ISPOD ŽELJEZARE SISAK KOSTI SU TISUĆE USTAŠA, DOMOBRANA I DOMOLJUBNIH CIVILA

Dok SDP-ova gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, valjda najveći broj građane Republike Hrvatske – jer manjinu, po svemu, čine njeni istomišljenici, antife i ljevičarski profiteri anarhisti – ishitreno i besramno naziva (filo)fašistima, članovi sisačkoga Ogranka “Hrvatskog domobrana” i županijskoga povjerenstva za obilježavanje stratišta i grobišta Drugoga svjetskoga rata i komunističkoga, zločinačkoga poraća iza 1945., iz Gradske vijećnice u Rimskoj ulici strpljivo očekuju odgovor za traženu lokacijsku dopusnicu u šumi Capraga Lasinju i postavljanje “Križa istine”. Riječ je o kršćanskom simbolu mjesta i područja masovnih pogubljenja razvojačenih (razoružanih) pripadnika hrvatskoga domobranstva, ustaških formacija, oružnika i drugih sastavnica oružanih snaga NDH, te domoljubnih civila, ubijenih od partizana, bez krivnje i bilo kakvih sudskih dokaza. Nekim likvidacijama, dodajmo i to, nazočio je i prvi partizanski zapovjednik grada Siska i zloglasnoga zarobljeničkoga logora “Viktorovac”, te predsjednik vojno-sudskoga vijeća, potpisnik smrtnih presuda i pošiljatelj na križne putove. Iz spomenutoga vremena u šumi Lasinji već 72 godina posljednja su počivališta oko tri tisuće ljudi. Stoga će spomenuto osmočlansko povjerenstvo Biskupije, županije i domobranske veteranske udruge uputiti zahtjev Ministarstvu hrvatskih branitelja i njegovoj upravi za žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća, s pomoćnikom ministra brigadiru Stjepanu Sučiću, za početne izvide šumskih grobišta, forenzička istraživanja i ekshumacije žrtava. O tome član sisačko-moslavačkoga povjerenstva i Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnoga društva u Zagrebu, ing. Dragutin Bauman, umirovljeni radnik željezare Sisak, kazuje: Stotinu hektara lasinjske hrastovine O čemu je ustvari riječ? O tajni, koju skriva Capraška šuma, približno 100 hektara hrastove šume stare 150 godina, šume u kojoj je izgrađena sisačka željezara, a prostire se od Delka i Visokog Piškornjača do Lasinja, a starosjedioci u Capragu, industrijskom predgrađu Siska, kojih je sve manje, dobro znaju o kojoj je šumi riječ i što se u tom dijelu grada Siska događalo poslije Drugog svjetskog rata, kako su nestajali zarobljenici u partizanskim radnim logorima, a najpoznatiji je bio na Viktorovcu. Radni logor bio je i u Capragu, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je 1948. godine počela izgradnja željezare. Spomenuti logor bio je smješten između II Sektora – radničkog naselja i Kanaka – naselja u neposrednoj blizini, s nekoliko desetaka kuća. O tome zasigurno postoje pisani tragovi koje nitko od povjesničara do sada nije slijedio i pokušao ustanoviti koliko je ljudi nastradalo i nestalo i gdje su njihovi zemni ostaci. Nitko nije ni istraživao, jer to je za vrijeme komunizma bilo zabranjeno. U vrijeme tranzicije, nakon što je ostvaren tisućljetni san nezavisne i demokratske države Hrvatske, tome se nije posvetilo dovoljno pozornosti. Sada je pak zadnji tren da se o tome progovori, a VI. kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva koji se održavao u lipnju 2013. u Zagrebu i Sisku, bio je pravo mjesto da se otvori i ta priča, odnosno da se potakne istraživanje arhivske građe i da povjesničari, konačno, iznesu istinu o tome što se događalo u radnim logorima u Sisku. Poglavito da se rasvijetle sve tajne koje skriva Capraška šuma iliti Lasinja? To je najmanje što se mora učiniti u znak sjećanja na stradale žrtve partizanskih zločina počinjenih na području grada Siska. Željezaru i vodotoranj gradili zarobljenici Dok se to ne učini, u znak sjećanja na spomenute žrtve ostaju spomenici poput zidane ograde od crvene cigle oko željezare i cesta od granitnih kocki koja se nalazi ispod „asfaltne“ ceste koja povezuje Caprag – Sisak Predgrađe – industrijsko područje s gradom Siskom, ceste koja se proteže od željezare do grada Siska, završno s Rimskom ulicom (stoljeće zvanom Prvom ulicom) do sisačkog pristaništa na rijeci Kupi i željezničkoj postaji u Sisku. Naime, zidanu ogradu oko željezare opsega gotovo 10 km koja i danas postoji, jednim dijelom smještena neposredno uz željezničku prugu, a većim dijelom kroz šumu unutar koje je izgrađena tvornica, te cestu od granitnih kocki koja povezuje Caprag – Sisak Predgrađe – industrijsko područje s gradom Siskom izgradili su, kao i vodotoranj na Viktorovcu, zarobljenici u naprijed navedenim radnim logorima. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime i mora joj se odati dužni pijetet. Ukoliko se to ne učini za partizanske zločine nad stradalima na području grada Siska, ostaje na savjesti sisačke, odnosno ukupne hrvatske javnosti, samo uspomena na žrtve, zid od crvene cigle oko Željezare i cesta od granitne kocke prekrivena asfaltom, koja i danas povezuje industrijsku zonu u predgrađu grada Siska sa središtem grada Siska. Sasvim za kraj, Siščani ne smiju zaboraviti još jednu šumu, Brezovicu. Istu onu šumu na istoku grada, u koju su jugoslavenski i hrvatski komunisti smjestili izmišljenu partizansku povijesnu legendu o prvom sisačkom gerilskom odredu u Hrvatskoj i porobljenoj Europi 22. lipnja 1941. Bez imalo krzmanja savjesti, komunisti kukurikavci iz cijele demokratske države i šefica njihove sisačke filijale, Kristina Ikić Baniček, gazeći grobove i kosti nedužnih žrtava glumca maršala JBT-a, Staljinova gubernatora druge Jugoslavije Šapajeva, slave fantomske derneke partizanije, bratstva i jedinstva. Maglovita podvaljivačkoga kohezijskoga pojma od kojega su najveće nacionalno stradalništvo genocidom velikosrba pod kokardom i petkorakom zvijezdom pretrpjeli Hrvati. T Josip Frković/Tjedno.hr