KORLAET PODCIJENIO DINAMOVCE: ‘Izdržat će malo kiše i sjeverca’! Tako gradska vlast brani sporni Maksimir

Postoji nešto posebno iritantno u načinu na koji vlast zna odgovoriti na opravdanu zabrinutost građana: umjesto da odgovori na pitanje, umanji problem i još usput podijeli lekciju onima koji su se usudili prigovoriti. Upravo se to dogodilo kada je zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet komentirao kritike na račun budućeg Maksimira. Navijače, zabrinute zbog otvorenih prostora između tribina i izloženosti kiši i hladnom sjevercu, podsjetio je da su valjda dovoljno otporni da izdrže malo lošeg vremena.

„Ja mislim da su navijači malo otporniji od toga da ne mogu izdržati malo kiše i sjeverca”, poručio je Korlaet na konferenciji Sport Innovest 2026. u Zagrebu.

Možda je zamjeniku gradonačelnika ta rečenica zvučala duhovito, možda ju je izgovorio u uvjerenju da brani arhitektonsko rješenje u koje vjeruje. No meni ona zvuči kao prilično dobar sažetak problema koji od početka prati priču o novom Maksimiru: kao da se od građana i navijača očekuje da se prilagode projektu, umjesto da projekt bude prilagođen ljudima koji će ga koristiti.

Nije problem u tome mogu li navijači pokisnuti

Naravno da navijači mogu izdržati kišu. Mogu izdržati i hladnoću, vjetar, stajanje na tribinama i još mnogo toga. Mnogi su to dokazivali desetljećima, na stadionima diljem Hrvatske i Europe. Nije im potrebno objašnjavati koliko su izdržljivi.

Ali upravo je u tome stvar: nitko ne pita jesu li navijači dovoljno čvrsti da prežive loše vrijeme, nego zašto bi novi stadion, projektiran i građen za desetljeća koja dolaze, uopće trebao imati takav problem.

Kad se već gradi novi Maksimir, kada se govori o desecima tisuća gledatelja, velikim ulaganjima i arhitektonskom rješenju koje bi trebalo postati simbol Zagreba, valjda je legitimno pitati kako će se ljudi na njemu osjećati. Hoće li biti zaštićeni od kiše i vjetra? Hoće li stadion biti ugodan za gledanje utakmica u studenome, veljači ili ožujku, kada zagrebačko vrijeme nije nimalo prijateljsko?

To nisu cjepidlačenja. To su sasvim normalna pitanja o funkcionalnosti javne sportske infrastrukture.

Moderatorica je Korlaetu upravo to i postavila kao pitanje. Jesu li članovi ocjenjivačkog suda razmišljali o navijaču koji na tribini stoji dok puše jak sjeverac ili im je monumentalni izgled bio važniji? Umjesto konkretnog odgovora o tome kako će se problem riješiti, dobili smo procjenu navijačke otpornosti.

A to nije isto.

Arhitektura za fotografije ili stadion za ljude?

Korlaet je branio pobjednički projekt talijanskog studija VG13, ističući kako se njime odaje počast izvornom stadionu Vladimira Turine iz pedesetih godina. Razumijem argument o kontinuitetu, arhitektonskoj baštini i poštovanju prema izvornom Maksimiru. To su legitimni kriteriji i ne treba ih odbacivati samo zato što se nekome ne sviđa konačno rješenje.

Ali ni arhitektonska baština ne može biti univerzalni odgovor na svaku kritiku.

Novi stadion ne gradi se samo da bi dobro izgledao na vizualizacijama, u promotivnim brošurama i na fotografijama snimljenima iz povoljnog kuta. Gradi se da bi se na njemu igrale utakmice i da bi ga koristili ljudi. Njegova vrijednost neće se mjeriti samo izgledom krova, linijama tribina i dojmom koji ostavlja na arhitektonskim stručnjacima, nego i time kako funkcionira kada dođu deseci tisuća gledatelja, kada pada kiša i kada s Medvednice zapuše hladan vjetar.

Ako je projekt dobar, onda bi njegovi zagovornici trebali moći objasniti zašto je dobar i kako rješava praktične probleme. Ako postoje nedostaci, onda ih treba otvoreno razmotriti. To je minimum ozbiljnog odnosa prema javnosti, a ne napad na arhitekte ili osporavanje struke.

Uostalom, gotovo 80 posto sudionika velike ankete nakon predstavljanja projekta izrazilo je nezadovoljstvo ponuđenim rješenjem. Takav rezultat ne znači automatski da je projekt loš niti da bi internetska anketa trebala zamijeniti stručni žiri. Ali bilo bi jednako pogrešno ponašati se kao da takvo nezadovoljstvo ne postoji ili da je riječ samo o ljudima koji se boje malo kiše.

Tko će odgovarati ako se pokaže da su kritike bile opravdane?

U cijeloj priči posebno je važno to što Maksimir nije privatni projekt koji netko gradi za vlastiti novac i prema vlastitom ukusu. Riječ je o stadionu od iznimne važnosti za Zagreb, Dinamo i hrvatski nogomet, projektu koji će zahtijevati golema sredstva i čija će se vrijednost procjenjivati desetljećima.

Zato je potpuno legitimno tražiti odgovore prije nego što se uđe u ključne faze realizacije. Ako su otvoreni kutovi između tribina opravdani arhitektonskim, konstrukcijskim ili financijskim razlozima, neka se to jasno objasni. Ako se problem zaštite gledatelja može riješiti, javnost bi trebala znati kako. Ako postoje kompromisi, treba otvoreno reći koji su i zašto su prihvaćeni.

Nije dovoljno reći da će se navijači snaći.

Jer navijači nisu statisti koji će popuniti tribine kako bi stadion izgledao impresivno na televiziji. Oni su ljudi zbog kojih nogomet postoji i zbog kojih stadion uopće ima smisla. I imaju puno pravo očekivati da se pri projektiranju vodi računa o njihovu iskustvu, a ne samo o vizualnom dojmu.

Pritom ne treba zanemariti ni drugu činjenicu koju je Korlaet potvrdio: postupak javne nabave privremeno je zapeo pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave zbog triju pristiglih žalbi. O njihovu ishodu tek treba odlučiti, pa je prerano govoriti o konačnim posljedicama za projekt. No i to pokazuje koliko je važno da se cijeli postupak vodi transparentno i bez nepotrebnog podcjenjivanja primjedbi.

Maksimir zaslužuje više od poruke da treba izdržati

Meni je ovdje najmanje važno to hoće li se navijači naljutiti na Korlaeta ili hoće li njegova izjava postati još jedan povod za političko prepucavanje. Važnije je pitanje kakav odnos gradska vlast ima prema ljudima kojima bi trebala služiti.

Kada građani upozore na mogući nedostatak, očekuju argumente. Kada navijači pitaju hoće li ih na novom stadionu tući kiša i hladan vjetar, očekuju tehničko objašnjenje. Kada se ulažu velika javna sredstva, očekuju da se svaki važan detalj dobro promisli.

Ne očekuju da im netko s pozicije vlasti objašnjava koliko su otporni.

Maksimir je desetljećima simbol Dinama, Zagreba i generacija navijača koji su na njemu proživljavali pobjede, poraze i trenutke koje ne mogu zamijeniti nikakve arhitektonske vizualizacije. Novi stadion treba biti iskorak, a ne projekt čije se slabosti unaprijed opravdavaju nostalgijom i navijačkom izdržljivošću.

Možda će pobjedničko rješenje VG13 na kraju biti izvrsno. Možda će otvoreni prostori između tribina imati svoje opravdanje i možda će se pokazati da su strahovi pretjerani. Ali to se ne dokazuje dosjetkama na račun navijača, nego kvalitetom projekta, jasnim odgovorima i spremnošću da se kritike ozbiljno razmotre.

Jer navijači će, naravno, izdržati i kišu i sjeverac. Pravo je pitanje zašto bi morali, ako se već gradi novi stadion za koji se očekuje da traje desetljećima.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.