Prlić 14. listopada 1993.: „U enklavama živi 160.000 Hrvata do kojih ne možemo doći“

„U enklavama u BiH živi 160.000 Hrvata do kojih ne možemo doći jer su u okruženju muslimanske vojske i koje opskrbljujemo konvojima preko srpskih teritorija, što nas prisiljava na razgovor sa Srbima“, izjavio predsjednik vlade HR HB Jadranko Prlić nakon povratka iz Banja Luke, javlja HABENA 14. listopada 1993. godine.

Hrvati Srednje Bosne bili su u identičnoj situaciji kao Bošnjaci u Bihaću ili Goraždu, u okruženju brojnijeg i vojno jačeg neprijatelja. Kako su to onda mediji stvorili sliku da su napadači na bihaćku enklavu zločinci, a napadači na srednjobosanske hrvatske enklave to nisu? Po kojoj logici? 

To je logika KOS-a.

Naime, Srbima je bilo u interesu da dođe do sukoba Hrvata i Bošnjaka što je to znatno oslabilo obrambene pozicije ova dva naroda pred velikosrpskom agresijom, a ujedno i dovelo do podjele krivnje za rat u BiH sa zločinaca iz Republike Srpske na HVO. Time se je htjela i ojačati pozicija Srba na okupiranim područjima Hrvatske, te dovesti do alarmantne situacije koja bi na kraju dovela do spajanja teritorija pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH, te u budućnosti njihovom pripajanju Srbiji.

Ne zaboravimo što je najvažnije: bilo je to u trenutku kada su Srbi držali čak 70% Bosne i Hercegovine, te 30% Hrvatske. A KOS, infiltriran u Armiju BiH, ali dijelom i hrvatske strukture, bio je temeljni okidač za bošnjačko-hrvatski sukob koji je odmah prikazan kao agresija Hrvatske.

Sustavnim medijskim terorom i demonizacijom Hrvata godinama je nakon toga stvarana slika da su žrtve rata u Srednjoj Bosni jedino Bošnjaci, a Hrvati krvoločni zločinci. Međutim, prava istina je bila ta da su se u okruženju Bošnjaka našle desetine tisuća Hrvata koji su postali žrtve muslinanske vojske – Armije BiH.

Hrvati Srednje Bosne, u čak nekoliko izoliranih enklava, našli su se u položaju Bošnjaka u Bihaću, Goraždu ili Srebrenici koji su bili u okruženju Srba. Važno je reći da su za vrijeme napada na Hrvate Bošnjaci sklopili primirje sa Srbima i ta su ratišta praktički mirovala, što je pomoglo koncentraciji snaga Armije BiH prema Hrvatima, i područjima gdje im nije mogla doći pomoć.

Da je to istina svjedoči i broj od 126.000 protjeranih Hrvata od strane Bošnjaka, sa svojih ognjišta, u odnosu na 17.000 protjeranih Bošnjaka od strane Hrvata.

Gledajući s vojno-strateškog aspekta, Hrvati su u svojim enklavama bili ili u potpunom okruženju muslimanskih snaga ili “stješnjeni” između njih i Srba, tako da je apsurdno govoriti o bilo kakvim agresivnim namjerama HVO-a.

Muslimani su se okrenuli protiv svoga dojučerašnjeg saveznika Hrvata onog trenutka kad su vidjeli da nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor Srbima i poslije velikih teritorijalnih gubitaka od Srba. Tada započinju s otimanjem oružja, streljiva, ratnog materijala i opreme od HVO-a (npr. u Lašvanskoj dolini), iako nisu sudjelovali kao Armija BiH gotovo ni u jednoj akciji zauzimanja bilo koje vojarne, skladišta ili proizvodnog pogona. Bošnjaci smišljeno izazivaju incidente, pale hrvatske zastave, ubijaju iz zasjeda istaknute zapovjednike HVO-a, rade pojedinačna ubojstva civila, sve do paleža hrvatskih kuća i, u kasnijoj fazi, planski provođenih zločinačkih operacija etničkog čišćenja Hrvata.

Vremenski slijed događaja nepogrešivo ukazuje na to da su muslimanski masakri, uz prisutnost fanatičnih islamskih mudžahedina iz inozemstva, nad Hrvatima započeli u vrijeme kad su se oni odlučili za nastavak rata umjesto prihvaćanja Vance-Owenovog mirovnog plana.

Jer brojke previše jasno svjedoče i govore o karakteru rata Hrvata i Bošnjaka.

Hrvati Srednje Bosne našli su se 1993. u okruženju višestruko brojnije Armije BiH koja nije prezala niti od najvećih zločina nad njima.  U Križančevu selu ubijen je gotovo jednak broj ljudi kao u Ahmićima (74 osobe), u istoj općini Vitez u Buhinim Kućama 26 osoba, u samostanu Fojnica Armija BiH je ubila dvojicu svećenika, u Uzdolu kod Prozora 41 osobu, u Hudutskom kod Jablanice 25 osoba, u Zavidovićima šest Hrvata, u Grabovici kod Mostara 32 civila (preživjela samo dva manja djeteta na cijeloj desnoj obali Neretve), u Zabilju kod Viteza 13 Hrvata, u gradu Varešu 17 osoba, u Bugojnu još uvijek nije nađen 21 ubijeni zarobljeni vojnik, a 80 Hrvata je ubijeno kod zauzimanja grada. Nadalje, u Kaknju 9 civila, u Busovači 22 osobe u pratnji humanitarnog konvoja, u Drenoviku kod Kaknja 17 osoba, u Vitezu osmero djece od 8 do 15 godina, u Maljinama kod Travnika strijeljano je 30 zarobljenih Hrvata, u Sušnju kod Zenice 17 osoba, u Trusini kod Konjica 22 osobe, a tu su i brojni drugi zločini Armije BiH nad Hrvatima.

Muslimani su imali 331 logor za Hrvate i kroz njega je prošlo u registrirano 14.444 Hrvata, a od toga je 2/3 žena i djece. Logor za Hrvate je bio i u istočnom Mostaru gdje je bilo od prvog dana zatvoreno 108 Hrvata (o čemu se šuti), od kojih 53 žene. Kasnije i više. Sedam Hrvata ubijeno je u tom logoru, a još više, uz brojna silovanja, u koncentracijskom logoru Jablanica sjeverno od Mostara.

U 47 općina koje je nadzirala između dva popisa stanovništva bošnjačka Armija BiH nedostaje 126.725 Hrvata, dok je u 27 općina koje je kontrolirao hrvatski HVO svega 17.476 Bošnjaka manje nego 1991. godine.

Istina je ovo, najveća žrtva rata u Srednjoj Bosni je najmalobrojniji narod Hrvata koje je okružio većinski narod Bošnjaka sa velikim vojnim snagama, a koji je sebe namjeravao prikazati kao isključivu žrtvu tog sukoba u kojem su Bošnjaci počinili najveći broj zločina i etničkog čišćenja.