Mladen Pavković: Kako je Sabor zbog jednog braniteljskog priznanja donio „najgluplji zakon“ u svojoj povijesti

Pravomoćna presuda kojom je Branimir Glavaš osuđen na sedam godina zatvora za ratne zločine u Osijeku 1991. označila je kraj jednog od najdužih i najkontroverznijih procesa u povijesti hrvatskog pravosuđa. Ovaj slučaj najbolje oslikava dramatičan događaj s kraja 2006., kada je državni vrh po hitnom postupku mijenjao zakon kako bi spriječio dodjelu jednog braniteljskog priznanja. Slučajevi „Garaža“ i „Selotejp“ godinama su polarizirali hrvatsku javnost. Dok je pravosuđe inzistiralo na utvrđivanju odgovornosti za ubojstva i mučenja osječkih civila, dio javnosti i braniteljskih udruga naglašavao je Glavaševe neosporne zasluge u organizaciji obrane grada. Ta je napetost doživjela svoj politički vrhunac u studenom 2006., u vrijeme kada je Glavaš završio u istražnom pritvoru i započeo štrajk glađu.

Tada je Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR), pod mojim vodstvom, donijela odluku da se pritvorenom Branimiru Glavašu dodijeli priznanje „Junak Domovinskog rata“. Ta je najava izazvala hitnu i oštru reakciju tadašnjeg državnog vrha na čelu s premijerom Ivom Sanaderom. U strahu od samoga sebe,  Vlada je reagirala ekspresno. Po hitnom postupku u Sabor su upućene izmjene Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske. Izmjenama je zakonski zabranjeno da udruge i građani dodjeljuju priznanja koja svojim nazivom, izgledom ili stupnjem nalikuju na državna odlikovanja.

Ovaj potez izazvao je val kritika i podsmijeha u javnosti. Predstavnici udruga isticali su da oni ni ne dodjeljuju „odličja“, koja su u isključivoj nadležnosti predsjednika Republike, već isključivo društvena i moralna „priznanja“. Predstavnici udruga izrazili su duboko ogorčenje takvom brzinom zakonskih izmjena. Tadašnji saborski zastupnik, ugledni sociolog Slaven Letica, u svom je osvrtu za Večernji list oštro sasjekao ovaj potez vlasti, napisavši da je riječ o najglupljem zakonu od rada Sabora. Letica je upozorio na apsurd da se čitav zakonodavni aparat koristi u panici samo kako bi se riješio trenutni politički problem i blokirala jedna nevladina udruga. Pod pritiskom države i novog zakona, Pavkovićeva udruga na kraju je morala odustati od dodjele, a državni vrh je tada, preko predsjednika Podravkine Uprave Marinca, oštro zaprijetio Pavkoviću da ukoliko ne odustane od dodjele da se automatski seli iz Podravke, te da će njegova obitelj imati gadnih problema, što se i dogodilo.

Ova politička drama iz 2006.  bila je tek uvod u dugogodišnje pravno dokazivanje koje je završilo potvrdom krivnje na Visokom kaznenom sudu. U konačnoj presudi sud je potvrdio da je Glavaš 1991.  u Osijeku imao stvarnu moć i autoritet nad pripadnicima Samostalne uskočke satnije. Zaključeno je da je znao za mučenja i likvidacije civila, a da kao zapovjednik nije učinio ništa (?) da to spriječi niti da kazni odgovorne. Sudovi u Hrvatskoj redovito uzimaju doprinos obrani Domovine kao olakotnu okolnost pri odmjeravanju kazne, što je jednim dijelom učinjeno i u ovom slučaju.

Istodobno, dok domaće pravosuđe strogo sankcionira propuste vlastitih ratnih zapovjednika koji su fizički dostupni, u hrvatskom društvu tinja opravdano nezadovoljstvo zbog sporog i necjelovitog kažnjavanja suprotne strane. Pitanje tko će odgovarati za strašne zločine počinjene nad Hrvatima – poput masakra u Škabrnji, ubojstva više od 400 djece, otvaranja preko 150 masovnih grobnica, sustavnog protjerivanja tisuća civila iz njihovih domova te bezobzirne ratne pljačke škola i uništavanja imovine – ostaje najveća pravosudna rana. Također se mnogi pitaju zašto su odmah nakon rata pobjegli iz Hrvatske mnogi ratni zločinci, a poglavito tko je i kada odgovarao za srušene bolnice i zdravstvene ustanove, poput one u Vukovaru i Pakracu? Tko je odgovarao za rušenje Dubrovnika, a tko za srpske i ine logore? A ako su i kažnjavali srpske i ine zločince, stvarna frustracija javnosti leži u tome što su te haške, a poglavito one presude koje su izricali hrvatski sudovi, najčešće s pravom doživljene i doživljavaju se kao premale za razmjere uništenja (samo!) više od 1400 katoličkih objekata, a neposredni izvršitelji – niži zapovjednici i vojnici koji su bagerima preoravali groblja, palili crkve i pljačkali domove – pobjegli su u Srbiju koja ih sustavno štiti od izručenja, ostavljajući tisuće žrtava bez osjećaja potpune i opipljive pravde na terenu.

Mladen Pavković