Tko briše 1991. godinu, mijenja značenje 1995.

Trideset i pet godina nakon početka Domovinskog rata traje pokušaj da se agresija na Hrvatsku pretvori u neodređeni sukob dviju strana. Buduće generacije moraju znati da poštovanje svake nevine žrtve ne znači izjednačavanje napadnute Hrvatske s politikom koja je rat pokrenula.

Istina o Domovinskom ratu ne počinje Olujom

Trećega kolovoza 2025. u Sremskim Karlovcima državni vrh Srbije obilježio je 30. godišnjicu Oluje pod nazivom „Oluja je pogrom – Pamtimo zauvek“. U službenom izvještaju Ministarstva obrane Srbije predsjednik Aleksandar Vučić govorio je o „uzimanju teritorije i proterivanju naroda“. Nije objasnio čiji je teritorij navodno uzet niti kako se našao izvan nadzora hrvatskih vlasti. Službeni izvještaj iz Sremskih Karlovaca upravo tim prešućivanjem pokazuje kako nastaje politički narativ.

Teritorij oslobođen u Oluji nije bio dio Srbije. Bio je dio međunarodno priznate Republike Hrvatske pod nadzorom samoproglašene Republike Srpske Krajine. Hrvatska vojska nije u kolovozu 1995. prešla granicu kako bi osvojila Srbiju. Oslobodila je najveći dio okupiranog hrvatskog državnog područja.

Ta razlika nije sitnica oko koje povjesničari mogu voditi beskrajnu raspravu. Na njoj počiva razumijevanje cijelog rata. Ako se izbriše agresija iz 1991. godine, Oluja se može prikazati kao početak nasilja. Ako se pokaže potpuna kronologija, onda se vidi da je Oluja bila posljedica četverogodišnje okupacije i neuspjeha brojnih pokušaja mirnog rješenja.

Zato kulturna borba oko tumačenja Domovinskog rata nije sukob dviju jednako vrijednih priča. To je sukob između povijesnog slijeda potvrđenog dokumentima i političkog narativa koji taj slijed pokušava prekinuti ondje gdje mu odgovara.

Hrvatska je izabrala samostalnost, a zatim bila napadnuta

Građani Hrvatske 19. svibnja 1991. izišli su na referendum o državnoj samostalnosti. Od 3.051.881 građanina koji su pristupili referendumu, njih 2.845.521 ili 93,24 posto glasovalo je za suverenu i samostalnu Hrvatsku. Na temelju te odluke Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti, a 8. listopada raskinuo državnopravne veze s ostalim republikama i pokrajinama tadašnje SFRJ. Rezultati referenduma i odluke Sabora javno su dostupni.

Na demokratski izraženu volju hrvatskih građana nije odgovoreno političkim prihvaćanjem, nego oružanom agresijom. Hrvatski gradovi nisu razoreni zbog apstraktnog nesporazuma među narodima. Napadnuti su u pokušaju da se spriječi hrvatska samostalnost i izdvoji dio hrvatskog teritorija.

Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je Hrvatski sabor donio 13. listopada 2000., izrijekom navodi da su oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku izvršili Srbija, Crna Gora i JNA, uz oružanu pobunu dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj. U istom dokumentu Domovinski rat određen je kao pravedan, legitiman, obrambeni i osloboditeljski rat. Time je Hrvatski sabor jasno utvrdio službeni okvir za tumačenje karaktera Domovinskog rata.

U odnosu Hrvatske i Srbije zato ne postoje dvije jednake početne pozicije. Hrvatska je branila pravo na samostalnost i vlastiti teritorij. Srbija je, koristeći JNA i podupirući pobunu hrvatskih Srba, sudjelovala u pokušaju da se to pravo onemogući.

Nazvati takav rat samo „sukobom“ znači ukloniti podatak o tome tko je napao, a tko se branio. To zvuči neutralno, ali nije neutralno. To je jezični način izjednačavanja odgovornosti.

Cijenu rata platila je Hrvatska

Rat se nije vodio u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu. Vodio se u Vukovaru, Dubrovniku, Osijeku, Karlovcu, Sisku, Zadru, Šibeniku, Gospiću i desecima drugih hrvatskih gradova i općina. Hrvatski građani napuštali su svoje domove, hrvatska sela bila su spaljivana, a velik dio državnog teritorija godinama je bio izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.

U Strategiji upravljanja vodama, koju je Hrvatski sabor donio 2008. godine, navedeno je da je Domovinski rat Hrvatskoj ostavio više od 13.500 poginulih i 37.000 osoba s invaliditetom. Izravna ratna šteta procijenjena je na 37,1 milijardu američkih dolara, dok je neizravna šteta procijenjena kao tri do četiri puta veća. Više od polovice izravne štete odnosilo se na Vukovarsko-srijemsku, Sisačko-moslavačku, Osječko-baranjsku i Zadarsku županiju. Podaci su objavljeni u službenom dokumentu Hrvatskog sabora.

Ti podaci nisu sredstvo za natjecanje u žrtvama. Oni pokazuju na čijem se teritoriju rat vodio i koja je država snosila njegove glavne ljudske, gospodarske i demografske posljedice.

Vukovar je najočitiji primjer. Grad je nakon višemjesečne opsade pao 18. studenoga 1991. Nakon ulaska JNA i srpskih snaga uslijedili su zločini, odvođenja i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su 20. studenoga 1991. zarobljenici odvedeni iz vukovarske bolnice na Ovčaru, gdje su teško zlostavljani. Teritorijalna obrana i srpske paravojne snage potom su pogubile najmanje 194 osobe, čija su tijela zakopana u masovnu grobnicu. Te činjenice navedene su u presudama Haaškog suda.

Danas, gotovo 35 godina poslije, još je nepoznata sudbina 1.341 osobe, dok se za 384 smrtno stradale osobe ne zna mjesto ukopa. Ministarstvo hrvatskih branitelja vodi ukupno 1.725 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata.

Teško je prihvatiti predavanja o ravnopravnim narativima dok hrvatske obitelji još traže svoje najbliže, a informacije o grobnicama i mjestima ukopa ostaju nedostupne.

Kako se agresor uklanja iz priče

Najjednostavniji način promjene povijesti nije potpuno poricanje događaja. Dovoljno je promijeniti datum na kojem priča počinje.

Ako se počne Vukovarom, vidi se razaranje hrvatskog grada, djelovanje JNA, protjerivanje stanovništva i masovna grobnica na Ovčari. Ako se počne okupacijom hrvatskog teritorija, vidi se zašto su bile potrebne oslobodilačke operacije. Ako se, međutim, počne 4. kolovoza 1995., onda agresor nestaje, okupacija se prešućuje, a Oluja postaje navodno ničim izazvan napad na srpsko stanovništvo.

Upravo je to središte današnje borbe oko tumačenja rata. Ne pokušava se uvijek otvoreno tvrditi da agresije nije bilo. Češće se o njoj jednostavno ne govori. Oluja se odvaja od svega što joj je prethodilo, a teritorij pod nadzorom pobunjenih Srba opisuje se kao nešto što je Hrvatska „uzela“.

Hrvatska nije uzela tuđi teritorij. Vratila je vlastiti.

Oluja je započela 4. kolovoza 1995. i u nekoliko dana slomila najveći dio paradržavne tvorevine na hrvatskom teritoriju. Time je promijenjen odnos snaga i otvoren put završetku rata. Preostalo okupirano hrvatsko Podunavlje nije oslobođeno vojnom operacijom, nego Erdutskim sporazumom i mirnom reintegracijom završenom 15. siječnja 1998.

Pokušaj da se Oluja proglasi zločinačkim pothvatom nije potvrđen ni pravomoćnom presudom Haaškog suda. Žalbeno vijeće je 16. studenoga 2012. oslobodilo Antu Gotovinu i Mladena Markača te odbacilo zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu kojemu bi cilj bio prisilno uklanjanje srpskog stanovništva. Presuda je donesena većinom glasova Žalbenog vijeća.

Međunarodni sud pravde 3. veljače 2015. odbio je i srbijansku protutužbu kojom se tvrdilo da je Hrvatska tijekom Oluje počinila genocid. Sud je odbio hrvatsku tužbu i srbijansku protutužbu, ali se te dvije odluke ne mogu koristiti za stvaranje zaključka da su Hrvatska i Srbija imale jednaku ulogu u ratu. Predmet postupka bio je genocid, a ne utvrđivanje tko je započeo rat.

Pojedinačni zločin ne mijenja karakter rata

Pošten odnos prema povijesti zahtijeva da se svaki dokazani zločin procesuira, bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtve. To je pravna i civilizacijska obveza svake uređene države. Hrvatski sabor to je zapisao i u Deklaraciji o Domovinskom ratu.

Ali pojedinačni zločin pripadnika hrvatskih snaga ne pretvara obrambeni rat u agresiju. Ne mijenja činjenicu tko je napao Hrvatsku, tko je zauzeo njezin teritorij i tko je godinama odbijao vratiti ga u hrvatski ustavnopravni poredak.

Upravo se tu često postavlja zamka. Od Hrvatske se traži da svako priznanje pojedinačnog zločina pretvori u priznanje navodne zajedničke krivnje. Nakon toga više nema agresora i branitelja. Ostaju samo „dvije strane“, „sukobljeni narodi“ i „različita viđenja“.

Takvo svođenje rata nije pomirenje. To je povijesna amnezija.

Hrvatska ne treba prešućivati nezakonita djela pojedinaca kako bi obranila istinu o Domovinskom ratu. Obrambeni i osloboditeljski karakter rata dovoljno je čvrsto utemeljen u događajima, dokumentima i kronologiji. Ali Hrvatska također ne smije dopustiti da se pojedinačna odgovornost koristi kao sredstvo za izjednačavanje cijele države s agresorskom politikom.

Krivnja ima ime i prezime. Agresija ima političko i vojno podrijetlo. To nisu iste kategorije.

Različita iskustva nisu različite povijesne činjenice

Može se čuti da svaki narod ima pravo na svoje sjećanje i da srpska zajednica Oluju doživljava drukčije od hrvatske većine. Taj stav ima smisla dok govori o osobnim iskustvima ljudi. Civil koji je napustio svoj dom pamti vlastiti strah i gubitak. Nitko mu nema pravo oduzeti takvo iskustvo.

Ali osobno sjećanje ne može promijeniti uzrok rata. Patnja srpskog civila ne dokazuje da Srbija nije bila agresor. Jednako tako, stradanje pojedinca ne pretvara okupirani dio Hrvatske u srpski državni teritorij.

Mogu postojati različita ljudska iskustva istoga rata. Ne mogu postojati različite činjenice o tome tko je napao Hrvatsku i gdje se rat vodio.

Poštovanje nevine žrtve nije sporno. Sporno je kada se preko nje pokušava izbrisati sve što se događalo od 1991. do 1995. godine. Suosjećanje ne zahtijeva povijesni zaborav, kao što obrana istine o agresiji ne zahtijeva mržnju prema cijelom narodu.

Najozbiljniji razgovor o Domovinskom ratu moguć je tek kada se prihvati početna činjenica da Hrvatska i Srbija nisu bile u jednakom položaju. Hrvatska je bila napadnuta i branila se. Srbija je sudjelovala u agresiji čiji je cilj bio spriječiti hrvatsku samostalnost i izdvojiti dio hrvatskog teritorija.

Bez te rečenice svaki daljnji razgovor počinje na pogrešnom mjestu.

Škola kao obrana od povijesnog zaborava

Kulturna borba oko rata najviše će se osjetiti među generacijama koje nemaju vlastito sjećanje na 1991. godinu. Njihovo razumijevanje neće oblikovati osobno iskustvo, nego škola, obitelj, mediji, filmovi, društvene mreže i politički govori.

Kurikulum Povijesti donesen 2019. među obveznim sadržajima za osmi razred navodi Domovinski rat, velikosrpsku agresiju, obranu i okupaciju Vukovara, operacije Maslenica, Bljesak i Oluja, Erdutski sporazum te mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Isti kurikulum traži rad s povijesnim izvorima i argumentiranu raspravu.

Rad s različitim izvorima ne znači da učeniku treba ponuditi hrvatsku i srpsku državnu propagandu kao dvije jednako vrijedne verzije pa zaključiti da je istina negdje u sredini. Istina nije matematička sredina između dokumenta i prešućivanja, između potpune kronologije i priče koja počinje četiri godine nakon početka rata.

Učenik mora znati da je Hrvatska demokratski odlučila o samostalnosti, da je nakon toga napadnuta, da je dio njezina teritorija okupiran i da su hrvatski branitelji obranili državu. Mora znati za Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, Ovčaru i druga mjesta stradanja. Mora razumjeti zašto su Bljesak i Oluja bile oslobodilačke operacije te zašto je mirna reintegracija završila proces povratka okupiranog teritorija.

Tijekom prvog polugodišta školske godine 2025./2026. Pakrac, Lipik i Okučane posjetilo je 3.108 učenika i pratitelja, Karlovac njih 2.895, a Knin 502. Podaci su objavljeni u izvješću Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar od 15. travnja 2026.

Takvi posjeti imaju smisla samo ako učenici ondje dobiju jasnu kronologiju i provjerljive podatke. Ne trebaju učiti mrziti. Trebaju naučiti razlikovati agresiju od obrane, okupaciju od oslobađanja i pojedinačni zločin od karaktera cijelog rata.

Sjećanje koje zna tko je bio agresor

Godine 2026. obilježavamo 35 godina od početka Domovinskog rata. Svjedoka je sve manje, a prostor za naknadno prekrajanje događaja sve je veći. Zbog toga pitanje kolektivne svijesti nije apstraktna akademska tema.

Ako buduće generacije prihvate tvrdnju da su u Domovinskom ratu postojale samo dvije podjednako krive strane, tada će kulturna borba biti izgubljena. Ne zato što će nestati hrvatska zastava ili državne obljetnice, nego zato što će biti izgubljeno razumijevanje zbog čega su hrvatski branitelji uopće morali uzeti oružje.

Hrvatska nije napala Srbiju. Nije pokušala oduzeti njezin teritorij niti srušiti njezinu državnost. Hrvatska je branila odluku svojih građana, vlastite granice i pravo na postojanje.

To ne smije postati samo jedan od ponuđenih narativa.

To je polazišna činjenica Domovinskog rata.

AUTOR: Kristijan Fereža / PDN