N. Nekić: Dirigirani kaos

Odavno nam je Bog oprao oči pa progledasmo kao onaj slijepac koji je zahvaljivao Gospodinu i slavio prvi pogled na svijet. Tko zna što se s njim dogodilo u nastavku života, je li uistinu progledao, naglo se osvijestio o stanju u svijetu, ili je dugo čekao da mu pogled donese istinu i sreću…

Postojao je u komunizmu i ovaj politički vic: svako jutro čovjek kupuje u Moskvi novine „Pravdu“ i pogledavši naslovnicu, baci u koš. Prodavač pita začuđeno što traži, možda bi trebao prolistati novine, a kupac odvrati: nije potrebno, ova vijest koju tražim, bit će na prvoj stranici najvećim slovima ikada!

I dočekao je. Staljinova smrt bila je vijest koja je milijune obradovala, vratila u život i donijela obećanja moguće promjene sistema. Ipak, trebalo je čekati još gotovo pola stoljeća da se svrgne s prijestolja KPSSSR, najveća mafijaška organizacija u povijesti. (Vidi knjigu Igora Buniča Partijsko zlato!) Sumnja se uvukla odavno, a danas je pogled na majčicu Rusiju opet u magli: tko to tamo vlada?

I mi koji odavna progledasmo, dugo čekamo da se odrežu pipci goleme hobotnice KPJ i KPH koji još dopiru ne samo do vrhova RH, nego do najmanjih kapilara i migolje po našoj državi kao ostatci najveće prijevare ikada. Odjeveni u razne mimikrijske zelene haljine, one duginih boja, crvene sa srpom i čekićem ili stare jugoslavenske, ostatci te hobotnice uživaju u podzemlju pod novim imenima duboke države, noseći u tajnim džepovima račune inozemnih banaka za svaki slučaj. Ne sekiraju se ti kračići hobotnice oko egzistencijalnih pitanja, imaju svoje ostavštine u stanovima i računima na raznim mjestima bivše Jugoslavije ili negdje u inozemstvu (vidi naše ugledne Zafranoviće, Drakulićke, Šerbedžije – ovi posljednji imaju i vlastiti otok za razonodu!) obiluju njihovi mladunci položajima i vezama koje zovu VIP, spremni svakoga trena iščeznuti iz nemile im hrvatske kaotične pustopoljine.

Odavno su obavili pljačku nacionalnoga blaga države koja je usprkos njima ipak osvanula (gdje je ono zlato iz banke, HNB? Zašto RH nema više svoga zlata?) ali ima još blaga koje treba nekako rastočiti i opljačkati. Ne srame se ponovno zvati KP, ali sigurniji su ako se zovu sekte, udruge, savezi, zajednice, nomenklature često dosjetljivih šaljivih imena iza kojih se krije ona ista ideološka jezgra kao i u početku stvaranja takozvane „napredne“ komunističke mafije davne 1917. godine.

Nisu ti pljačkaši i nestašni lopuže neki stranci, nepoznati ljudi, ne, to je naš čovo koji će ukrasti i orobiti bez stida vlastiti narod (vidi popis lopova od slučaja INE još prije Domovinskoga obrambenoga rata, pa nadalje!), prodati drevno ćaćino blago, kameno zdanje na Stradunu, tirkiznu uvalu na plavom Jadranu ili čak otok! koji nije baš njegov, ali dok netko otkrije tu rabotu, tu grabež, dok se pokrene najsporija vlast od svih vlasti, ona sudbena, ode baba s kolačima! Dok od kratice OS dođe do USRH ili kakve druge, dok od DORH-a ili USKOK-a preskoči okolo kere pa na mala vrata u PNUSKOK ili obratno sve skupa, prođu i desetljeća!

Onda narod zaspi i čeka: spasioci u službama koje čuvaju državu su spori, uspavani cvitani i bajići debelo su hrkali nad ladicama punih zločina srpske i srbijanske ratne mašinerije dok je harala Hrvatskom kao i nad lopovlucima, da bi imali vremena loviti branitelje i generale naše bitke za slobodu.

Kad se pojavio Ivan Turudić, odmah je bio nepoćudan: ta bio je u braniteljima! Ne valja kračićima hobotnice koja bdije, istaknutim aktivistima koji sjede i u Hrvatskom državnom saboru, ne valja nikako! Tko zna. Sudbina njegova još nije ispunjena: ne zna raja kako on svoj posao radi, koče li ga kračići stare nam znanice KPH i KPJ, ili je nešto drugo u pitanju. Ne znamo, nismo opremljeni podatcima ni tim znanjima iz područja prava. Ali Turudić radi, pomaknuo je mnoge stvari iz ladica pa i nove obznanio.

To bi mogao znati pravnik i povjesničar dr. Tomislav Jonjić. Ako ikada bude mogao samostalno progovoriti na HRT-u jer do sada nije mogao niti trena, ako ne računamo nastup u onoj skupnoj šaradi za izbor predsjednika republike. Zašto baš on? Zato jer ga se boje, boje se njegovoga znanja, ne „podatkovnih“ podataka, nego dokumentiranoga materijala koji je objavio na tisućama stranica znanstvenih radova, o kojima se podlo šuti od straha. Da, mili moji ljevoruki čovječuljci, od straha. Boje se stati pred svoje i tuđe lice i potvrditi ili poništiti njegovo najnovije djelo koje se usudilo zvati Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska/ članci i rasprave/3. O tome smo pisali, ne bojeći se istine.

A kad smo kod ustaša, evo nas i kod programiranoga kaosa. Gdje li žive ti koji se danas izjašnjavaju ustašama? Zanesenjaci koji popunjavaju Thompsonove koncerte i oni koji ih slušaju u svojim kućama, sigurno nisu učlanjeni u takvu udrugu ili pokret jer nemaju razloga, a ni takav pokret ne postoji u suvremenoj RH. Ne izjašnjavaju se kao ustaše jer imaju svoju državu koja se zove Republika Hrvatska. To je bio glavni razlog postojanja ustaškoga pokreta o čemu postoji dostojna količina dokumenata i knjiga. Za državu koja bi bila hrvatska, ustaše su se borili i u internacijama Italije i poslije povratka u NDH, pišu suvremeni povjesničari, ne dajući im nikakve pozitivne osobine. Svakako je istina da je ta borba znala prijeći ljudska prava na obranu ili napad, i o tome postoji povijesna dokumentacija. Borba za hrvatsku državu završila je tek Domovinskim obrambenim ratom.

Ali baš to smeta protivnicima RH. Oni žele nastavak rata izmišljenim sredstvima, nekakvim hibridnim ratom, organizacijom kaosa u kojem prednjači akcija „Jasenovac zauvijek“! Sempre drito na Jasenovac!

Stoga su protivnici RH u sprezi sa svakim vragom, kako bi rekao Tuđman, bez obzira na koji način: hajdemo napujdati kao bijesne pse nadobudne navijače Dinama protiv Hajduka i obratno; organizirajmo kaos u đavoćegaznati kombinaciji (neki pišu BIA) makar igrali i s dalekim momčadima kao što je Ajax, s kojima izravne veze povijesnih zbivanja nemamo; ubacimo u njihove redove desetak provokatora koji će u svojoj plaćeničkoj orgiji zazivati Auschwitz i Hitlera da se Hrvatska prikaže nacističkom zemljom!

Srbijanska TV donijela je prikaz tih provokacija i kaosa iz Splita i ni jednom se nije čuo uzvik živjeli ustaše niti Za dom spremni! Tu su se nametnuli aušvici i hitleri kojima se htjelo prikazati RH kao nepopravljivu nacističku državu. Zaboravljaju da se NSAP ili kraće nacistička stranka nikada nije osnovala u NDH, a o sablastima ustaša i njihovim izmišljenim ili pravim zločinima može se samo znanstveno pisati. Oni čak ni mrtvi ne leže na obližnjem Mirogoju. Daleko su im grobnice zajedno s nesretnim narodom koji se mislio spasiti bježeći na Zapad, ali uzalud.

I sada dolazimo do apsurda: Srbijanska TV donosi istiniti prikaz događaja (ne i tumačenja!), a hrvatska kuća zvana HRT i još neke dodaju tome i ustaške uzvike koji su se navodno orili ulicama Splita! A njih uopće nije bilo! Čuju ih samo oni koji nastoje proizvesti dirigirani kaos u RH koji izbija kao otrovni korov i kroz betonske urbane ploče u zapuštenom možemovskom Zagrebu, a onda u povremenim organiziranim histerijama diljem hrvatskih inače mirnih mjesta.

Čudimo se da plaćenici nisu uzvikivali živio Jasenovac! Možda su naputci bili ovoga puta drugačiji. Jer, vjerovati kako su navijači Hajduka toliko kretenasti da tobože obožavaju Hitlera, nama nije moguće.

Svaku prigodu nastoje protivnici RH iskoristiti za razvoj i nastavak njihove taktike koja se zove „Jasenovac zauvijek“, a time sačuvati i nacizam u krvi zlih ljudi koji se zovu Hrvati. Ako se tko borio kao branitelj u DOR, to ne znači da nije ustaša, klikću sokolovi u službi kao vučićevci i porfirijevci, njega treba odmah na početku ikakve karijere odmah obilježiti, kao što su to činili svima i prije i poslije Turudića.

Upravo ovih dana bira se novi ravnatelj HRT. Saborska većina, tako pišu i govore javna glasila, glasovat će za Dražena Miočića. On ima sve uvjete za prolazak na tom ispitu: od završenoga studija povijesti i filozofije na FF u Zagrebu kao i Fakulteta političkih nauka, preko brojnih služaba u HRT, od godine 1994. do danas. E, ali ima on i gadnu pogrješku: bio je od lipnja 1991. u Zboru narodne garde i kasnije HV postrojbi te dobio čin poručnika! Ima on i Spomenicu Domovinskoga rata! A što je najgore – zakvačio se s legendarnim genijem Zoranom Jovanovićem Šprajcom oko informativnoga programa! A bio je neko vrijeme i urednik 4. programa HRT. (Danas je često novinar Vlahov voditelj na tome programu i čini se da je vrlo slušan. Pazi, sine Vlahove!)

Ako Miočiću sve oproste, ali ovo sa Šprajcom ne mogu! To misli učena Uršula koja Miočića toliko mrzi da je napustila sjednicu! Neprestano napuštaju i HS svi njezini kad se ne slažu s prijedlozima većine, kao i onda kad su morali napustiti i Jugoslaviju ma kakva bila. Mila im je i jedina.

Tako Miočić visi o tankoj niti iako ima sve reference za ravnatelja HRT. Ne znamo bi li nam bilo bolje s njim ili ne, ne poznamo čovjeka izbliza, štonobi rekli po domaći. Uvijek imamo samo nadu da bi možda iskrsnuo neki čestit čovjek, obrazovan, domoljuban, pravedan.

I dok ovo pišemo, pojavio se vožd. Sjećate li se parfema u Jugi koji se zvao „Vožd dolazi“? Pa onda je došao – imenom Milošević. Nakon trideset i šest godina opet najavljuju vožda: eno ga stoji na pozornici u Novom Sadu okružen mnoštvom koje radosno vihori zastavama, onim istim ili sličnim kojima su okitili tenkove 1991. i pohrlili u Hrvatsku. Nema sumnje da su studenti predvođeni „veteranima“ iz toga doba možda ipak drugačiji negoli smo ih vidjeli na putu u Bruselj. I ne samo da masa skandira novom voždu, naglo se pojavljuje kao zec iz mađioničareva šešira Robert Fico, u ime ne znamo koje Slovačke i drži govor na srpskom jeziku! U nebo hvali ovako „nepozvan“, kažu Srbijanci, novoga vožda, njegova djela i snagu najbolje države u ovom dijelu Europe!

Ako vožd izgubi izbore, pogodite tko će biti kriv?

Nevenka Nekić