika Vukovara, koji su jasno oslikali težinu žrtve podnesene u jesen 1991. godine.

Josip Crnjac, predsjednik Hrvatske udruge vukovarskih branitelja iz Domovinskog rata „Vukovar 91“, iskoristio je ovu priliku da pošalje izravnu i posve nedvosmislenu poruku cjelokupnoj hrvatskoj javnosti, podsjećajući naciju na egzistencijalnu prijetnju s kojom se Republika Hrvatska suočavala. U svom je obraćanju s posebnim ponosom naglasio nezamjenjivu ulogu branitelja istočne Slavonije u očuvanju teritorijalne cjelovitosti tek stvorene države.

“Htio bi poručiti cjelokupnoj hrvatskoj javnosti da, nije bilo nas, ne bi bilo danas ni hrvatske države, jer smo najveći dio napada iz Srbije zaustavili na Vukovaru, Osijeku i Vinkovcima,” istaknuo je Crnjac, dodajući: “Mi smo to držali neprekidno tri mjeseca. Poruka je svima da smo mi okosnica samostalne, neovisne hrvatske države. Trideset i pet godina kasnije održavamo živim sjećanje na svoje pale suborce, one koji su hrabro stali u obranu domovine i dali ono najvrijednije što su imali. Tako ćemo održavati sjećanje dok nas god ima živih.”

Uz njega, gradonačelnik Vukovara, Marijan Pavliček, položio je vijenac u ime Grada te je u svom službenom obraćanju precizno artikulirao širi geostrateški značaj brigade. Njegove riječi snažno reflektiraju današnji historiografski konsenzus o dragocjenom operativnom vremenu koje je epska Vukovarska bitka kupila ostatku ranjene zemlje. Naglasio je kako je upravo 204. vukovarska brigada, zajedno sa svim svojim hrabrim pripadnicima, uspjela slomiti kičmu velikoj srpskoj agresiji. Prema njegovim riječima, ta je herojska obrana omogućila Hrvatskoj prijeko potrebno vrijeme za uspostavljanje linija obrane, nabavku naoružanja i konsolidaciju redova, čime je, unatoč stravičnoj žrtvi, brigada dala nemjerljiv doprinos stvaranju neovisne države.

Analizirajući ove snažne izjave, kristalno se jasno uočava temeljna povijesna teza o potpunom žrtvovanju jednoga grada radi biološkog i političkog opstanka cijele nacije. Branitelji iz Vukovara sebe s apsolutnim pravom i povijesnim utemeljenjem percipiraju kao onaj ključni, nesalomljivi štit koji je uspio otupiti i slomiti oštricu glavnog proboja jugoslavenske vojne sile prema unutrašnjosti zemlje.

Geneza obrane, ustroj i zapovjedna struktura 204. brigade

Bitka za Vukovar neosporno predstavlja jedan od najkompleksnijih, najbrutalnijih i najkrvavijih oružanih sukoba na europskom tlu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Njezin krvavi tijek, neshvatljivi razmjeri urbanog razaranja te konačne vojno-političke reperkusije presudno su usmjerili i utjecali na konačni ishod Domovinskog rata. Tromjesečna, nemilosrdna opsada grada smještenog na obalama Dunava, odvijajući se u kasno ljeto i tmurnu jesen 1991. godine, sučelila je gotovo potpuno nenaoružane i izrazito malobrojne hrvatske branitelje s jedne strane, te punu, oklopno-mehaniziranu razornu snagu Jugoslavenske narodne armije i njoj pridruženih krvoločnih srpskih paravojnih formacija s druge strane.

U tom duboko asimetričnom i neravnopravnom sukobu, hrabre obrambene snage unutar potpuno okruženog grada preuzele su na svoja leđa strateški pritisak čitave jedne ofenzivne, do zuba naoružane vojne armade, usporavajući i lomeći njezino napredovanje prema unutrašnjosti Hrvatske i glavnom gradu Zagrebu.

Formiranje i institucionalizacija obrambenih snaga

Službeni, povijesni datum ustrojavanja legendarne 204. vukovarske brigade – koja je u nekim dokumentima Ministarstva obrane označavana i kao 124. brigada Hrvatske vojske – zabilježen je 25. rujna 1991. godine. Samo ustrojavanje uslijedilo je kao goruća vojna nužnost objedinjavanja brojnih malih, teritorijalno potpuno raštrkanih punktova, uličnih vodova i satnija koji su posve spontano, iz nužde, nicali po vukovarskim gradskim četvrtima poput Mitnice, Sajmišta, Borovog naselja i Lušca. Te slabo naoružane skupine, sastavljene mahom od običnog, lokalnog stanovništva koje se u hodu organiziralo kroz dotadašnje mjesne zajednice, očajnički su zahtijevale jedinstven, centralizirani zapovjedni lanac kako bi uopće mogle izdržati stravične, koordinirane i mehanizirane napade brojčano nadmoćnog agresora.

Zapovjedni kadar: Dedaković, Borković i istaknuti heroji

Centralizacija vojnog zapovijedanja uvelike je i uspješno ostvarena dolaskom dvojice prebjega iz tadašnje JNA, iskusnih časnika koji su svoja bogata profesionalna vojna znanja beskompromisno stavili na raspolaganje mladoj Republici Hrvatskoj. Pukovnik Mile Dedaković, u narodu i vojnim krugovima poznat pod šifriranim imenom “Jastreb”, stigao je u gorući Vukovar krajem kolovoza 1991. godine, a s njim je došao i njegov zamjenik, kapetan Branko Borković, poznatiji kao “Mladi Jastreb”.

Dedaković je promptno preuzeo funkciju prvog zapovjednika obrane grada i u kratkom roku ustrojio visoko funkcionalan sustav kružne obrane s jasno istaknutim zapovjednicima pojedinih sektora. Pod njegovim odlučnim zapovijedanjem formirano je zapovjedno središte smješteno duboko u gradskom atomskom skloništu, odakle je danonoćno koordiniran grčeviti otpor na svim gradskim bojišnicama. Međutim, početkom listopada 1991. godine, sa sveopćim pogoršanjem taktičke situacije i potpunim odsijecanjem Vukovara od ostatka zemlje, Dedaković je odlukom vrhovništva prebačen u Vinkovce. Tamo je trebao preuzeti zapovijedanje novoosnovanom Operativnom grupom Vukovar, Vinkovci, Županja, s primarnom zadaćom organizacije logistike i planiranja potencijalnog proboja čeličnog obruča izvana. Cjelokupni, neopisivo teški teret zapovijedanja nad obranom samog okruženog grada tada je u potpunosti preuzeo Branko Borković, postavši tako posljednji ratni zapovjednik Vukovara.

Naravno, sama uspješnost herojske obrane ovisila je i o iznimnoj inicijativi i hrabrosti nižih zapovjednika na samim položajima. Među njima se vječno ističe Blago Zadro, zapovjednik 3. bojne i cjelokupnog obrambenog sektora Borovo naselje. On je postao jedna od najsvjetlijih, najpoštovanijih i najistaknutijih povijesnih figura Domovinskog rata, vodeći svoje ljude iz prvih redova sve do svoje junačke pogibije na krvavoj Trpinjskoj cesti sredinom listopada 1991. godine. Uz njega stoji i Nikola Toth – Feniks, zapovjednik 4. bojne 204. brigade, koji je neustrašivo vodio lokalne “Mungose” i preuzimao odgovornost za vođenje iznimno riskantnih noćnih proboja kroz sablasna kukuruzna polja.

Demografija obrane: Tko su bili istinski branitelji Vukovara?

Jedan od najintrigantnijih i najproučavanijih fenomena cjelokupne bitke za Vukovar svakako je sociološki i geografski profil njezinih nevjerojatnih branitelja. Iako je neosporivu jezgru cjelokupne obrane činilo prkosno domaće, vukovarsko stanovništvo, stvarna snaga, izdržljivost i ustrajnost proizašle su iz jedinstvene, neviđene kohezije različitih sigurnosnih i dragovoljačkih formacija.

Na samom početku agresije, u vrućem kolovozu 1991. godine, grad je branilo tek oko osam stotina naoružanih pripadnika lokalnog Ministarstva unutarnjih poslova, policijskih postrojbi pristiglih iz Varaždina i Slavonskog Broda, odreda Narodne zaštite te pripadnika elitnih brigada Zbora narodne garde. S obzirom na to da je prijeko potrebno naoružanje u tom kritičnom periodu pristizalo iznimno sporo i rijetko, brojnost naoružanih branitelja unutar samog obruča grada jedva se stabilizirala na približno tisuću i osamsto ljudi, dosežući svoj povijesni vrhunac do najviše dvije tisuće hrabrih duša neposredno pred potpuno zatvaranje neprobojnog prstena smrti.

Gledajući cjelokupno bojište, uključujući općinu Vukovar i rubna sela, procjenjuje se da je tijekom tri stravična mjeseca kroz razne vojne formacije na širem području prošlo između pet i pol tisuća i šest tisuća sedamsto pripadnika hrvatskih snaga. U izravnim, svakodnevnim uličnim okršajima sudjelovalo je maksimalno do tisuću pripadnika, dok su ostali ulagali nadljudske napore na osiguranju logistike i zaštiti evakuacijskih koridora.

Značaj HOS-a i stranih dragovoljaca u uličnim borbama

U toj divnoj heterogenosti vukovarskih branitelja, posebno se isticala savršena integracija borbenih jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Unatoč političkom predznaku, te su jedinice bile ispunjene čistim dragovoljcima čiji je jedini i isključivi cilj bila neposredna, fizička obrana domovine. Pod okriljem mračne noći, koncem rujna, Kukuruznim putem u Vukovar se probilo pedeset i osam neustrašivih pripadnika HOS-a pod zapovjedništvom Roberta Šilića – Rore.

Ova visoko motivirana skupina raspoređena je na dva uvjerljivo najkrvavija ratišta: pakleno Sajmište i herojsko selo Bogdanovce. HOS-ovci su na bojišnicu unijeli iznimnu borbenu žestinu i nevjerojatnu hrabrost, brzo postajući neformalni instruktori bliske ulične borbe i uništavanja neprijateljskih oklopnih vozila. Među njima vječno sjaje imena poputa Ivana Brdara, Rudolfa Vukovića – Senzena te Žarka Manjkasa – Crvenkape, dragovoljca koji se proslavio uništavanjem impresivnog broja tenkova prije nego što je herojski položio život probijajući minska polja. Snažan simbol univerzalnosti i pravednosti vukovarske borbe postao je i mladi Francuz Jean-Michel Nicolier, čiji je život surovo prekinut stravičnim pogubljenjem na Ovčari nakon pada grada.

Odnos snaga i vojna strategija: Asimetrija na bojištu

Detaljna historiografska i vojna analiza Vukovarske bitke ostaje potpuno nemoguća bez dubokog razumijevanja apsolutne, gotovo nadrealne materijalno-tehničke i ljudske disproporcije. Generalštab agresorske JNA podijelio je svoju masovnu ofenzivu na Operativnu grupu “Jug” i Operativnu grupu “Sjever”. Njihov je jedinstveni cilj bio izravan udar na grad i vezivanje hrvatskih snaga.

Agresor je na području Vukovara angažirao čak 11 brigada operativne vojske, uključujući sedam mehaniziranih i dvije oklopne brigade, pomognute terorističkim paravojnim postrojbama iz Srbije. Prema povijesnim istraživanjima, JNA je u kontinuitetu održavala prisutnost od nevjerojatnih 30.000 operativnih vojnika oko grada, a taj se zastrašujući broj uoči samog pada Vukovara popeo na impresivnih 80.000 ljudi na širem području bojišta. U svojoj vojnoj aroganciji, neprijatelj je koristio približno 1.600 tenkova i oklopnih transportera, čak 980 topova razornog zemaljskog topništva, te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi koji su nemilosrdno spuštani za razorno djelovanje po civilnim stambenim zgradama.

S druge strane, hrvatske snage su se ovom apokaliptičnom arsenalu suprotstavile s apsurdno malom vatrenom moći. Na cijelom širem ratištu, naši su branitelji raspolagali s tek 26 oklopnih vozila, od kojih su mnoga bila improvizirana ili zarobljena. Imali su na raspolaganju svega 84 topnička oruđa i 68 minobacača, dok je hrvatsko zrakoplovstvo sudjelovalo isključivo kroz iznimno hrabre, noćne desante malog zrakoplovnog voda iz Osijeka. Unutar samog opkoljenog grada, teškog topništva praktički nije ni bilo.

Taktika urbanog ratovanja: Stvaranje “Groblja tenkova”

Iako je posjedovala zastrašujuću tehničku nadmoć, jugoslavenska se ofenzivna strategija temeljila na neadekvatnoj, tromoj sovjetskoj doktrini frontalnog udara. Hrvatski su branitelji nevjerojatnom brzinom prepoznali te taktičke slabosti i genijalno se prilagodili bliskom urbanom ratovanju. Formirajući male, smrtonosne i visokomobilne protuoklopne timove s legendarnim imenima poput “Žutih mrava” i “Pustinjskih štakora”, branitelji su puštali čelične kolone duboko u uske, ravne ulice. Zatim bi preciznim, hrabrim pogocima iz lakog naoružanja uništavali čelni i začelni tenk, pretvarajući moćne oklopnjake u stacionarne mete i plamteće lijesove.

Kulminacija ove briljantne obrambene taktike odigrala se na Trpinjskoj cesti u Borovom naselju sredinom rujna 1991. godine, kada je uništeno na desetke tenkova i transportera, a sama je cesta zasluženo dobila povijesni epitet “Groblje tenkova”. Istovremeno, na Sajmištu se odvijalo stravično ulično ratovanje, borbe prsa o prsa u kojima su paravojne postrojbe trpjele goleme gubitke pokušavajući probiti hrvatske punktove.

Kukuruzni put i krvava Štafeta smrti u Bogdanovcima

Pokušavajući vojno slomiti grad, JNA je shvatila da mora presjeći jedinu logističku žilu kucavicu – zloglasni, ali spasonosni Kukuruzni put prema Vinkovcima. Početkom listopada, okupacijom Marinaca, Vukovar je fizički i nepovratno odsječen. Time je herojsko selo Bogdanovci ostalo u potpunom, smrtonosnom okruženju.

Četrdeset dugih dana tek oko dvije stotine branitelja Bogdanovaca trpjet će nezamislivu ofenzivu tenkova i topništva. Potpuno iscrpljeni, bez municije i zavoja, preživjeli su se 10. studenoga odlučili na očajnički proboj kroz snijeg i minska polja prema Nuštru.

Humanitarna katastrofa, uloga civila i Ratna bolnica

Vođenje oružane bitke u Vukovaru bilo je tragično i potpuno neodvojivo od očajničke bitke za golo preživljavanje tisuća civila. U gradu pod stalnom paljbom ostalo je zatočeno oko 15.000 građana, među kojima se nalazilo do tri i pol tisuće ustrašene djece. Život se u potpunosti preselio pod zemlju – u mračne, ledene i pretrpane podrume bez struje i vode, gdje se preživljavalo na gutljajima klorirane kišnice i mrvicama hrane.

Apsolutno središte neizmjerne civilne patnje, ali i najuzvišenijeg herojskog otpora smrti, bila je Ratna bolnica Vukovar. Pod vodstvom neumorne dr. Vesne Bosanac i legendarnog kirurga dr. Jurja Njavre, medicinsko je osoblje činilo čuda u apokaliptičnim uvjetima. Unatoč jasnom, ogromnom simbolu Crvenog križa, JNA je na bolnicu dnevno ispaljivala između 70 i 100 artiljerijskih projektila, bacajući čak i teške avionske bombe. Liječnici su izveli preko 2.500 složenih operacija u nemogućim uvjetima mračnih podruma, uz svjetlost drhtavih svijeća i suhe sterilizatore, zbrinuvši pritom više od 4.000 teških ranjenika. Apeli dr. Bosanac slani u svijet ostajali su tragično neodgovoreni sve do samoga kraja.

Konačni slom obrane, stravični zločini i visoka cijena slobode

Tijekom mračnog studenoga, uslijed apsolutnog iscrpljivanja i nedostatka osnovnog streljiva, obrambene linije Vukovara postajale su fizički neodržive. Gubitkom Lušca razbijena je kopnena komunikacija unutar grada, a organizirana obrana konačno je slomljena 18. studenoga 1991. godine, dok je otpor u džepovima Borovog naselja tinjao još puna dva dana.

Pad grada označio je početak sadističkih, zvjerskih ratnih zločina nad nemoćnim zarobljenicima. Posebno potresan i stravičan ostaje mučki zločin na poljoprivrednom dobru Ovčara. Unatoč postignutim međunarodnim sporazumima, JNA je nasilno otela oko 400 muškaraca iz vukovarske bolnice, prepuštajući ih paravojnim odredima. Nakon krvničkog mučenja u hangarima, metodološki su strijeljani nad iskopanim jamama na lokalitetu Grabovo. Iz te je masovne grobnice kasnije ekshumirano točno 200 tijela, dok se za desecima nesretnih duša i danas traga. Uz Ovčaru, kompleks Veleprometa poslužio je kao jedan od najvećih logora smrti, gdje je svirepo ubijeno više od 700 hrvatskih branitelja i civila.

Tragedija se nastavila brutalnom deportacijom. Oko 7.000 zarobljenih branitelja i civila ugurano je u stočne vagone i poslano u srbijanske koncentracijske logore poput Stajićeva, Sremske Mitrovice i Niša, gdje su mjesecima trpjeli neopisivu torturu.

Zastrašujuća ratna statistika nemilosrdno svjedoči o cijeni slobode. Tijekom bitke živote je položilo između 879 i 900 hrabrih pripadnika 204. brigade u užem dijelu grada, dok se broj poginulih hrvatskih vojnika na širem ratištu penje na blizu 2.000. Stradalo je i ubijeno preko tisuću civila, uključujući 86 nevine djece, dok je 858 mališana ostalo siročad. S druge strane, agresorska JNA i paravojske pretrpjele su strahovite vojne gubitke; uz službeno priznatih 1.103 do 1.503 poginula vojnika (s realnim procjenama koje sežu i do 8.000 mrtvih), zauvijek su izgubili između 400 i 600 oklopnih vozila i desetke letjelica. Krhotine tog slomljenog oklopa i danas, 35 godina kasnije, ostaju najtiši, ali najjasniji svjedoci o herojskoj obrani jednoga grada koji je spasio Hrvatsku.