06. kolovoza 1995. Oluja – Hrvatska vojska spasila Bihać od pokolja

6. kolovoza 1995. – dan kada je puknuo obruč oko Bihaća

Trećega dana vojno-redarstvene operacije Oluja hrvatske snage izbile su na državnu granicu i spojile se s 5. korpusom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Time je okončana višegodišnja blokada Bihaća, dok su u Hrvatskoj oslobođeni Petrinja, Slunj, Korenica, Vrhovine i Hrvatska Kostajnica.

Bihać je bio pred slomom

Dok je 5. kolovoza ostao zapamćen po oslobođenju Knina, događaji 6. kolovoza pokazali su puni strateški domet Oluje.

Bihaćki okrug gotovo se 1.200 dana nalazio u obruču snaga Vojske Republike Srpske, Srpske vojske Krajine i snaga Fikreta Abdića. U srpnju 1995. pokrenuta je nova ofenziva Mač/Štit ’95, kojom je 5. korpus Armije RBiH trebao biti okružen i uništen. Iz Bihaća je 21. srpnja upozoreno da su zalihe streljiva pale ispod kritične razine i da organizirana obrana može potrajati još svega nekoliko dana.

Pad Bihaća, tadašnje UN-ove zaštićene zone, poslije pokolja u Srebrenici predstavljao je realnu opasnost od nove humanitarne katastrofe. Operacijom Ljeto ’95 hrvatske su snage najprije zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč, a Oluja je potom potpuno promijenila stanje na bojištu i uklonila neposrednu prijetnju Bihaću.

Susret Tigrova i 5. korpusa na Korani

Snage 1. gardijske brigade Tigrovi 6. kolovoza napredovale su preko Rakovice prema državnoj granici. U širem području Drežnik Grada, Vaganca i Tržačkih Raštela uspostavljena je veza s postrojbama 5. korpusa Armije RBiH.

Na mostu preko Korane kod Tržačkih Raštela susreli su se general HV-a Marijan Mareković, ratni zapovjednik Tigrova i zapovjednik hrvatskih snaga na tom pravcu, te zapovjednik 5. korpusa general Atif Dudaković.

Dudaković ga je dočekao riječima:

„Gospodine generale, dobrodošli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli.“

Fotografiju povijesnog rukovanja snimio je Ivica Matošević, tada pripadnik 1. gardijske brigade. Susret je postao jedan od najprepoznatljivijih prizora Oluje – simbol povezivanja oslobođenog hrvatskog teritorija s Bihaćem koji je upravo izlazio iz dugogodišnje blokade.

Gromovi oslobađaju Petrinju

Na Banovini su 6. kolovoza snage 2. gardijske brigade Gromovi, uz postrojbe 12. domobranske pukovnije i 57. brigade, ušle u Petrinju.

Taktička skupina 1 Gromova probila se preko Češkog Sela, dok su druge hrvatske postrojbe pristizale sa zapadne strane. Nakon povezivanja u gradu, Gromovi su nastavili napredovanje prema Bačugi, Jabukovcu i prometnici Glina–Dvor.

Petrinja je oslobođena nakon iznimno teških borbi. Samo prvoga dana operacije na smjeru Gromova poginuo je i njihov ratni zapovjednik pukovnik Predrag Matanović, zajedno s nizom hrvatskih branitelja.

Preko Save prema Dubici i Hrvatskoj Kostajnici

Na krajnjem sjevernom dijelu bojišta postrojbe Zbornog područja Bjelovar započele su operaciju forsiranjem Save kod Krapja i Klenovca, uzvodno od Jasenovca. Dvije bojne 125. domobranske pukovnije napredovale su prema Hrvatskoj Dubici, a 6. kolovoza glavnina snaga usmjerena je prema Hrvatskoj Kostajnici.

Ojačana bojna 121. domobranske pukovnije oslobodila je Slabinju i Čaire te oko 17 sati ušla u Hrvatsku Kostajnicu. Napredovanje je ugrožavalo preostale pravce povlačenja neprijateljskih snaga preko Une prema Bosni i Hercegovini.

Gradovi oslobođeni 6. kolovoza

Prema ratnim izvješćima i poslijeratnoj rekonstrukciji operacije, toga su dana oslobođeni ili su u njih ušle hrvatske snage:

• Petrinja

• Hrvatska Kostajnica

• Slunj

• Korenica

• Vrhovine

• Glina, u koju su prve hrvatske postrojbe ušle navečer 6. kolovoza, a potpuno je osigurana tijekom noći 6./7. kolovoza

• brojna manja naselja na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji

U često prenošenom popisu postoje dvije važne kronološke pogreške. Postrojbe 9. gardijske brigade Vukovi u Udbinu su ušle ujutro 7. kolovoza, dok je područje Kistanja 6. kolovoza uglavnom pretraživano i osiguravano nakon ranijeg sloma obrane na tom pravcu.

Nije potvrđena ni tvrdnja o „90 poginulih na smjeru Kostajnica–Dvor“. Službena studija navodi 80 poginulih u cijeloj zoni odgovornosti Zbornog područja Zagreb te osam u Zbornom području Bjelovar tijekom cjelokupne operacije. Riječ je, dakle, o 88 poginulih na znatno širem području Banovine, a ne o 90 žrtava jednoga pravca ili jednog dana.

Dan slobode i spašavanja Bihaća

Most na Korani 6. kolovoza 1995. postao je mjesto na kojem su se simbolično susreli oslobođenje Hrvatske i opstanak Bihaća. Olujom nije samo slomljena paradržava na okupiranom hrvatskom teritoriju. Nestankom obruča oko Bihaća uklonjena je i neposredna opasnost da se, samo nekoliko tjedana nakon Srebrenice, u zapadnoj Bosni dogodi nova katastrofa golemih razmjera.

Pobjeda je plaćena životima hrvatskih branitelja. Zbog toga 6. kolovoza ostaje dan ponosa i zahvalnosti, ali i trajnog sjećanja na sve koji se nisu vratili.