Nacistički povici u Splitu otvorili raspravu puno veću od Torcide

Njegova teza bila je jednostavna: ako kazna ne stiže brzo, nema ni ozbiljnog odvraćajućeg učinka. Posebno je spomenuo oko 150 ovogodišnjih prekršajnih prijava i ustvrdio da bi, da su brzo presuđene i da postoji izvjesnost kažnjavanja, prizori poput onih iz Splita bili rjeđi.

Suci su se na to uvrijedili, pa mu je Udruga hrvatskih sudaca odgovorila vrlo oštro. Prozivanje sudova nazvala je paušalnim i zatražila od MUP-a konkretne podatke: na koje se točno predmete ministar poziva, koliko ih je uopće završilo na sudovima, koliko ih je neriješeno, koliko se vodilo u žurnom postupku, a koliko redovno te koliko je prekršajnih naloga izdala policija. Suci su upozorili i na veliko opterećenje splitskog prekršajnog suda te poručili da se odgovornost za propuste cijelog sustava ne može unaprijed svaliti samo na njih. Zbog splitskog slučaja reagirala je i predsjednica Vrhovnog suda Mirta Matić te zatražila očitovanja o postupcima koji su vođeni protiv osumnjičenih pripadnika Torcide.

Kada se odgovor sudaca usporedi s brojkama iz posljednjeg Izvješća o stanju sudbene vlasti, problem sporosti više nije moguće svesti na političku prepirku s ministrom. Službeno izvješće pokazuje sustav u kojem tisuće predmeta traju dulje od sedam ili deset godina, u kojem se probijaju čak i rokovi određeni nakon što je već utvrđeno da postupak traje predugo, a javnost iz glavnog godišnjeg dokumenta o radu sudstva ne može doznati ni koliko je postupaka ukupno završilo zastarom. Uz to, dva konkretna recentna slučaja dodatno pokazuju zašto je rasprava važna. Jedan postupak za ubojstvo došao je do pitanja zastare nakon gotovo 27 godina. A u jednom od najvećih korupcijskih predmeta posljednjih godina Josipa Pleslić, bivša Rimac, s USKOK-om se nagodila na godinu i osam mjeseci zatvora, iako je zbroj pojedinačnih kazni utvrđenih za djela koja je priznala iznosio šest godina. Dakle kažnjena je stvarno blago. Postavlja se zato pitanje ima li više uopće pravde u Hrvatskoj. Kako smo došli do toga da nam suci kroje državu bez pravde?

Trajno objašnjenje

“Neovisnost sudova neupitna je. Međutim, nitko, pa ni sudovi, ne može biti zabranjena tema u demokratskoj državi. Građane ne zanima što je čija nadležnost. Građane zanima što sustav u konačnici radi”, poručio je još ministar Božinović. Zatim je iznio podatke iz policijskih evidencija za dio osoba povezanih s incidentima u Splitu. Prema tim podacima, od 14 analiziranih osoba, njih 11 prije je bilo prijavljivano za ukupno 94 kaznena djela i 273 prekršaja. Jedna osoba bila je prijavljivana za 30 kaznenih djela i 11 prekršaja, među kojima su bila djela povezana s drogom, nasiljem i oružjem. Od ta 94 evidentirana kaznena djela, rekao je Božinović, u samo pet slučajeva do tada je donesena sudska odluka. Izrečene su tri uvjetne kazne, jedna novčana kazna i jedna zatvorska kazna od 11 mjeseci.

“Ne govorimo o tome trebaju li ti ljudi biti osuđeni. O tome odlučuju isključivo sudovi. Ali postupci moraju dobiti svoj sudski epilog, po mogućnosti u razumnom i što kraćem roku. Bez toga nema ni učinkovite individualne ni opće prevencije”, poručio je. Udruga hrvatskih sudaca uzvratila je podacima o opterećenosti sudova. Upozorili su da Općinski prekršajni sud u Splitu ima velik broj neriješenih predmeta i ograničen broj sudaca te da se priljev dodatno povećava u razdobljima velikih koncerata i visokorizičnih sportskih događaja. To je važan kontekst. Ako država sudovima daje desetke tisuća predmeta, a nema dovoljno sudaca, savjetnika i službenika, onda nije dovoljno nakon svakog incidenta pitati zašto presude nisu stigle brže.

Ali vrijedi i obratno. Manjak ljudi i veliko opterećenje ne mogu biti trajno objašnjenje za postupke koji traju sedam, deset ili dvadeset godina. Upravo tu službeni podaci Vrhovnog suda postaju puno važniji od političkih optužbi s obje strane. Godišnje izvješće Vrhovnog suda za 2025. na prvi pogled nudi i neke dobre brojke. Svi sudovi zajedno tijekom godine riješili su nešto više predmeta nego što su ih zaprimili, a ukupan broj neriješenih predmeta smanjio se. No prosjek skriva velike razlike među vrstama postupaka.

Problem sporosti

Na općinskim sudovima procijenjeno vrijeme rješavanja prvostupanjskog kaznenog predmeta iznosilo je 623 dana, odnosno oko godinu i osam mjeseci. To je, doduše, bolje nego 2024., kada je isti pokazatelj iznosio 670 dana, ali gotovo dvije godine za prvostupanjsku odluku teško je povezati s idejom brze i izvjesne reakcije države. Građanski parnični predmeti imali su pokazatelj od 509 dana, a prekršajni 238 dana. Na županijskim sudovima trend se dodatno pogoršao. Procijenjeno vrijeme rješavanja poraslo je sa 156 dana u 2024. na 227 dana u 2025. Na Visokom kaznenom sudu iznosilo je 217 dana, 38 dana više nego godinu prije.

To ne znači da je za svaki spori predmet odgovoran sudac. Na trajanje utječu i policija, Državno odvjetništvo, obrana, vještaci, procesni zakoni i organizacija cijelog sustava. Ali službene brojke pokazuju da problem sporosti postoji i da se ne može svesti na dojam ili političku poruku. Još više govori broj najstarijih predmeta. Vrhovni sud posebnom kategorijom “starih predmeta” smatra one u kojima postupak traje dulje od deset godina. Tijekom 2025. u radu ih je bilo 18.648. Sudovi su riješili 10.847, ali ih je na kraju godine ostao neriješen 7801. Godinu ranije bilo ih je 7839. To znači da je broj predmeta starijih od deset godina u godinu dana smanjen za samo 38, odnosno 0,48 posto. Najviše ih je ostalo na općinskim sudovima – 5257. Na županijskim ih je bilo 1849, na trgovačkima 482, na Visokom kaznenom sudu 148, a na Visokom trgovačkom 65.

Još je šira slika kada se pogleda granica od sedam godina. Na kraju 2025. bilo je 18.116 neriješenih predmeta starijih od sedam godina, a još 66.917 starih između tri i sedam godina. Dakle, deseci tisuća ljudi i tvrtki čekaju sudski epilog godinama. Posebno je neugodan podatak o pravu na suđenje u razumnom roku. Kada postupak predugo traje, stranka može tražiti zaštitu tog prava. Sud tada određuje rok u kojem bi predmet trebao biti dovršen. Tijekom 2025. prekoračeno je čak 1913 tako određenih rokova. To znači da je postupak najprije trajao toliko dugo da je zbog njegove duljine već bilo potrebno intervenirati. Zatim je određen dodatni rok da se predmet konačno završi, pa ni taj rok nije poštovan. Zbog povreda prava na suđenje u razumnom roku određene su i stotine tisuća eura naknada.

Različiti ishodi

To je jedan od najjačih pokazatelja da problem dugotrajnosti nije samo pitanje percepcije. U gotovo dvije tisuće slučajeva sustav nije poštovao ni vlastiti rok određen upravo zato što je postupak već bio prespor. Koliko je predmeta završilo zastarom? Iz izvješća se to ne vidi. Vrhovni sud u godišnjem izvješću detaljno prati broj primljenih, riješenih i neriješenih predmeta, njihovu starost, broj odluka koje su potvrđene, preinačene ili ukinute. Ali iz izvješća nije moguće dobiti cjelovit odgovor na vrlo jednostavno pitanje: koliko je postupaka tijekom 2025. završilo zastarom?

Predmet završen pravomoćnom presudom i predmet obustavljen zbog zastare statistički oba mogu biti “riješena”, ali s aspekta pravde predstavljaju potpuno različite ishode. Slučaj Krešimira Gilje pokazuje što takva sporost može značiti u praksi. Gilji se sudilo zbog pucnjave kod Cibonina tornja u Zagrebu 1999., u kojoj je ubijen Mirko Rimac, a još su dvije osobe ranjene. Jedna osuđujuća presuda već je bila donesena, ali ju je Ustavni sud ukinuo zbog povrede prava na pravično suđenje i predmet vratio na ponovno suđenje. Slijedile su godine novih postupaka, promjene sudaca, pitanja zdravstvenog stanja optuženog, njegova boravka izvan Hrvatske i različitih procesnih poteza obrane. Dio optužbi ranije je već završio zastarom, a oko zastare za ubojstvo otvorio se i spor između suda i tužiteljstva.

Konačan rezultat ostaje porazan: država ni nakon gotovo 27 godina nije uspjela dati pravomoćan odgovor na optužbu za ubojstvo. To nije pravda ni za obitelj ubijenog čovjeka ni za optuženika. Ako je kriv, država ga je trebala pravomoćno osuditi puno ranije. Ako nije, trebala ga je osloboditi. Kada nakon gotovo tri desetljeća glavna tema postane zastara, sustav više ne raspravlja ponajprije o krivnji, nego o tome je li mu isteklo vrijeme da o njoj uopće odlučuje.

Tvornica spisa

Ako je Gilja primjer pravde koja nije stigla na vrijeme, sporazum Josipe Pleslić, bivše Rimac, pokazuje drugi problem – koliko blag može biti završetak velikog korupcijskog predmeta kada tužiteljstvo i obrana postignu sporazum. Pleslić je priznala krivnju za niz korupcijskih kaznenih djela povezanih s pogodovanjima, državnim stručnim ispitima, potporama i zapošljavanjima. S USKOK-om se dogovorila o godinu i osam mjeseci zatvora i 130.000 eura novčane kazne, a sud je sporazum prihvatio. Druge mogućnosti nije ni imao. Nagodbu nije sastavio sud. Dogovorili su je USKOK i obrana, a sud ju je prihvatio. Suci već godinama šute i potpisuju sporazume koji predstavljaju čisto ruganje pravosuđa javnosti. Pokušao je svojevremeno aktualni glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, dok je još bio sudac, dignuti glas protiv toga, no brzo je ušutkan.

Građaninu koji čeka presudu deset godina malo pak znači je li tri godine izgubio sud, dvije tužiteljstvo, dvije policija, a ostatak sustav zbog loših zakona ili procesnih manevara. Za njega je zakazala država. Split je samo otvorio puno veće pitanje. Zato rasprava nakon Torcidina kortea nije zapravo rasprava samo o navijačima.
Božinović je otvorio pitanje brzine i izvjesnosti kažnjavanja. Suci su mu odgovorili pitanjem odgovornosti cijelog sustava. Božinović je zatim izašao s konkretnijim podacima o osobama koje se opetovano pojavljuju u policijskim evidencijama. Brojke Vrhovnog suda pokazuju da je problem dugotrajnosti stvaran. Gilja pokazuje do čega ekstremna sporost može dovesti. Nagodba Josipe Rimac pokazuje da ni brz završetak postupka nužno ne ostavlja dojam pravednog ishoda. A nedostatak potpunih podataka o zastarama pokazuje da javnost nema ni sve informacije potrebne da bi procijenila koliko je sustav učinkovit.

Pravosuđe nije tvornica spisa u kojoj je jedini cilj predmet prebaciti iz kolone “neriješeno” u kolonu “riješeno”. Pravda mora biti poštena, ali mora doći i u vremenu u kojem još ima smisla. Ako presuda stiže nakon desetljeća, ako postupak nakon gotovo tri desetljeća dođe do zastare ili ako velika korupcijska afera završi nagodbom koja djeluje neusporedivo blaže od težine priznatih djela, građanima je sve teže objasniti da sustav funkcionira onako kako bi trebao. Suci su u tom sustavu ipak najvažnija karika, a oni nam već dugo ne objavljuju pravdu.