DIJETE OD 9 MJESECI U SUDSKOM APSURDU: Majci naložena predaja djece ocu bez psihijatrijske procjene

APSURDNA PRAKSA: Majci koja još doji sud naložio predaju djece ocu – bez psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja roditelja?

Kada sudska odluka zadire u život dvoje maloljetne djece, od kojih jedno ima tek devet mjeseci i još je dojeno, tada javnost ima pravo tražiti jasne, stručne i nedvosmislene odgovore. Jer u ovakvim slučajevima ne odlučuje se samo o roditeljima, nego o djetinjstvu, sigurnosti i budućnosti djece.

Hrvatski sustav još je jednom otvorio pitanje koje se ne može zaobići, prešutjeti niti gurnuti pod tepih birokratskih formulacija. Koliko je doista zaštićeno dijete kada institucije koje se pozivaju na njegov “najbolji interes” donose odluke koje javnosti, na prvi pogled, izgledaju teško shvatljivo, hladno i zabrinjavajuće?

Ovoga puta u središtu slučaja nalazi se odluka Općinskog suda u Vukovaru kojom je majci dvoje maloljetne djece, od kojih jedno ima tek devet mjeseci i još ga doji, naloženo da djecu preda njihovu ocu. Prema informacijama koje je objavio portal Narod.hr, djeca žive s majkom u Vinkovcima, a sudsko rješenje doneseno je bez prethodno provedenog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja roditelja kojim bi se stručno procijenile njihove roditeljske kompetencije.

Već sama činjenica da se radi o tako maloj djeci, osobito o dojenčetu, morala bi od svake institucije zahtijevati najveću moguću razinu opreza. U ovakvim predmetima ne smije biti prostora za rutinu, automatizam ili oslanjanje na površne procjene, jer posljedice ne snose službenici, sudovi ni ministarstva, nego djeca koja ne mogu sama objasniti što im se događa niti se mogu obraniti od odluka odraslih.

Odluka koja otvara više pitanja nego odgovora

Prema navodima Narod.hr-a, Općinski sud u Vukovaru donio je rješenje 18. svibnja 2026. godine, temeljem ranije pravomoćne i ovršne odluke od 10. ožujka 2026. godine, kojim se majci nalaže da u roku od tri dana od primitka rješenja preda djecu njihovu ocu. Posebno je zabrinjavajuće to što se, unatoč uloženim žalbama odvjetnice majke, provedba rješenja ne odgađa.

To znači da pravni lijekovi postoje, ali stvarni život ne čeka. Djeca se mogu premjestiti, odnos s roditeljem kod kojeg žive može biti prekinut, a emocionalne posljedice mogu nastati odmah, dok se pravni postupci nastavljaju svojim sporim i često nepredvidivim tijekom.

Upravo zato ovaj slučaj ne može biti promatran kao još jedan obiteljski spor, zatvoren iza vrata sudnice i sakriven iza oznake zaštite identiteta djece. Zaštita identiteta maloljetnika apsolutno je nužna, ali zaštita djece ne smije postati izgovor da se ne postavljaju pitanja o radu institucija, kvaliteti stručnih procjena i standardima po kojima se odlučuje o najosjetljivijim odnosima u životu jednog djeteta.

Zašto nije provedeno vještačenje?

Središnje pitanje ovog slučaja glasi: zašto sud nije prihvatio dokazni prijedlog majke za provođenjem psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oba roditelja?

Ako se odlučuje o roditeljskim kompetencijama, ako se mijenja životni raspored djece, ako se majci nalaže predaja djece ocu, tada je teško razumjeti zašto se ne bi iskoristio jedan od najvažnijih stručnih alata koji sudu može dati dublji, objektivniji i cjelovitiji uvid u stanje obitelji.

Psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje nije formalnost. Ono nije ukras u sudskom spisu niti nepotrebno odugovlačenje postupka. U predmetima koji se tiču djece, takvo vještačenje može biti presudno za razumijevanje roditeljskih sposobnosti, emocionalne stabilnosti roditelja, odnosa djece s roditeljima i mogućih rizika za njihov razvoj.

Ako je sud procijenio da takvo vještačenje nije potrebno, tada javnost ima pravo znati na temelju čega je donesena takva procjena. Je li postojao drugi jednako snažan stručni temelj? Je li sud imao dovoljno podataka? Jesu li procjene Hrvatskog zavoda za socijalni rad bile toliko jasne i neupitne da je sud smatrao kako dodatna vještačenja nisu potrebna? Ako jesu, na kojim su metodama, razgovorima, opažanjima i stručnim kriterijima te procjene utemeljene?

Bez jasnih odgovora, ostaje dojam da se o djeci odlučivalo bez najdublje moguće stručne provjere. A to je, u ovakvom slučaju, ozbiljan problem.

Uloga područnog ureda za socijalni rad mora biti potpuno razjašnjena

U predmetima koji se tiču djece, mišljenja i prijedlozi stručnih službi često imaju iznimno veliku težinu. Upravo zato uloga Hrvatskog zavoda za socijalni rad, odnosno Područnog ureda Vinkovci, mora biti potpuno razjašnjena.

Ako je sud svoju odluku temeljio na mišljenju ili prijedlogu stručnog tima, tada se mora znati kako je do tog mišljenja došlo. Nije dovoljno da se u spisu nalazi zaključak. Mora biti jasno kojim je putem do njega došao onaj tko ga je napisao.

Je li obavljen dovoljan broj razgovora s oba roditelja? Jesu li djeca promatrana u odnosu s majkom i ocem? Je li uzeta u obzir dob djece, osobito činjenica da jedno dijete ima tek devet mjeseci? Je li stručno vrednovana činjenica da majka dijete još doji? Je li procijenjen mogući emocionalni šok zbog naglog premještaja djece iz sredine u kojoj žive? Je li razmatran blaži model postupnog prijelaza, stručnog nadzora ili privremene mjere koja ne bi značila tako oštar rez?

To nisu sporedna pitanja. To su pitanja koja idu u samu srž zaštite djeteta.

Socijalni rad ne smije biti administrativna proizvodnja mišljenja, jer svako mišljenje u ovakvom predmetu može promijeniti nečiji život. Pogreška u procjeni ne ostaje samo u ladici, nego ulazi u dom, u dječju sobu, u odnos majke i djeteta, u svakodnevicu obitelji i u psihološki razvoj maloljetnika.

Najbolji interes djeteta ne smije biti prazna fraza

U hrvatskim institucijama često se poziva na “najbolji interes djeteta”, ali upravo ovakvi slučajevi pokazuju koliko je važno da ta sintagma ne ostane samo pravna fraza kojom se pokriva svaka odluka. Najbolji interes djeteta mora biti konkretan, obrazložen, provjerljiv i razumljiv.

Ako se dijete od devet mjeseci odvaja od majke koja ga još doji, tada se mora vrlo jasno objasniti zašto je to nužno. Ne zašto je to formalno moguće. Ne zašto je to procesno dopušteno. Ne zašto je to jednostavnije za provedbu neke ranije odluke. Nego zašto je upravo to, u tom trenutku, najbolje za dijete.

Razlika je golema.

Jedno je pozvati se na odluku i rokove, a sasvim drugo dokazati da je hitna predaja dvoje male djece, među kojima je i dojenče, doista u njihovom najboljem interesu. U takvim situacijama sustav ne smije djelovati kao hladni izvršitelj vlastitih papira, nego kao zaštitnik djece čija je dobrobit iznad svih institucionalnih komocija.

Djeca nisu predmet ovrhe kao dug. Njih se ne može premještati kao stvari, niti se emocionalni svijet djeteta smije svesti na rok od tri dana. Odluka može biti napisana pravnim jezikom, ali njezine posljedice žive se u stvarnosti, u plaču, strahu, zbunjenosti i mogućem osjećaju gubitka sigurnosti.

Posebno je osjetljiva činjenica da je riječ o dojenčetu

Činjenica da jedno dijete ima samo devet mjeseci i da ga majka još doji ne može biti tretirana kao nevažan detalj. To je okolnost koja mora imati ozbiljnu težinu u svakoj procjeni, jer dojenje nije samo pitanje prehrane, nego i emocionalne povezanosti, sigurnosti, ritma svakodnevice i razvoja djeteta.

Naravno, sama činjenica da majka doji ne znači automatski da se nikada ne može donijeti drukčija odluka. Sudovi moraju imati prostor odlučivati i u teškim situacijama, osobito ako postoje stvarni i dokazani rizici za dijete. No upravo zato je nužno da razlozi budu iznimno snažni, stručno potvrđeni i jasno obrazloženi.

Ako takvi razlozi postoje, institucije ih moraju znati objasniti. Ako ih ne mogu objasniti, ili ako iza njih ne stoji dovoljno čvrsta stručna podloga, tada se otvara pitanje je li sustav postupio prenaglo i pregrubo.

Jer kada se dira u odnos majke i dojenčeta, granica dopuštene institucionalne intervencije mora biti postavljena vrlo visoko. U suprotnom se šalje opasna poruka da birokratska provedba može imati prednost pred najosjetljivijim potrebama djeteta.

Žalbe postoje, ali trauma ne čeka pravomoćne odgovore

Posebno uznemiruje podatak da žalbe ne odgađaju provedbu rješenja. To znači da se odluka može izvršiti prije nego što se iscrpe svi pravni mehanizmi kojima majka pokušava osporiti takav ishod.

U teoriji, sustav može kasnije zaključiti da je nešto trebalo drukčije provesti. U praksi, međutim, dijete ne živi u teoriji. Ono ne razumije žalbu, drugostupanjski postupak ni pravne rokove. Dijete razumije promjenu, odvajanje, stres i nestanak poznate sigurnosti.

Tu se krije najveća opasnost ovakvih postupaka. Sudski spis može se vratiti, rješenje se može preinačiti, postupak se može nastaviti, ali emocionalna šteta koju dijete pretrpi ne može se poništiti jednim novim aktom.

Zato je u predmetima koji se tiču male djece nužna dodatna opreznost. Ne zbog jednog roditelja protiv drugoga, nego zbog djece koja su jedina istinski nemoćna strana u postupku.

Institucije duguju odgovore javnosti

Prema objavljenim informacijama, upiti su poslani Hrvatskom zavodu za socijalni rad – Područnom uredu Vinkovci, Općinskom sudu u Vukovaru, Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije te Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Ta pitanja ne smiju ostati zatrpana u institucionalnoj šutnji. Javnost mora znati je li ovakav način postupanja iznimka ili praksa. Mora se znati donose li se u Hrvatskoj odluke o predaji i skrbi nad djecom bez psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja roditelja te, ako se donose, u kojim okolnostima i na temelju kojih stručnih standarda.

Ministarstvo pravosuđa mora odgovoriti je li uobičajeno da sud u predmetu koji uključuje tako malu djecu odbije prijedlog za vještačenje roditelja. Ministarstvo nadležno za obitelj i socijalnu politiku mora odgovoriti kako se nadzire rad područnih ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad i tko provjerava kvalitetu njihovih procjena. Sud mora jasno obrazložiti razloge zbog kojih je smatrao da dodatno vještačenje nije potrebno.

Ako se institucije pozivaju na zaštitu djece, tada moraju pokazati da su doista iscrpile sve što je bilo potrebno da djeca budu zaštićena. U suprotnom, zaštita djece postaje samo riječ kojom se opravdava odluka, umjesto stvarnog standarda po kojem se odluka donosi.

Problem nije samo jedan slučaj, nego mogućnost da se ovakva praksa ponovi

Ovaj predmet ne smije ostati izolirana vijest koja će trajati jedan dan i nestati iz javnog prostora. On mora otvoriti širu raspravu o hrvatskoj obiteljskoj sudskoj praksi, radu sustava socijalne skrbi i kriterijima po kojima se odlučuje o djeci.

Ako je moguće da se bez psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja donese odluka koja tako duboko zadire u život dvoje male djece, tada se mora provjeriti koliko se često to događa. Ako je moguće da se žalbe ulože, ali ne zaustave provedbu odluke koja može izazvati nepopravljive posljedice, tada se mora raspraviti jesu li postojeći mehanizmi zaštite djece doista dostatni.

Hrvatska se ne može zadovoljavati time da sustav “postupa po proceduri”. Procedura nije sama sebi svrha. Ona mora služiti pravdi, zaštiti djece i sprečavanju pogrešaka. Ako procedura dovodi do ishoda koji javnost s pravom doživljava kao apsurdan, tada problem nije u javnosti koja pita, nego u sustavu koji ne zna uvjerljivo odgovoriti.

Sustav mora prestati štititi vlastitu nepogrešivost

Najopasniji dio hrvatskog institucionalnog mentaliteta često nije samo sporost, nego navika da se pogreške nikada ne priznaju na vrijeme. Kada građani upozoravaju, sustav ih često doživljava kao problem. Kada roditelji traže dodatne provjere, to se ponekad tumači kao odugovlačenje. Kada javnost pita, institucije se zatvaraju iza formalnih odgovora.

A onda, kada posljedice postanu prevelike, svi izražavaju žaljenje.

U predmetima koji se tiču djece takav model je neprihvatljiv. Djeca ne smiju biti poligon za dokazivanje institucionalne nepogrešivosti. Ako postoji i najmanja ozbiljna dvojba, ona se mora razjasniti prije nego što se dijete izloži dramatičnoj promjeni, a ne nakon toga.

Ovdje nitko razuman ne može ni smije unaprijed presuditi roditeljima. Obiteljski odnosi su složeni, sudski predmeti imaju više slojeva, a javnost nema i ne smije imati sve osobne podatke zbog zaštite djece. No upravo zato postupak mora biti maksimalno stručan, transparentan u svojim standardima i uvjerljiv u obrazloženju.

Što je manje javnosti dopušteno znati o identitetu i detaljima obitelji, to više institucije moraju objasniti o načelima, metodama i stručnim razlozima na kojima počiva njihova odluka.

Djeca nisu broj predmeta, a majčinstvo nije tehnički detalj

Ovaj slučaj postavlja teško, ali nužno pitanje: može li hrvatski sustav doista tvrditi da štiti dijete ako u predmetu dvoje male djece, od kojih jedno ima devet mjeseci i još je dojeno, donese odluku o predaji djece bez psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja roditelja?

Ako može, neka to jasno objasni.

Neka objasni zašto vještačenje nije bilo potrebno. Neka objasni na temelju čega su procijenjene roditeljske kompetencije. Neka objasni kako je uzeta u obzir dob djece. Neka objasni kako je vrednovana činjenica dojenja. Neka objasni zašto žalba ne odgađa provedbu odluke koja može imati duboke posljedice po djecu.

A ako to ne može objasniti, onda ovaj slučaj mora biti alarm.

Ne za političko nadmetanje.
Ne za senzacionalizam.
Ne za javno razapinjanje bilo kojeg roditelja.

Nego za ozbiljnu promjenu prakse.

Jer država koja odlučuje o djeci mora imati više od papira. Mora imati stručnost, oprez, odgovornost i ljudskost. Ako toga nema, tada najbolji interes djeteta postaje prazna fraza, a sudska odluka hladni instrument koji može proizvesti bol koju nitko poslije neće znati popraviti.

Djeca nisu predmet ovrhe kao dug. Majčinstvo nije fusnota u rješenju. Dojenče nije broj u spisu. A sustav koji to zaboravi mora biti javno prozvan, temeljito preispitan i hitno promijenjen.

Odvjetnik Mate Knezović žestoko prozvao sustav: “Pod krinkom najbolje dobrobiti djeteta nastaju rane koje nitko poslije ne liječi”

Na slučaj je reagirao i poznati odvjetnik Mate Knezović, koji je u javnoj objavi oštro prozvao sustav socijalne skrbi, usporedivši pojedine postupke centara i zavoda s modernim “janjičarima”. Knezović tvrdi da u Hrvatskoj postoje slučajevi u kojima se djeca majkama oduzimaju odmah nakon poroda, ponekad i prije nego što majka dijete uopće zagrli ili podoji, pozivajući se na tzv. žurne mjere koje se, prema njegovim riječima, nerijetko provode bez stvarno provjerenih dokaza o majčinoj nesposobnosti. Posebno upozorava na praksu naglih intervencija u domovima, uz asistenciju policije, pri čemu se djeca, kako navodi, u vrlo kratkom vremenu izdvajaju iz obitelji, dok formalna rješenja i obrazloženja stižu tek naknadno. Njegove riječi su teške, ali upravo zato otvaraju pitanje koje se ne smije ignorirati: koliko je u hrvatskom sustavu doista nadzora, odgovornosti i ljudskosti kada se odlučuje o djeci? Jer ako se pod sintagmom “najbolje dobrobiti djeteta” mogu provoditi mjere koje ostavljaju trajnu bol, razdor i nepopravljive posljedice, tada problem više nije samo u jednom rješenju, jednom uredu ili jednom sudu, nego u praksi koja mora biti javno, stručno i institucionalno preispitana.