35. OBLJETNICA RUJANSKOG RATA 'Odbio je čin i penziju, vratio spomenicu kad je vidio tko ju sve uzima'. Bio je heroj obrane Šibenika

Šibenik ovih dana obilježava 35. obljetnicu Rujanskog rata, bitke koja je od 16. do 23. rujna 1991. bila jedna od ključnih prekretnica Domovinskog rata. Grad je napadnut s kopna, mora i iz zraka: tenkovi JNA stigli su do Šibenskog mosta, grad i položaje branitelja napadalo je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, dok su iz šibenske luke i s mora djelovali brodovi JRM-a. Cilj prodora prema obali bio je presjeći komunikaciju prema južnoj Hrvatskoj i praktički odsjeći Dalmaciju. U napadu je sudjelovao 9. kninski korpus JNA, u čijem je zapovjednom vrhu bio Ratko Mladić, tada načelnik štaba i zamjenik zapovjednika korpusa. Brojni pripadnici obrane Šibenika ponovno iznose svoja sjećanja na te dane, na borbe, strah, gubitke i trenutke koji su odlučivali o sudbini grada. No možda je još upečatljivija tišina onih heroja koji o svemu što su prošli nikada nisu javno govorili niti su za sebe tražili posebno mjesto u javnosti. Jedan od njih svakako je bio i Ive Matijaš.

Hrvatskoj se stavio na raspolaganje još prije otvorenog napada na grad, ostavio suprugu i malu djecu te kao dragovoljac i pripadnik rezervne policije otišao u skradinsko zaleđe. Kao u JNA obučeni minobacač djelovao je u minobacačkoj skupini poznatoj pod imenom „Pero“. Ta je skupina još prije početka same bitke za Šibenik djelovala na području Skradina, gdje su se već vodile teške borbe za zaustavljanje prodora prema gradu. Zvali su ih i „leteći minobacač“ jer bi nakon djelovanja brzo mijenjali položaj kako ih protivnička vatra ne bi otkrila i uništila. Znali su u jednom danu promijeniti i po nekoliko položaja, djelovati i nestati prije nego što bi protivnik uspio uzvratiti. Upravo je takav način ratovanja u skradinskom zaleđu imao veliku važnost u danima kada je obrana bila slabo naoružana i kada se svaki komad oružja koristio do krajnjih mogućnosti.

Matijaš je potom s tom skupinom djelovao i s položaja na Smričnjaku iznad Šibenika. Osim što su minobacačem djelovali po položajima JNA i tenkovima na području Šibenskog mosta, imali su još jednu iznimno važnu zadaću – bili su oči topnicima na Žirju. S uzvisine su mogli vidjeti gdje padaju granate ispaljene iz obalne topničke bitnice na otoku pa su radiovezom javljali treba li vatru pomaknuti lijevo ili desno, produžiti ili skratiti. Drugim riječima, korigirali su paljbu topova koje njihova posada na Žirju sama nije mogla tako precizno navoditi na ciljeve oko mosta i u šibenskoj luci. Topništvo sa Žirja potom je imalo jednu od presudnih uloga u odbijanju napada, djelujući po tenkovima na mostu i brodovima JNA u luci. Matijašev ratni put nije završio obranom Šibenika. Prema objavi njegova sina, prošao je Skradin, Bićine, Veliku Glavu i Razore, sudjelovao potom u akciji Maslenica te borbama na području Islama Grčkog, Kašića, Suhovara i vodičkog zaleđa, ušao u Kistanje, a kao dragovoljac ostao je u hrvatskim snagama sve do 1995. i završnih djelovanja na Dinari.

Rat je duboko obilježio i njegovu obitelj. Jedan od njegova trojice sinova još je kao maloljetnik otišao u rat i prošao strahote o kojima u javnosti ne govori. Nakon rata otac Matijaš nije tražio vojnu karijeru. Odbio je mogućnost ostanka u vojsci i posao instruktora te se vratio svojoj obitelji i civilnom poslu. Upravo je jedan od njegova trojice sinova, ponosan na svoga oca i njegov ratni put, ovih dana objavio.iskrenu i emotivanu priču o svom.ocu. Razgovarali smo tim povodom i Tomislavom Matijašem, koji se predstavlja  kao sin hrvatskog viteza. Iako danas vodi uspješan posao koji je pokrenuo doslovno iz ničega i vlastitim radom izgradio svoj poslovni put.

No za sebe kaže da je samo sin koji je ponosan na svog oca. Bez patetike, pompe i velikih riječi, Tomislav opisao život i ratni put svoga oca i obitelji, ali i sve što su u tišini prošli nakon rata. O tome u medijima najčešće nećete čitati. No upravo su takve njegove riječi rasplakale brojne Šibenčane koji su prošli rat i sve što dolazi nakon mjega. Dirnuo je  mnoge koji razumiju koliko je teška i važna bila uloga Ive Matijaša u obrani Šibenika i Hrvatske. Uloga o kojoj on sam gotovo nikada nije govorio, ali je danas s ponosom prenosi njegov sin Tome.

- Kako danas svi objavljuju videa Rujanskog rata i napada na Šibenik, ja bi se samo sitija mog pokojnog Ive Matijaša, hrvatskog viteza, koji je puno prije napada na grad se stavija na raspolaganje općini i Hrvatskoj, pa ostavija malu dicu i ženu i otiša ka dragovoljac rezervne policije u skradinsko zaleđe di nisu imali šanse i kao „JNA“ učeni minobacačlija ponosno stao na branik domovine na minobacač bez perspektive i nišanske sprave, kodnog imena „Pero“, prošavši Skradin, Bićine, Veliku Glavu, vojarne u Šibeniku i Razore u obrani grada, skoro zaboravih akciju Maslenica, Islam Grčki, Kašić i Suhovare, pa Dragišiće u Vodičkom zaleđu, ulazak u Kistanje i dalje...

Dragovoljac je ostao do zadnjeg koraka Hrvatske vojske na granici HR na Dinari ’95., ne traživši ni penziju kao teški PTSP-ovac, niti je htio ostati u vojsci s činom i kao instruktor, vrativši se u svoju firmu i svojoj obitelji, 15 godina ispijajući velike količine alkohola, liječeći sam sebe, di ga je samo mater razumila. Odbio je i Spomenicu Domovinskog rata sa suborcem pok. Antom Bujasom kad je vidio ko je sve prima, a koja im je naknadno uručena na kućnu adresu koju je mater ipak uzela...

Ćaća, počivaj u miru i neka ti je laka naša zemlja za koju si se borija ka dragovoljac od prvog do zadnjeg dana.