Holjevac: ‘Za slučajeve poput ovog u Drnišu zapravo je kriv Drug Tito i njegova SFRJ’

Besmisleno i tragično ubojstvo mladića u Drnišu potaknulo je lavinu optužbi na račun pravosuđa, kako to bude kad se dogodi ubojstvo za koje svi vjeruju da ga se moglo spriječiti. “Ako ovo nije za otkaze, što onda jest? Ovo je sramota i od ovoga se ne možete oprati”, jedan je od naslova. Mnogi sada tvrde i da pravosuđe funkcionira poput ribičkog društva – uhvati, poslikaj i pusti. Većina ljudi smatra da je Luku Milovca ubio nemar pravosuđa. Nije. Vjerujte mi, ne postoji ništa što je bilo koja pravosudna institucija mogla poduzeti da ovo spriječi, a da to bude po zakonu! Problem je u zakonima. Pravosuđe ih provodi, ne donosi ih. Većina kritika na račun pravosudnog sustava polazi od toga da za ubojicu Kristijana Aleksića nije zatražen istražni zatvor za kazneno djelo nedopuštenog držanja oružja iz 2023. godine, a iako je za to djelo optužnica potvrđena, nije zakazana ni jedna rasprava. Zato je ministar pravosuđa Damir Habijan zatražio izvanredni nadzor Državnog odvjetništva nad Općinskim sudom u Šibeniku, no to je vjerojatno učinio kako bi pokazao da nešto poduzima i da nije ravnodušan. Zato i Plenković proziva pravosuđe. A oporba proziva Plenkovića. No nitko ovo nije mogao spriječiti na zakonit način.

Čak i da je Aleksiću odmah po uhićenju 2023. propisan istražni zatvor zbog ilegalnog oružja, on bi do ubojstva Luke Milovca bio na slobodi. Za to djelo ga po zakonu možete držati u pritvoru najdulje šest mjeseci. Nakon toga ga morate pustiti ili – ako ste ga osudili – poslati na odsluženje. Višegodišnji pritvor moguć je samo kod najtežih djela poput ubojstva, a to držanje oružja bez dozvole nije. Dakle, čak i da je pravomoćno osuđen za djelo iz 2023., i da mu je dosuđena maksimalna kazna koju zakon dopušta, a to su tri godine zatvora, do 2026. bio bi na slobodi. Isto tako, da sud nije “pogriješio” time što mu je dopustio da suđenje čeka na slobodi, opet bi dosad bio na slobodi jer se vrijeme provedeno u pritvoru uračunava u kaznu. Možda sud i jest pogriješio kad taj slučaj nije proglasio hitnim, o tome možemo razgovarati, ali to ni na koji način ne bi utjecalo na ishod. Luka bi bio ubijen, ili netko drugi. Danas ili za koji tjedan ili mjesec.

A je li Aleksić za ubojstvo koje je počinio 1994. mogao biti osuđen na više od onih 14 godina koje je dobio? Da, godinu dana više. Jer u trenutku kad je bez razloga i povoda ubio slučajnu djevojku sa 17 uboda nožem, kao što je sada ubio slučajnog mladića čisto zato što mu je naletio, imao je 18 godina i po zakonu nije mogao biti osuđen na više od 15 godina zatvora za ubojstvo. A najviša kazna uopće, za bilo koga, tada je iznosila – 20 godina zatvora! Dakle, opet bi bio slobodan. To što je tek mnogo godina poslije otkriveno da je on ubojica – čemu se ne trebamo čuditi jer svaka policija na svijetu ima ogroman problem ako se žrtva i ubojica nisu otprije poznavali i ako nema motiva – ne mijenja ništa na stvari jer se po zakonima koji vrijede u većini demokratskih država, uključujući Hrvatsku i članice EU-a, primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku kada je djelo počinjeno. U Hrvatskoj ktome vrijedi pravilo da se primjenjuje zakon koji je blaži za osuđenika, dakle ako noviji zakon propisuje blažu kaznu, primjenjuje se taj. To nije stvar odabira suca, nije stvar pravosuđa, nego ga zakon obvezuje da primijeni najblaži mogući.

Nije bilo pravne osnove

Dakle, što god da je pravosuđe učinilo, ili nije učinilo, po postojećim zakonima Aleksić bi u trenutku u kojem je ubio bio ili slobodan ili pred puštanjem na slobodu. Ne postoji ništa, baš ništa, što je bilo koji sud u ovoj državi mogao učiniti da Aleksića zadrži u zatvoru do današnjeg dana, a da bi to bilo po zakonu! Da je za sve što je ikad učinio dobio maksimalnu zakonom propisanu kaznu zatvora, i dalje bi bio slobodan kao ptica u trenutku kada je ubio Luku Milovca. Daleko od toga da je u našem pravosuđu stanje idealno, o njemu bi Kafka roman mogao napisati, ali pravosuđe je doslovno zadnja adresa na koju treba upućivati kritike u ovome, a i u brojnim drugim sličnim slučajevima. A prva je adresa Sabor, i sve vlade dosad, uključujući i one koje je predvodio SDP. Pravosuđe smije suditi jedino po zakonu, nema pravo biti “kreativno”. Ako zakon propisuje da je najveća kazna zatvora za ubojstvo deset udaraca šibom po guzi i klečanje u kutu, sudac ne može nikoga za to djelo osuditi na 11 udaraca. Ili na zatvorsku kaznu. A zakone donosi Sabor.

Isto tako, zakoni se ne mogu primjenjivati retroaktivno, tako da su bulažnjenja Sandre Benčić o tome da je HDZ kriv jer je “kazna od 40 ili 50 godina dovoljna” pa nam ne treba doživotni zatvor, upravo to, bulažnjenja. Naime, kada je Aleksić osuđen za prvo ubojstvo, na vlasti je bio SDP, kao i kad je pušten, a suđeno mu je po zakonu iz SFRJ, po kojem je maksimalna kazna bila 15 godina zatvora. A ne 40 ili 50. Sjetite se Srđana Mlađana, poremećenog ubojice koji je, kao i Aleksić, ubijao ljude, djevojke, koje nikad prije nije vidio, niti ih je poznavao, niti su mu išta u životu skrivili, iz čistog zla u sebi. On je osuđen na najveću zatvorsku kaznu na koju je mogao biti osuđen, 27 godina zatvora. Zašto nije dobio 40 ili 50 godina zatvora? Zato što je, kada je ubio vršnjakinju i umirovljenika, bio mlađi maloljetnik, imao je samo 16 godina. Prema Zakonu o sudovima za mladež, maksimalna kazna maloljetničkog zatvora za najteža kaznena djela iznosila je 10 godina, što mu je i izrečeno.

Tijekom slobodnog vikenda – u vrijeme kad je Ranko Ostojić, koji sad hiperventilira zbog “propusta”, bio glavni ravnatelj policije, a Šime Lučin ministar unutarnjih poslova – ubio je policajca, i tu je isto bilo priče o tome tko ga je i zašto pustio na vikend. Pa, pritajio se. Tada je imao 20 godina i sudilo mu se kao mlađem punoljetniku, za što je zakonski maksimum iznosio 15 godina zatvora, kao i kod Aleksića. Sud mu je izrekao upravo tu maksimalnu kaznu. Prilikom spajanja neizdržanog dijela prve kazne i nove kazne za ubojstvo policajca, formirana je pravomoćna kazna od 27 godina zatvora. I ako ne bude osuđen za navodno poticanje svog bivšeg zatvorskog cimera na ubojstvo, on će uskoro biti na slobodi. Možete li kriviti pravosuđe za to? Ne, ako ste imalo realni. A hoće li Mlađan opet ubiti, izađe li ikad iz zatvora? Da, svi znamo da hoće. Što pravosuđe tu može? Ili bilo tko? Eventualno mu smjestiti nešto za što nije kriv, ili moliti Boga da za nešto jest kriv, ili srediti da se objesi u ćeliji kao Epstein, no to nije pravi način. Mjere nadzora? Kakvog nadzora? To ima smisla kad je riječ o organiziranom kriminalu, ali ovdje bi nadzor bio – što? Slati policajca da prati dostavljača pizze? Takvi poput Mlađana ili Aleksića ubojstva ne planiraju pa je nadzor uzaludan, a i zakonski neutemeljen. Uvesti Gestapo ili Udbu bilo bi gore nego riskirati da se ponovno dogodi nešto ovakvo.

Nasljeđe bez masovnih ubojica

Krenimo dalje u povijest. Sjetite se serijskog ubojice žena, Metoda Trobeca, koji je svoje žrtve spaljivao u krušnoj peći. U SFRJ je najviša kazna zatvora bila tek 20 godina, uz smrtnu kaznu koja se u praksi nije izricala! I on je na toliko i osuđen. Kasnije su mu dodali još 15 godina jer je navodno pokušao ubiti jednog zatvorenika, no ni to nije bilo dovoljno pa je Trobec, netom prije nego što je trebao izaći iz zatvora, počinio samoubojstvo. Danas takva prigodna samoubojstva ipak izazivaju sumnju. E vidite, problemi su počeli tada. I tu je njihovo izvorište, u SFRJ. Tito je htio Jugoslaviju pred svijetom prikazati kao naprednu državu u kojoj gotovo da i nema kriminala, naročito ne serijskih ubojica kao u SAD-u, a ako i ima, s kriminalcima se postupa humano. Tito je jako držao do imidža države, a doživotna kazna zatvora za nepopravljive kriminalce nije mu trebala, za političke disidente još manje. Naime, njih bi dao likvidirati preko Udbe, bez suđenja, pa je mogao glumiti humanost pri donošenju zakona.

Smrtna kazna je postojala, za svaki slučaj, no u Sloveniji, gdje je Trobec ubijao žene, zadnji put je izvršena davne 1959. Ako bi se i izrekla, gotovo uvijek bi se automatski zamijenila maksimalnom kaznom zatvora, koja je u SFRJ iznosila blagih 20 godina. Za mlađe punoljetnike 15. I to je ona koja je bila na snazi kad je Aleksić počinio prvo ubojstvo. Ona je kasnije više puta povišena, prvo na 30, pa na 40 i, iznimno, 50 godina zatvora, ali svi znamo da postoje ljudi poput onog Koste u Srbiji, poput Mlađana, poput Aleksića, poput Andreja Čikatila u Rusiji ili Jeffreya Dahmera u SAD-u. Ljudi koje treba trajno ukloniti iz društva, trajno, jer su njihovi psihopatski poremećaji osobnosti nepopravljivi i nepromjenjivi. Čikatilo je osuđen na smrt i dobio je metak u zatiljak jer je to ipak bio SSSR, Dahmera je ubio cimer u ćeliji nakon što je osuđen na 15 uzastopnih doživotnih kazni bez prava na pomilovanje, ali ovi naši izađu na slobodu nakon određenog broja godina.

I tu se postavlja pitanje zašto Hrvatska još nema doživotnu kaznu. Makedonija ju je uvela 2006., Slovenija 2008., Srbija 2019. nakon jednog posebno odvratnog ubojstva 15-godišnjakinje (Tijana Jurić), a Hrvatska je i dalje nema. Time je ostala jedna od samo nekoliko država u Europi, uz Island, BiH, Crnu Goru, Portugal i, uvjetno, Norvešku koja nema doživotnu kaznu kao takvu, ali se kazna za određena djela može produljivati svakih pet godina unedogled.

Doživotni zatvor treba

Potrebu uvođenja kazne doživotnog zatvora, smatram, nije potrebno detaljno obrazlagati. Njoj su se svojedobno protivili aktivisti za ljudska prava, tvrdeći da cilj kažnjvanja treba biti resocijalizacija, a ne odmazda. No to su standardne lijeve gluposti. Cilj držanja nekoga u zatvoru, u slučaju najtežih djela doživotno i bez mogućnosti pomilovanja, jest učiniti život onima vani sigurnijim. Ne možete biti humani prema ubojicama na štetu potencijalnih žrtava. Psihopati su nepopravljivi jer je kod njih riječ o poremećaju osobnosti, i to urođenom. Njima ljudski život ne znači baš ništa, a u tuđoj patnji najčešće uživaju i to nije moguće promijeniti. Oni nisu bolesni, nego iskonski zli. Oni, ako ih se ikad pusti na slobodu, predstavljaju permanentnu opasnost. Neki sad kažu kako Aleksić nije prepoznat kao psihopat. Jest, ali ne možete nekoga držati u zatvoru, na zatvorenom odjelu psihijatrije, ili pod nadzorom zato što je psihopat. Mora nešto skriviti. U Hrvatskoj ima oko 35.000 psihopata, oko 1% opće populacije. Svakom je od njih ubiti čovjeka kao vama popiti čašu vode, ali ogromna većina to nikad neće učiniti. I ne možemo ih uhićivati samo zato što su psihopati.

I pravosuđe često dolazi na udar upravo zato što, zbog manjkavih i “humanih” zakona, nema mogućnost izreći dovoljno stroge kazne nekim kriminalcima, što naročito vrijedi za najgore ubojice. A i sporost pravosuđa nije toliko krivnja samog pravosuđa, nego dijelom i Zakona o sudovima i zakonodavca. Istine radi, i u Hrvatskoj je bilo pokušaja uvođenja doživotne kazne zatvora, i to, nećete vjerovati, SDP-ovih. I to čak dvaput. Samo, SDP ne bi bio SDP kad ne bi nešto zabrljao. Oni su 2003., kad su bili na vlasti, čak uspjeli izglasati doživotnu kaznu zatvora – ili su bar mislili da jesu. Da bi kasnije te izmjene zakona pale na Ustavnom sudu – jer su donesene uz bitne povrede saborskih poslovnika i procedure. Usto, zakon nije usvojen većinom glasova svih zastupnika od 76 glasova, potrebnom za organske zakone, nego sa samo 56 glasova! A razlog je to što pri izglasavanju dio zastupnika tada vladajuće SDP-ove koalicije nije bio prisutan! Šlamperaj i SDP, to je kao budala i šamar.

Ustavni sud je stoga cijeli zakon proglasio neustavnim. Razlog zbog kojeg, dakle, tada nije zaživio traljavost je Račanova SDP-a. Razlog zbog kojeg nije zaživio poslije nevoljkost je HDZ-a da se uhvati tog problema: HDZ je, istina, bolji u rješavanju problema od SDP-a, ali je isto tako apsolutni šampion u ignoriranju problema koje ne želi riješiti. Tada, po Churchillovu receptu, osnuju komisiju. A HDZ-ov grijeh je i veći. Pet godina poslije, 2008., SDP-ova Ingrid Antičević Marinović, poznata kao “Pipl Mast Trast As”, ponovno je pokrenula to pitanje, ističući da se društvo mora trajno zaštititi od najbrutalnijih ubojica koji bi nakon odsluženja vremenski ograničene kazne, ma kako duga bila, mogli ponoviti zločin. HDZ tada nije prihvatio taj prijedlog SDP-a, držeći se stava da je sustav dugotrajnog zatvora dostatna zakonska mjera. Kako vidimo, nije. Iako tu HDZ-ovu mantru sada papagaji i Sandra Benčić, koja inače mrzi HDZ, jer joj ovaj čas to odgovara.

Lešinarenje na mrtvom mladiću

Naravno, postoje oni koji će na tome pokušati ubrati političke bodove. I postoje i oni koji lešinare na tom slučaju na posebno odvratan način, nećemo ih imenovati, ali riječ je o onima koji poručuju braniteljima da “kucaju na vrata” ljudima poput Aleksića umjesto da se bune protiv nekih festivala. Preventivno kucanje na vrata bilo kome tko nije ništa skrivio nacizam je kao takav, točka. Osnova je rimskog prava da nitko ne može biti osuđen preventivno, prije nego što je počinio kazneno djelo i prije nego što mu je ono dokazano, a to mnoge zbunjuje i smatraju da bi neke ljude trebalo osuditi “preventivno” jer su opasni. Ma hajde? Takva razmišljanja pola su koraka od gulaga ili Auschwitza. Zato onima koji histeriziraju da je država “ubila dječaka jer je ubojica nakon samo 12 godina pušten iz zatvora” zato što “pravosuđem upravljaju uhljebi, a ne sposobni” treba poručiti da jednostavno umuku ako nemaju što pametno i obrazloženo reći ili dati konkretan prijedlog što i kako učiniti.

Jer je to poziv na ukidanje temelja civilizacije i uvođenje nacističkih metoda. Neki će pak optužiti HDZ zbog “koruptivnog sustava” koji je “blag prema lijenčinama” i zato je sad “dječak u Drnišu mrtav”. To su gluposti i somnambulizam. Korupcija u pravosuđu, koje itekako ima, nema baš ništa s ovim slučajem. A Sandra Benčić će ustvrditi kako “u ovoj državi skoro ništa ne funkcionira”, za razliku, je li, od one bivše, i kako se “sada iz puka i iz nekih stranaka traži podizanje zatvorskih kazni, ali naravno da se time ne bi ništa riješilo. Samo dobro zvuči. Odlučno. Pa mi kazne imamo. Imamo zakone, imamo rokove, imamo tužitelje i sudove i sve drugo što nam treba da mirno živimo”.

Istina je upravo suprotna, podizanje zakonskih kazni ima sve s tim, a adekvatne kazne u zakonu nismo imali kad se Aleksiću sudilo, a nemamo ni sada u potpunosti. Ova država sasvim lijepo funkcionira, naročito u usporedbi s njihovom Jugoslavijom – a krivca za pravosudni cirkus u kojem ubojicu, za kojeg je svima jasno da će ubiti opet kad bude pušten, nije moguće osuditi na više od 10 ili 15 godina zatvora treba pripisati ponajprije Titovu režimu koji je takav zakon donio, potom HDZ-u koji ga, iako je imao godine i desetljeća na raspolaganju, nikad nije izmijenio, a na kraju i SDP-u, koji je kao imao volje i želje da ispravi grijehe svojih prethodnika, SKH-KPJ, ali nije uspio zbog svoje poslovične nesposobnosti i šarlatanstva.

Kako se u ovo pretvorio?

Predsjednik Zoran Milanović ne želi dati agreman niti jednom potencijalnom izraelskom predstavniku za veleposlanika u Zagrebu. Tu nije riječ o tome da on ima nešto protiv predloženog veleposlanika, Nissana Amdura. Čovjek je stručnjak za arapski svijet i pobornik približavanja arapskih i izraelskih stajališta te sporazuma iz Osla. Ne, ne. On je jasno rekao da nije, i neće, dati agreman NITI JEDNOM veleposlaniku Izraela zbog politika Izreala. Što je de facto prekid diplomatskih odnosa, po uzoru na Tita, koji je ugošćivao serijske ubojice i teroriste poput Carlosa “šakala” i bio si je dobar jaran s lupežem Arafatom, koji je kradući humanitarnu pomoć i sabotirajući mirovne napore dogurao do jednog od najbogatijih ljudi svijeta, ali s Izraelom posla nije htio imati.

Agreman se u pravilu daje automatizmom među državama koje imaju stabilne diplomatske odnose. Upravo zato uskraćivanje predstavlja diplomatski incident i šalje jasnu poruku da država domaćin ne želi prihvatiti predstavnika druge države. U pravilu, druga država odgovara recipročno, pa se može očekivati da će i Izrael to učiniti. Što Milanović time želi? Jasno je, prekinuti diplomatske odnose Hrvatske i Izraela. Sad, vi imate pravo misliti, kao i Milanović, da je politika izraelske vlade kriminalna i da narušava principe međunarodnog prava. Ja tako ne mislim, ali to nije bitno, svatko ima pravo na mišljenje. Je li Milanović ikad odbio preuzeti vjerodajnice ruskog veleposlanika zbog ruske politike u Ukrajini, odnosno zbog agresije? Ili, nedajbože, srpskog veleposlanika, jer, budimo realni, Vučićeva je vlast fašistička diktatura koja se fura na antifašizam? Ne, naprotiv. Milanović je usred brutalne agresije Rusije na Ukrajinu dao agreman novom ruskom veleposlaniku. Tu mu nisu bili sporni politika Vladimira Putina ni mrtva djeca u Ukrajini. Da ne govorimo o tome da je on jedini europski predsjednik koji nikad nije osudio agresiju Rusije, naprotiv, opravdavao ju je.

Kad je zamijenio Jadranku Kosor na mjestu predsjednika Vlade, Milanović je bio mlad, vitak, razmjerno zgodan dečec koji je obećavao. Koji je bio protuteža primitivizmu tadašnjeg HDZ-a, urban, donekle kulturan, relativno civiliziran. Ako se i niste slagali s njim ideološki, i ako ste primjećivali da zapravo govori gluposti, morali ste mu priznati da je bio osvježenje u politici. Odonda, Milanović je evoluirao u debelog, usvinjenog krkana, antisemita i rasista, kojem su prostakluk i seljakluk u komunikaciji postali zaštitni znak. I ne samo to, od relativno bezazlenog, neiskusnog i možda ne pretjerano pametnog, ali naoko dobronamjernog mladića dogurao je do epske, vječno mrgudne i nabrundane štetočine. “Kako sam dospio ovdje”, to je pitanje koje on mora postaviti samom sebi. Da, popularan je, ali zato što u Hrvatskoj i dalje ima puno njemu sličnih, koji misle da su fini i urbani, a zapravo su… Pa, to što jesu.

Ravnozemljaši u zdravstvu

Sandra Benčić odlučila je krenuti na turneju protiv inflacije. Pokrenuti još jedan od antifašističkih svetih ratova, u kojima je neprijatelj HDZ. Problem je u tome što je njezino shvaćanje ekonomije u osnovi marksističko. A marksistička ekonomija nešto je kao ravnozemljaška astrofizika. Kako god okrenete, ne funkcionira, jer se temelji na ignoriranju činjenica i ozbiljne znanosti. Taj marskistički refleks najvidljiviji je iz optužbi na račun HDZ-a, kako financira Medikol javnim novcem, a ne ulaže u državne bolnice, notorne gubitaše, i domove zdravlja. Grad Zagreb svoje zaposlenike šalje na medicinske preglede upravo Medikolu, i za to godišnje plaća pola milijuna eura, pa je malo licemjerno da za to isto optužuje državu. Stvar malo podsjeća na situaciju s Pripuzovim CIOS-om: kleli su se da mu više neće dati niti jedan posao kad pobijede na izborima, a sad mu plaćaju dvostruko od onog što je plaćao Bandić, i još im Pripuz preko medija poručuje da će plaćati i puno više ako ne budu dobri i poslušni.

Samo, problem nije samo Možemo, nego i HDZ. I jedni i drugi zapravo žele ukinuti privatnike u zdravstvu. Problem je jednosatvan. Liječnik obiteljske medicine u domu zdravlja nerijetko ima plaću oko dvije tisuće eura, što je sramotno malo kad se uzme u obzir koliko je školovanja potrebno da bi se postalo liječnikom, koliko malo ljudi uopće ima predispozicije za studij medicine i kolika je odgovornost liječnika. Pazite, dvije tisuće eura u državi u kojoj svaki električar, vodoinstalater ili keramičar zarađuje više od toga. Ukratko, zabrani li se liječnicima u domovima zdravlja da uz to imaju i privatnu praksu, polovica njih otići će u privatnike, a polovica u Njemačku, Kanadu, SAD. Ostat će nekolicina pred mirovinom. Uostalom, u domu zdravlja u mom bivšem kvartu, gdje su mi obje kćeri išle pedijatru, lani su ostali bez pedijatra jer je stari otišao u mirovinu, a od dvije mlade doktorice koje su ga trebala naslijediti jedna je otišla u Samobor, druga u Veliku Goricu, jer ti gradovi daju dodatak na plaću liječnika.

Antifašistički Zagreb smatra da bi liječnik trebao raditi za plaću blagajnice (ali nitko ne ide blagajnici na operaciju!). Ceterum censeo, javno zdravstvo u ovom obliku, koji samo stvara beskrajne liste čekanja i još beskrajnije gubitke, treba ukinuti. Treba prestati voditi ideološke ratove preko leđa pacijenata i poreznih obveznika koji skupo plaćaju nefunkcionalno javno zdravsto. Je li Medikol jeftiniji i brži od onoga što nudi javno zdravsto, za pacijenta i poreznog obveznika? Ako jest, u redu. Ako nije, ok, onda su Sandra Benčić i Ivana Kekin u pravu. Ali to se ne utvrđuje lamatanjem rukama i drečanjem, nego konkretnom analizom, koja u ovom slučaju izostaje.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti