Despot upozorio na plan Srbije: 'Ovo mora zanimati svakog hrvatskog poreznog obveznika'

Kriminalist i sigurnosni stručnjak Željko Cvrtila u emisiji Studio 4 HRT-a govorio je o odnosima Hrvatske i Srbije, upozorivši na kontinuirano hibridno djelovanje Beograda s ciljem destabilizacije Hrvatske i regije. Posebno je problematizirao sigurnosne aspekte i ustvrdio da Hrvatska pojedine takve aktivnosti zapravo financira iz vlastitog proračuna, pozvavši na preispitivanje uloge i financiranja nacionalnih manjina i povezanih organizacija.

Na njegove se tvrdnje nadovezao Zvonimir Despot, povjesničar i novinar, koji je u svojem statusu na društvenim mrežama detaljno komentirao navode o hibridnom ratu, financiranju javnim novcem i odgovornosti hrvatske državne politike. "Postoji jedna opasna hrvatska navika koja se već desetljećima ponavlja. Kada god netko upozori na velikosrpsku politiku, njezine nove metode djelovanja ili pokušaje političkog i kulturnog utjecaja Beograda na Hrvatsku, gotovo po pravilu slijedi optužba za nacionalizam, širenje straha, vraćanje u devedesete ili raspirivanje međunacionalnih napetosti. Kao da problem prestaje postojati čim ga prestanemo spominjati. Kao da je velikosrpska politika nestala onoga trenutka kada su srpski tenkovi napustili okupirane dijelove Hrvatske. Nije nestala. Promijenila je metode, prilagodila se novim okolnostima i naučila djelovati ondje gdje je Hrvatska najranjivija. Na njezinim unutarnjim političkim podjelama, povijesnim prijeporima, kulturnim pitanjima, medijskom prostoru i odnosima između većinskog naroda i nacionalnih manjina. I upravo zato smatram da je krajnje vrijeme da prestanemo glumiti kako Hrvatska i Srbija imaju samo nekoliko neriješenih bilateralnih pitanja koja će se s vremenom riješiti dobrosusjedskim razgovorima. Problem je mnogo ozbiljniji. Srbija pod Aleksandrom Vučićem nije odustala od politike regionalne dominacije. Samo ju je prilagodila 21. stoljeću.

Nedavna upozorenja sigurnosnog stručnjaka Željka Cvrtile o mogućim oblicima srbijanskog hibridnog djelovanja u Hrvatskoj ponovno su otvorila pitanje o kojem godinama pišem. Posebno je zanimljiva njegova tvrdnja da Hrvatska pojedine oblike takvog djelovanja zapravo sama financira. I tu dolazimo do pitanja koje bi moralo zanimati svakoga hrvatskog poreznog obveznika: financiramo li vlastitim novcem političke, medijske i kulturne strukture koje se mogu koristiti za promicanje interesa države čija je politika prema Hrvatskoj i dalje opterećena velikosrpskim ambicijama? Ne tvrdim da je svaka srpska kulturna manifestacija u Hrvatskoj dio hibridne operacije. Ne tvrdim ni da je svaka manjinska organizacija produžena ruka Beograda. Takve generalizacije bile bi netočne i štetne. Ali jednako tako odbijam prihvatiti politički nametnutu dogmu prema kojoj se financiranje manjinskih organizacija, njihov javni rad i njihove političke veze ne smiju kritički preispitivati jer bi to navodno automatski značilo napad na manjinska prava. To su dvije potpuno različite stvari. Prava nacionalnih manjina zaštićena su hrvatskim Ustavom i zakonima. I trebaju biti zaštićena. Ali nijedno manjinsko pravo ne uključuje pravo na političku nedodirljivost, a pogotovo ne pravo da se hrvatski javni novac eventualno koristi za promicanje interesa druge države. Upravo je u tome srž problema.

U svojoj novoj knjizi Srpski svet – Velika Srbija drugim sredstvima 1836.–2026. detaljno se bavim kontinuitetom velikosrpske politike, od Garašaninova Načertanija, preko ideoloških konstrukcija koje su pratile raspad Jugoslavije, do današnjeg koncepta 'srpskog sveta'. Temeljna je teza jednostavna: velikosrpska politika nije propala porazom srpske agresije devedesetih. Propao je jedan način njezina ostvarivanja. Današnjem Beogradu nisu potrebni tenkovi na hrvatskim granicama da bi pokušao ostvarivati politički utjecaj. Mnogo je korisnije imati medijske kanale, kulturne institucije, političke saveznike, društvene mreže i mogućnost utjecaja na javne rasprave. Ondje gdje ne možeš mijenjati granice, pokušavaš mijenjati političke odnose, povijesno pamćenje i društvenu svijest.

'Treba nam ozbiljna nacionalna sigurnosna politika'

Pritom ne mislim da Beograd upravlja svakim hrvatskim sukobom, svakim incidentom ili svakom političkom krizom. Takva bi tvrdnja bila besmislena. Hrvatska ima dovoljno vlastitih političkih nesposobnosti, društvenih frustracija i unutarnjih problema da joj za njihovo stvaranje ne treba ničija pomoć. Ali ozbiljna država mora znati razlikovati spontanu društvenu krizu od pokušaja da netko izvana tu krizu iskoristi, produbi ili usmjeri prema vlastitim interesima. Upravo je to bit hibridnog djelovanja. Hibridne operacije ne moraju stvarati nezadovoljstvo. Dovoljno je da postojeće nezadovoljstvo prepoznaju, pojačaju i pretvore u sredstvo političkog pritiska. Navijački sukobi, ideološke podjele, povijesne kontroverze, međunacionalne napetosti i nepovjerenje prema institucijama mogu postati pogodno tlo za takvo djelovanje. Zato se upozorenja o mogućem iskorištavanju incidenata povezanih s navijačkim skupinama, poput Torcide i Armade, ne smiju unaprijed odbacivati. Ali jednako tako za konkretne optužbe o stranom upravljanju takvim događajima moraju postojati konkretni dokazi.

Ne treba nam nova teorija zavjere. Treba nam ozbiljna nacionalna sigurnosna politika. A tu dolazimo do odgovornosti Andreja Plenkovića koji već deset godina vodi hrvatsku Vladu. Za to je vrijeme izgradio politički sustav u kojem je održavanje vlasti često važnije od načelnosti, a politički kompromis pretvoren je u gotovo univerzalno opravdanje za svaku nedosljednost. Njegov odnos prema Miloradu Pupovcu i SDSS-u najbolje pokazuje tu logiku. Pupovac je godinama bio važan partner HDZ-ove vlasti, a kada je politička računica zahtijevala drukčiji raspored snaga, suradnja je promijenila oblik. Međutim, ono što mene zanima nije tko s kim sjedi u Vladi, nego postoje li jasni i jednaki kriteriji prema kojima hrvatska država procjenjuje političko djelovanje svih organizacija koje financira.

Jer ako se javni novac dodjeljuje organizacijama i medijima, država mora imati pravo, ali i obvezu, provjeravati troši li se zakonito, transparentno i u skladu sa svrhom za koju je dodijeljen. To ne znači da mediji financirani javnim novcem moraju hvaliti hrvatsku Vladu ili zastupati službenu državnu politiku. Upravo suprotno, sloboda kritike jedna je od temeljnih vrijednosti demokracije. Ali sloboda kritike nije isto što i eventualno koordinirano djelovanje u interesu strane države. Ako za takvo djelovanje postoje indicije, nadležne institucije dužne su ih provjeriti, bez obzira na to tko je posrijedi. Pitanje je ima li hrvatska vlast političke hrabrosti otvoriti tu temu. Posebno zato što se sve ovo događa u trenutku kada Srbija sve otvorenije institucionalizira koncept 'srpskog sveta'. Deklaracija Svesrpskog sabora iz lipnja 2024. nije dokument koji se može jednostavno otpisati kao folklorno okupljanje srpskih političkih i crkvenih predstavnika. Riječ je o političkom dokumentu koji pokazuje ambiciju povezivanja srpskog nacionalnog prostora preko postojećih državnih granica. Naravno, kulturna povezanost jednog naroda preko granica nije sama po sebi problematična. Takvu povezanost imaju i drugi europski narodi. Problem nastaje kada se pod zaštitom kulturnog i nacionalnog jedinstva dovodi u pitanje politička samostalnost susjednih država ili se njihovo unutarnje uređenje nastoji podrediti interesima Beograda. U Bosni i Hercegovini takve ambicije imaju sasvim konkretne političke posljedice. U Crnoj Gori gledamo dugotrajnu borbu za identitet, političku orijentaciju i stvarni suverenitet države. Na Kosovu je sukob oko suvereniteta očit. Bilo bi krajnje naivno vjerovati da se Hrvatska nalazi izvan tog šireg političkog koncepta.

'Kada se prašina slegne, sve se vraća na staro'

Pogledajmo samo uporno svojatanje dijelova hrvatske kulturne baštine, uključujući dubrovačku književnost. To nisu samo akademske rasprave o književnoj povijesti. Kada se takve interpretacije povezuju sa službenom kulturnom politikom, školskim programima i institucionalnim djelovanjem, one dobivaju mnogo šire političko značenje. Povijest nas je već naučila da kulturno i povijesno prisvajanje može prethoditi političkom prisvajanju. Zato u svojoj knjizi posebno upozoravam na sličnosti između koncepata 'ruskog svijeta' i 'srpskog sveta'. Vladimir Putin nije svoju politiku prema Ukrajini započeo tenkovima. Godinama joj je prethodila ideološka konstrukcija prema kojoj Rusi i Ukrajinci pripadaju jedinstvenom povijesnom i civilizacijskom prostoru. Iz takve je konstrukcije postupno izvedeno navodno pravo Moskve da odlučuje o budućnosti susjedne države. Vučićeva Srbija nije Rusija, niti su današnje okolnosti na Balkanu jednake onima u istočnoj Europi. Ali politička logika prema kojoj jedna država polaže posebno pravo na sunarodnjake, kulturni prostor i političke procese u susjednim državama pokazuje zabrinjavajuće sličnosti. Upravo zbog toga koncept 'srpskog sveta' ne smijemo promatrati kao bezazlenu političku parolu.

A hrvatska politika, bojim se, još uvijek nema ozbiljan odgovor. Umjesto dugoročne strategije prema Srbiji imamo kombinaciju diplomatskih fraza, povremenih oštrih izjava i političkog oportunizma. Kada Beograd izgovori nešto posebno provokativno, Zagreb reagira. Kada se prašina slegne, sve se vraća na staro. Istodobno Srbija nastavlja svoju politiku balansiranja između Europske unije, Rusije i Kine, odbija se jasno suočiti s odgovornošću za agresiju devedesetih i održava političku kulturu u kojoj se osuđeni ratni zločinci i dalje mogu predstavljati kao nacionalni junaci. S takvom Srbijom Hrvatska mora razgovarati, ali nema nikakvog razloga pretvarati se da ne vidi njezine političke ambicije. Posebno me zabrinjava što se u Hrvatskoj gotovo svako ozbiljnije otvaranje tih pitanja pokušava pretvoriti u ideološki obračun između ljevice i desnice. Ljevica često pokazuje pretjeranu osjetljivost prema svakoj kritici manjinskih političkih predstavnika, dok se dio desnice zadovoljava glasnim parolama i političkim demonstracijama bez ozbiljne strategije. Vladajući pak uglavnom pokušavaju izbjeći sukob koji bi im mogao zakomplicirati parlamentarnu matematiku.

I tako nacionalna sigurnost ponovno postaje talac unutarnje politike. A sigurnost države ne može se voditi prema tome koliko će netko dobiti ili izgubiti glasova na sljedećim izborima. Ne smatram da Hrvatska treba ograničavati kulturna prava srpske manjine. Dapače, upravo sigurna, samouvjerena i demokratska Hrvatska može i mora svojim građanima srpske nacionalnosti jamčiti punu ravnopravnost. Ali ta ravnopravnost ne smije postati politički argument kojim se unaprijed onemogućuje svaka rasprava o utjecaju Beograda. Hrvatski Srbi nisu isto što i Vučićeva Srbija. To je razlika na kojoj treba inzistirati. I upravo zato odbijam prihvatiti da bilo tko polaže monopol na njihovo političko predstavljanje ili ih koristi kao argument za ostvarivanje vanjskopolitičkih interesa Srbije. Štoviše, takva politika dugoročno šteti upravo hrvatskim Srbima jer ih pokušava trajno vezati uz političke sukobe Zagreba i Beograda, umjesto da ih se promatra kao ravnopravne građane Hrvatske. Zato smatram da je potrebno otvoriti i pitanje financijskih tokova prema institucijama, udrugama, kulturnim projektima i medijima koji se financiraju iz hrvatskog proračuna, ali i pitanje njihovih eventualnih institucionalnih i političkih veza s Beogradom. Ne radi se o zabrani, kolektivnoj sumnji ili uskraćivanju zakonskih prava. Radi se o transparentnosti i jednakim pravilima za sve. Koliko se novca dodjeljuje? Prema kojim kriterijima? Tko nadzire njegovo trošenje? Postoje li programi koji se istodobno financiraju iz Hrvatske i Srbije? Postoje li političke veze koje bi mogle predstavljati sukob interesa? I najvažnije, jesu li hrvatske sigurnosne institucije uopće sustavno procjenjivale rizike mogućeg stranog utjecaja kroz takve kanale? Na ta pitanja javnost zaslužuje odgovore. Ne zato što bi svaka financirana organizacija bila sumnjiva, nego upravo zato što se samo provjerljivim činjenicama mogu razdvojiti legitimne aktivnosti od eventualnih zlouporaba.

'Hrvatska se ne mora bojati svojih nacionalnih manjina'

Ovdje moram spomenuti još nešto. Hrvatska ima Sigurnosno-obavještajnu agenciju, policiju, diplomaciju, Vijeće za nacionalnu sigurnost i čitav državni aparat koji bi se morao baviti upravo takvim pitanjima. Pretpostavljam da naše službe prate političke i sigurnosne aktivnosti Srbije, ali javnost ima pravo znati jesu li državne institucije spremne politički djelovati na temelju njihovih zakonitih i provjerenih procjena. Jer što vrijedi imati obavještajne podatke ako politika nema volje suočiti se s njihovim mogućim posljedicama? Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a. Ima međunarodni položaj, sigurnosne instrumente i političku težinu o kakvima je početkom devedesetih mogla samo sanjati. Zato je još teže opravdati pasivnost prema pokušajima stranog utjecaja. Naša najveća slabost danas nije Srbija sama po sebi. Naša je najveća slabost politička nespremnost da jasno definiramo vlastite nacionalne interese i dosljedno ih branimo. A kada državni vrh pritom više razmišlja o koalicijskim odnosima, medijskim reakcijama i vlastitom političkom komoditetu nego o dugoročnim sigurnosnim izazovima, onda problem postaje još ozbiljniji. Zbog svega toga upozorenje da Hrvatska možda vlastitim novcem financira pojedine kanale koji se mogu koristiti za promicanje beogradskih političkih interesa smatram iznimno važnim. Ali ne želim da ostane samo na upozorenju. Želim činjenice, dokumente, transparentne financijske podatke i odgovornost onih koji donose odluke. Ako se pokaže da je neki projekt legitimna kulturna djelatnost, neka ga država nastavi financirati u skladu sa zakonom. Ako se pokaže da je riječ o političkom djelovanju u interesu strane države, onda se o tome mora otvoriti ozbiljna rasprava i postupati prema jasnim pravnim kriterijima. A ako postoje dokazi o obavještajnom ili drugom nezakonitom djelovanju, onda to više nije pitanje kulturne politike, nego posao nadležnih sigurnosnih i pravosudnih institucija.

Hrvatska se ne mora bojati svojih nacionalnih manjina, niti ih smije pretvarati u sigurnosni problem. Ali mora biti sposobna prepoznati kada neka strana država pokušava iskoristiti manjinsko pitanje, kulturnu suradnju ili naše unutarnje podjele kao instrument vlastite politike. To je razlika između demokratske države koja zna što želi i države koja se boji otvoriti neugodna pitanja. Na kraju se vraćam na Andreja Plenkovića. Nakon deset godina na čelu Vlade više nema pravo pozivati se na neznanje, naslijeđene probleme ili političke okolnosti. On snosi odgovornost za sustav koji je izgradio, uključujući način financiranja javnih programa, odnos prema političkom djelovanju susjednih država i spremnost institucija da zaštite hrvatske interese. Ako Zagreb doista financira aktivnosti koje se koriste za političku destabilizaciju Hrvatske, to bi bio ozbiljan promašaj državne politike. Ako takvih zlouporaba nema, onda ih treba otkloniti argumentima i transparentnim podacima, a ne etiketiranjem svakoga tko o njima postavlja pitanja. Zato bih volio da hrvatska Vlada konačno odgovori na jednostavno pitanje: zna li kamo odlazi novac hrvatskih poreznih obveznika i može li jamčiti da se njime ne financiraju projekti koji služe političkim interesima Beograda? Jer nešto bi nam nakon svega što smo prošli moralo biti jasno. Velikosrpska politika neće nestati zato što hrvatska vlast o njoj šuti. Niti će se od svojih ambicija odustati zato što Zagreb želi imati dobre odnose sa susjedima. Dobri odnosi mogući su samo između država koje međusobno poštuju suverenitet. A suverenitet se ne brani samo na granici, vojnim zrakoplovima i međunarodnim savezima. Brani se i političkom odgovornošću, kontrolom javnog novca, sigurnosnom budnošću i spremnošću da se vlastitim građanima kaže istina. Zato za mene ključno pitanje više nije pokušava li Beograd širiti svoj utjecaj na Hrvatsku. To je politički kontinuitet koji traje desetljećima. Ključno je pitanje koliko je službeni Zagreb sposoban taj utjecaj prepoznati, koliko ga je spreman spriječiti i, naposljetku, postoji li mogućnost da ga vlastitim novcem čak i olakšava. A ako se to posljednje potvrdi, onda više nećemo govoriti samo o problemu politike Aleksandra Vučića. Govorit ćemo o odgovornosti Andreja Plenkovića", zaključuje Despot.