Fabijan Šovagović zbog Domovinskog rata snimio ovu pjesmu: Mnogima je ostala duboko urezana u pamćenje

Bio je jedno od četvero djece u zemljoradničkoj obitelji, a vrlo rano ostao je bez oba roditelja. Brigu o njemu i ostaloj djeci preuzeo je stric Šime. Kasnije se prisjećao kako su živjeli zajedno, u jednoj kući, a djeca su spavala u sobi s peći. Majka je, prije smrti, željela da postane svećenik, što je u to vrijeme često bio put namijenjen najmlađim sinovima.

Ipak, život ga je odveo u sasvim drugom smjeru. Šovagović je odrastao u Slavoniji, a srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku. No, već kao tinejdžer pokazivao je puno više zanimanja za kazalište nego za građevinu. Nastupao je u amaterskim predstavama, a ljubav prema glumi naposljetku ga je odvela u Zagreb, gdje je upisao Akademiju kazališne umjetnosti i diplomirao 1957. godine.

Najprepoznatljivije lice domaćeg filma

Tijekom karijere bio je član kazališta Gavella, Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, surađivao je s Teatrom u gostima, djelovao kao slobodni umjetnik i nastupao na najvažnijim domaćim festivalima. Bio je izniman kazališni glumac, ali i jedno od najprepoznatljivijih lica domaćeg filma.

Publika ga pamti po ulogama u ostvarenjima “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, “Novinar”, “Lisice”, “Bitka na Neretvi” i “Čovjek koji je volio sprovode”. Za svoj rad više je puta nagrađivan Zlatnim arenama, a s vremenom je postao jedan od stupova hrvatskog glumišta i legenda regionalne filmske scene.

Oni koji su ga poznavali često su govorili da je Fabijan Šovagović imao dvije velike ljubavi: kazalište i suprugu Maju Blaškov. Njihova ljubavna priča trajala je desetljećima, sve do njegove smrti. Vjenčali su se 1963. godine, a u braku su dobili dvoje djece, Filipa i Anju, koji su također krenuli glumačkim putem.

‘Gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako’

Maja, profesorica hrvatskog jezika, nije voljela javnu pozornost i uglavnom je ostajala izvan reflektora, dok su se njezin suprug i djeca ostvarili na sceni i pred kamerama. Šovagović je jednom govorio i o tome kako je gledao na odluku svoje djece da se bave glumom.

“Kad se Anja odlučila za glumu, nije mi to smetalo, samo sam bio malo ljutit što je prilično naglo odbacila violončelo. A Filip je mislio da neće morati raditi ode li u glumce! Prevario se. Neprestance mu govorim da mora čitati jer se pred kamerama točno vidi koliko tko ima u glavi. On je nadaren, to je istina, i zgodan na djeda, a i baš mu zato govorim da ima usta kao lavabo. Da razbijem njegovu fascinaciju samim sobom. Znate, gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako. Smatram da je teško poput oranja”, otkrio je Fabijan.

Pred kraj života priznao je i da mu je žao što nije češće dijelio kadar s najbližima. “Žao mi je što dosad ništa nisam snimio sa svojom djecom, kćeri Anjom, sinom Filipom i zetom Draganom Despotom. Barem da se kao Hitchcock samo prošećem kroz kadar. S Anjom sam prije 16 godina glumio u Shakespeareovoj ‘Oluji’. Ja sam bio Prosper, a ona moja kći Miranda. Bila je tada 17-godišnja gimnazijalka. Tko bi rekao da će izrasti u glumicu”, rekao je veliki glumac pred kraj života.

Ostao vezan uz Slavoniju

Zagreb ga je prihvatio, ali ravnica je ostala u njemu. Iako je najveći dio života proveo u Zagrebu, Šovagović je do kraja ostao snažno vezan uz Slavoniju. Kada je prvi put došao u veliki grad, navodno je mislio da u njemu neće izdržati jer mu je djelovao hladno i nehumano. S vremenom se prilagodio, ali rodni kraj nikada nije prestao nositi u sebi.

Koliko je bio važan i Zagrebu, pokazuje i spomen-ploča postavljena 2010. godine na pročelju kuće u Mesničkoj 14, gdje je živio od 1967. do 2001. godine. Zdravstveni problemi počeli su ga pratiti početkom devedesetih, nakon prvog moždanog udara. Domovinski rat ga je teško pogađao, a u tom razdoblju sa Zlatnim dukatima snimio je pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je mnogima ostala duboko urezana u pamćenje.

Posljednju veliku filmsku ulogu ostvario je u filmu “Vukovar se vraća kući”. Nakon smrti pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, upravo na svoj rođendan, 4. siječnja.