DO DALJNJEGA U BEOGRADU NEMAMO ŠTO TRAŽITI

Čak pet članova osiguranja nisu bili u stanju oteti im zastavu. Kad su završili s gaženjem zastave, ušli su u skupštinsko predvorje, gdje se nalazila cijela delegacija Hrvatskog sabora. Šešelj im je, kako navode mediji, prišao i rekao: „Sad sam vam tamo napolju izgazio ustašku zastavu, jebem vam majku ustašku svima”

Napisao: Mladen Pavković

Beogradski mediji javljaju da je predsjednik Srpske radikalne stranke u srijedu, 18. travnja, prigodom posjeta hrvatske delegacije, na čelu s Gordanom Jandrokovićem, predsjednikom Hrvatskog sabora, gazio hrvatsku zastavu u Skupštini Srbije!

„Kad je na ulazu u Skupštinu ugledao hrvatsku zastavu, potrčao je, oborio stijeg na beton, pokušao iscijepati zastavu, a onda su je on i Filip Stojanović gazili nogama“- hvalili su se poslanici SRS.

Majku ustašku

Čak pet članova osiguranja nisu bili u stanju oteti im zastavu. Kad su završili s gaženjem zastave, ušli su u skupštinsko predvorje, gdje se nalazila cijela delegacija Hrvatskog sabora. Šešelj im je, kako navode mediji, prišao i rekao: „Sad sam vam tamo napolju izgazio ustašku zastavu, jebem vam majku ustašku svima“.

Nakon ovog incidenta, hrvatska delegacija trebala je odmah napustiti Beograd. Naime, ne može se jedan četnik i ratni zločinac usred Beograda na takav način odnositi prema hrvatskoj delegaciji, odnosno svetinji hrvatske države. Kakvo je to osiguranje koje nije uspjelo spriječiti srbijanskog krvnika, a još manje odmah ga strpati u – ludnicu! Nešto takvoga u Hrvatskoj je nezamislivo.

U svakom slučaju još jednom se pokazalo da do daljnjega nemamo što tražiti u Beogradu, tim prije jer je i sada jasno da kako diše Šešelj tako diše i većina srbijanskog političkog vrha!

Sudbina nestalih

Nakon sastanka u Zagrebu i Beogradu predstavnika Udruga obitelji nestalih hrvatskih branitelja s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, koji je obećao da će se po ovom bolnom pitanju sve brzo riješiti, još se nažalost nije dogodilo – ništa. Vučić je saslušao sudbine nestalih hrvatskih branitelja i civila tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata i na tome je zasad sve ostalo. Nu, činjenica je da predstavnici Udruga, s bilo koje strane, ne mogu riješiti ovaj problem, već da se to jedino može na višoj, državničkoj razini.

U ovom trenutku Hrvatska potražuje još 1945 nestalih osoba iz Domovinskoga rata, a Srbija, prema nekih drugim podatcima isto toliko ili čak i više, što naravno nije točno.

Nama je poznato da su Srbi tijekom 1991. i 1992., poglavito u okupiranim hrvatskim krajevima, prekopavali masovne i pojedinačne grobnice, da iza sebe pometu tragove strašnih zločina, i da je i to jedan od razloga što vjerojatno nikada nećemo dobiti tražene podatke.

Osim toga, čim se nakon toliko godina osnivaju „radne grupe“ to ništa drugo ne znači nego da se stvari još više otegnu i zakompliciraju.

Naime, činjenica je da Srbi u svojim arhivima imaju sve podatke o nestalim osobama, ali ne žele ih dati, sve dok te dokumente ne arhiviraju, te, što je najvažnije, naprave selekciju, tim prije što su u te teške zločine umiješani i njihovi „legendarni“ zapovjednici, ali i sam tadašnji srbijanski državni vrh.

Pa, neće oni sami sebe optuživati!

Ako bi kojim slučajem i predali barem dio tih podataka obvezno bi tražili protuuslugu, tj. da Hrvatska otkrije, što se otkriti ne može, gdje su sahranjeni „broji“ Srbi, poglavito nakon Vojno- redarstvenih operacija Bljesak i Oluja.

Na taj način izjednačili bi se žrtva i agresor. Notorni Pupovac ili notorna Pusić tada bi došli na svoje – da je bilo zločina na jednoj i drugoj strani, a to drugim riječima, po takvima, znači da se podjednako treba optužiti i suditi jedne i druge!

Ne, ne može to tako.

Hrvatska još nije riješila ni tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku. Srbi tvrde da se ovdje vodio „građanski rat“. A ako se i vodio “građanski rat“, a nije, što su onda od 1990.-1995. u Hrvatskoj radili četnici iz Beograda, Niša, Novog Sada, Kragujevca, Banja Luke, Zrenjanina i brojnih drugih gradova i mjesta diljem Srbije, ali i Crne Gore? Nije valjda da su baš u to vrijeme s teškim naoružanjem „ljetovali“ ili „zimovali“ od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika?

Po pitanju nestalih osoba, da su htjeli, odgovore su već davno mogli dati i Srbi koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju Domovinu. Nije istina i ne može biti da baš ni jedan Srbin nije čuo ništa o traženim masovnim grobnicama.

Znaju oni znaju, gdje su sahranjeni (poput životinja) naši najmiliji, ali ne žele otkriti svoje rođake, komšije i druge koji su u svemu tome sudjelovali.

Srbiju, kao agresora, treba i mora i međunarodna zajednica pritisnuti da otkrije masovne i pojedinačne grobnice. Dosta je bilo igranje skrivača.

Nu, kao što nam neće i ne žele otkriti gdje su sahranjeni hrvatski branitelji i civili, tako ne žele otkriti ni gdje su preostala minska polja

I još samo to: kako se ni jedno minsko polje ili masovna grobnica iz Domovinskoga rata ne traži u Srbiji već samo i isključivo u Hrvatskoj? T