Zauvijek je ostao u Vukovaru jer nije htio ostaviti suborce: Tko je bio Željko Jurišić – Kis?

Novinarka, književnica i braniteljica Tanja Belobrajdić u svom serijalu „Lice hrabrosti“ svakodnevno čuva uspomenu na heroje obrane Vukovara. Povodom 35. obljetnice bitke za grad, u svojoj 58. objavi izdvojila je vukovarskog branitelja Željka Jurišića Kisa.

LICE HRABROSTI / Dan 58 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi.

OVO JE ŽELJKO JURIŠIĆ – KIS.

Kaže se da čovjek stvarno umre tek onda kada umre u sjećanju onih koji su ga poznavali. Željka Jurišića njegovi prijatelji i kolege s odbojke nikada ne zaboravljaju. Za njih, ali i za svoju obitelj, Željko je bio i ostao Kis ili Kiseli – nadimak koji je dobio u djetinjstvu zbog zelenog džempera koji mu je isplela majka. Bio je dobričina, veseljak, školovani ekonomist zaposlen u računovodstvu Vuteksa i iznimno nadaren odbojkaš OK Borovo.

Zlatko Jurišić, Željkov brat, ispričao je: „Željko je oduvijek bio miran, dobričina, nagovarao sam ga da ode iz grada, da ode u Zagreb gdje mu je bila djevojka, da ne moramo obojica umrijeti, no odbio je i rekao mi:’ Kako da se jednog dana vratim, od sramote pred prijateljima koji su ostali?’. Nažalost, zauvijek je ostao u Vukovaru“.

„Nekoliko dana prije sloma obrane, Željka sam sreo u zgradi policije. Bilo mi je drago da ga vidim, da je živ i rekao sam mu, budući da je već bilo izgledno što će se dogoditi, da se čuva i pazi na sebe. Nažalost, to je bio posljednji put da smo se vidjeli. Kasnije sam ga prepoznao na jednoj od snimki beogradske televizije snimljenoj u krugu bolnice prije negoli su ih odveli. Bilo mi je strašno kad sam ga vidio, njegov izgled, pogled… Mislim da mu je sve bilo jasno…“ – s tugom se prisjetio Vlatko Voloder.

A Željko je u smrt odveden sa saznanjem kako je njegova majka Ranka s desetak drugih osoba, prevarom poznanika odvedena iz zgade nedaleko bolnice u kojoj se nalazila u skloništu te ubijena na željeznom mostu kod Adice.

„Kao i brojni drugi Vukovarci i ja sam se raspitivao i tražio informacije, pa sam tako došao i do čovjeka koji je bio zadužen za asanaciju terena, odnosno, sakupljanje i pokapanje mrtvih. Ispričao mi je da je tijelo moje majke mjesec dana ostalo na mjestu gdje je ubijena, te da je na sebi imala plavi kaput i bijele čizmice. Da je to točno, pokazalo se nakon ekshumacije, na identifikaciji, upravo tako je bila obučena. Još u glavi vidim njene ostatke, iako je bila sahranjena kao n.n., odmah sam je prepoznao po njenoj plavoj kosi i plavom kaputu i bijelim čizmama i suze su mi krenule niz obraze… Poznato je tko je čovjek koji ih je na prevaru odveo u smrt, donedavno je živio u Vukovaru. Rekao im je da su četnici probili i da će ih odvesti na sigurno, no prevario ih je, odveo ih je do srpskih položaja i tamo su na njih zapucali. Podnio sam kaznenu prijavu protiv njega, no od toga nije bilo ništa “ – ispričao je Zlatko Jurišić i, između ostaloga, u svojim sjećanjima, 20. studenog 2020. zapisao: „Vraćam se danas iz Vukovara i slušam na Radio Mariji Škorinu pjesmu ‘… srest ćemo se jednom majko medu zvijezdama, ti si za mene jedina…’ i pomislim, jesam li mogao spasiti moju voljenu majku Ranku da sam ranije otišao iz centra grada, otišao u podrum preko puta bolnice i spriječio tog četnika da je odvede… „

Zlatkov posljednji pogled na brata: „Dolazimo u vojarnu na bočni ulaz gdje je danas izloženo oružje i stajemo u koloni jedan bus iza drugoga. Ja sam u prvom autobusu, u sredini kraj prozora, a brat Željko, sto ću poslije vidjeti, u zadnjem autobusu. Oko nas je puno vojske, a u busu je vozač i jedan vojni policajac. Sjedimo tako neki vrijeme, ne znam koliko i slijedi šok. U krug vojarne ulazi razularena četnička horda s mrtvačkim lubanjama na zastavama. Prilaze autobusima i govore da dignemo glave u zrak jer smo ih držali dolje. Jedan bradati četnik bez zuba, sa šubarom na glavi i kokardom, dolazi ispod moga prozora i viče – ‘Tebe sam tražio, majku ti j….m ustašku! Samo tebe tražim po Vukovaru i nadam se da si živ!’. U čudu gledam u tog monstruma i užas me obuzima kad ga zamislim bez bradurine. Sjetim se da je to domaći četnik Milan Džanković kojeg sam u 8. mjesecu prilikom pregleda na punktu kod Krune mesara priveo u MUP jer sam mu pronašao skriveni pištolj u autu. Nisam ga ni taknuo a njega su pustili isti dan i on je pobjegao u Srbiju. Sad je došao kao oslobodilac. Ta bradata spodoba doziva drugu braću da se pripreme za ustašu i oni hvataju sve što nalaze u blizini, lopate, kundake, palice, lance i staju ispred autobusa i zovu me van. Meni su se od straha noge odsjekle i najradije ne bih izašao, ali oni upadaju u bus i za kosu me izvlače, bacaju na zemlju. Svi hoće ubiti ustašu, pa jedan drugom smetaju i udarci po meni nemaju smrtonosno djelovanje već mi samo bubaju po cijelom tijelu, ali za čudo ne osjetim bol jer sam odrvenio. Vidim kako me iz buseva svi gledaju uplašenim pogledom i molim Boga da me ubiju i da to završi, ali nije kraj mojoj muci. Taj Milan sjeda na mene i vadi nož i govori – ‘Saseću te na kockice živog!’. Ja samo mislim na sina i ženu i polako se opraštam od života. U glavi mi se vrte slike i mislim kako sam dopustio da dođe do ovoga, zašto nisam poginuo u borbi kako sam zamišljao na početku rata. Tada začujem kako netko proziva moje ime, otvorim oči i vidim nekoga oficira JNA u pancirki, s četvoricom specijalaca oko sebe, kako u ruci drži papir i proziva imena. Ja vičem da sam tu i on prilazi i kaže ovome na meni da odbije od mene i da idem kod Šljivančanina na ispitivanje. Ovaj gunđa i govori da će me naći kasnije i da sam njegov, a ja stajem sa strane i čekam da iz autobusa izvedu još neke ljude. Taj oficir , kasnije saznajem, kapetan Radić, kaže da krenemo prema jednom manjem vojnom autobusu sa strane i uđemo u njega. Dok idemo, vidim u zadnjem autobusu brata kako me gleda suznih očiju i to je posljednji put da sam ga vidio živoga…“

Željkovo ime nije tek broj u hladnoj ratnoj statistici. Njegovih dvadeset i sedam godina, njegova patnja i žrtva cijele njegove obitelji upisani su u temelje naše domovine, kao bolni podsjetnik na to da sloboda nije bila besplatna.

Kis, počivaj u miru Božjem.