HRVATSKA SE BRANILA NA BOJIŠNICI DUGOJ 1200 KILOMETARA!(Prvi dio)
Da bi se vidjeli puni razmjeri Domovinskog rata, da bi se razabrale sve razine herojske pobjede koja je zapravo nevjerojatna, valja imati širu sliku tog rata. A ta šira slika govori da se Hrvatska branila na bojišnici dugoj 1200 kilometara, da je srpski agresor itekako vodio računa o toj geografskoj nepogodi te da su uz najžešće napade na Vukovar slijedili razorni napadi na Dubrovnik, kako bi se hrvatska obrana što više rastegnula.
U jesen 1991., paralelno s ta dva bojišta, kao nikada prije žestoko su napadani i Gospić i Karlovac. Smisao te taktike bio je jasan: razvući obranu do te razine da ne možete poslati pomoć istočnoj Slavoniji jer vam pucaju crte obrane na nizu drugih bojišta. Naime, u isto to vrijeme borbe su se vodile na prilazima Zadru! Sve u isto vrijeme!
Time je hrvatska pobjeda veća, slavnija i herojskija jer je Hrvatska sve te napade odbijala iznimno slabo naoružana. Pa ipak smo uspjeli!
O svim ovim detaljima razgovarao sam s povjesničarom Marijanom. On prepoznaje nekoliko važnih točaka otpora koje su bile esencijalne za spašavanje same države.
Među njima je, prema njegovim riječima, kada govorimo o Slavoniji, svakako operacija „Otkos“, kojom je oslobođena Bilogora, a srpski agresori potisnuti prema Okučanima.
Ta je operacija iznimno bitna jer je prijetilo da Hrvatska bude potpuno presječena, tim prije što je tu ambiciju pokušao ostvariti Banjalučki korpus s više od 20.000 vojnika, koji su dali sve od sebe da se Hrvatska tu doslovno prereže.
Inače, to je područje na kojem su 1991. bili ranjeni i Ante Gotovina i ministar Medved.
Kao najtežu bitku Domovinskog rata, esencijalnu iz niza razloga, uz Vukovar, Marijan ističe bitku za Maslenicu. Tamo su se, naime, dulje od mjesec dana borile najelitnije hrvatske i srpske jedinice, u prvom redu specijalci s obje strane.
Marijan ističe da procjene govore kako su obje strane imale između 150 i 200 poginulih, ali hrvatske profesionalne brigade i Gotovinini borci koji su došli iz Legije stranaca uspjeli su ne samo pobijediti nego zapravo slomiti kralježnicu specijalnih snaga srbijanske vojske.
To će za nastavak rata biti esencijalna dimenzija bitke za Maslenicu.
Evo što mi je o svim ovim relacijama Marijan još rekao:
„Da, crta je bila duga 1200 kilometara. Naša obrana počinjala je u Županji, a završavala doslovno u Konavlima. Na nekoliko smjerova bili smo iznimno osjetljivi. U Karlovcu, Gospiću, Dalmaciji i zapadnoj Slavoniji.
U zapadnoj Slavoniji pobuna počinje još sredinom kolovoza. Uostalom, u ožujku imate prvu pobunu kod Pakraca koja je zaustavljena, ali od sredine kolovoza imate kontinuitet pobune.
Sva srpska sela na brdsko-planinskom dijelu Bilogore i Papuka su se pobunila. Žarište srpske pobune je u Okučanima, a onda pobuna ide prema Novskoj, pa u Lipik, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje i preko Bilogore se spušta prema Bjelovaru.
Tu u samo dva tjedna imate čitav niz napada, otmica i ubojstava. Srbi se, dobro naoružani, vrlo brzo šire, a najveći problem za Hrvatsku tu je presijecanje prometnica, odnosno onaj posavski komunikacijski snop.
Jer tu zapravo imate tri prometnice: staru cestu, autocestu i željezničku prugu. Presijecanjem tog pravca Hrvatskoj kao jedina veza ostaje Podravska magistrala, ali je i ona ugrožena kod Virovitice.
Gledamo li, dakle, 1991., hrvatske snage najviše su napravile baš tu, vraćanjem okupiranog teritorija. Naime, riječ je o dvjema ključnim vojnim operacijama, ‘Otkos’ i ‘Papuk’. To je oslobađanje Bilogore i potiskivanje Srba kod Okučana.“
Na moj upit koliko je bio snažan Banjalučki korpus, tko ga je činio i kako smo mu se uopće suprotstavili, Marijan je rekao:
„Vidite, svi vojno sposobni Srbi na tom području ušli su u Banjalučki korpus, u sastav pričuvnih snaga JNA.
Hrvatski otpor pružaju naši sjajni Tigrovi. Znate, nitko se nije mogao nositi s našim Tigrovima. Odlični u obrani, a perfektni u napadu!
Ovako vam je bilo: kad idu Tigrovi i kad ide Tigrovima, idu svi. Kad stanu Tigrovi, stanu svi.
S pobunjenim Srbima brzo se izašlo na kraj, ali s JNA bilo je puno teže. Jer, uz 20.000 vojnika, Banjalučki korpus imao je iznimno jaku vatrenu moć, a protiv nje nemate rješenja ako je vaša vatrena moć 15 do 20 puta manja, kako je i bilo.
No hrvatska strana tu je od Varaždinskog korpusa dobila nešto više topova, tenkova i streljiva, tako da smo tu jako dobro stajali.“
Na moj upit o ranjavanju Gotovine na tom području i borbama koje su vodili njegovi ljudi, Marijan dodaje:
„Da, tamo su ranjeni Medved i Gotovina. Oni su tamo bili u Prvoj brigadi. Inače, Gotovina je bio zapovjednik izviđačke satnije.
On je tip generala koji je prošao sve razine i bio je doista izvrstan. Hrvate koji su došli iz Legije stranaca naši su gledali kao male bogove.
Inače, oni su uglavnom bili vojnici, neki su bili i dočasnici, a Ilija Tot i Skender bili su i časnici.
Ono što je naše ljude koji su došli iz Legije razlikovalo od svih drugih bila je činjenica da su imali ratno iskustvo.
Legija stranaca stalno sudjeluje u nekim ratovima, tako da su oni tu donijeli kvalitativni iskorak.
Osim toga, na terenu se jasno vidjelo da su ti ljudi prošli doista ozbiljnu obuku…“
Autor:Tihomir Dujmović
Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.
Izvor:PHB
