Razgovor sa Žarkom Tomasićem

'Uljanik i 3. maj primjer su pobjede nepotizma, političke i gospodarske korupcije nad zdravim razumom i poštenim radom’

Žarko Tomasić rođen je u Rijeci i odrastao u peteročlanoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji u Hreljinu, malom simpatičnom mjestu Primorsko-Goranske županije. Fokus njegovog djelovanja u HSK je jačanje veza iseljene Hrvatske širom svijeta i promicanje sinergije djelovanja domovinske i iseljene Hrvatske. U aktivnostima u RO-GO potičemo i suorganiziramo projekte povezivanje iseljene poslovne Hrvatske. Diplomirani inženjer strojarstva koji uspješno već 25 godina samostalno djeluje na najačem svjetskom strojograđevnom tržištu u bavarskom gradu Guenzburg. Upravo s njim razgovarali smo o aktualnim gospodarskim prilikama u Hrvatskoj... S obzirom na to da ste voditelj odbora za gospodarstvo pri Hrvatskom svjetskom kongresu, razmjenjujete informacije sa ostalim kolegama širom svijeta, kako vidite gospodarske prilike u Hrvatskoj? Naša izvandomovinska Hrvatska sa zebnjom promatra što se gospodarski događa u našoj domovini, koja je krvlju stečena našim braniteljima i izdašnim potporama iseljene Hrvatske i njezinih prijatelja širom svijeta. Mnogobrojni napuštaju Lijepu Našu, svjedoci smo potrošnje energiju na nevažne stvari, na politička podmetanja u svrhu odgađanja nužnih reformi i zadržavanja dosadašnjih pogodnosti bez odgovornosti. Velike gospodarske tvrtke se urušavaju, Agrokor, Petrokemija Kutina, najnoviji slučaj Uljanik. Država troši ogromne količine novaca u pokušaju saniranja istih. Samim time oduzima šansu drugima, koji bi rado iskoristili izdašnije državne potpore za jačanje vlastite konkurentnosti. Cijela Hrvatska je siromašnija zbog pobjede nepotizma, politčke i gospodarske korupcije, nad zdravim razumom i poštenim radom. Možete nam kratko komentirati vaše viđenje uzroka navedenih gospodarskih afera? Svi navedeni primjeri gospodarskih potresa imaju zajednički rukopis: nepotizam, politčka i gospodarska korupcija, čiju cijenu plaćaju svi porezni obveznici, uključivši i udio od ca. 2 mlrd. Eura godišnjih inozemnih doznaka, transferiranih plaćenim PDV ili drugim porezima ili trošarinama. Analizom HR-izvršitelja vlasti zadnjih 20 tranzicijskih godina dolazi se do slijedećih zaključaka: Do 2000. godina smo imali relativno jeftinu državu sa solidnim osjećajem stabilnosti nasljeđenog gospodarstva, koja nije nikoga motivirala na izdašnije reforme, sličnim onima u istočno europskim državama (imali smo u početku puno više od njih). Od 2000. do 2015. gdje se krenulo intenzivnijom rasprodajom hrvatskog gospodarskog suvereniteta (Telekom, INA,..) umaranjem gospodarstva, izostankom reformi, propadanje najslabijih pretvorbi, rast troškova države bez povećanja učinkovitosti, intenzivno stranačko uhljebljivanje. Od 2015. do danas, nastavak slabljenja gospodarstva, kao posljedica minulog veliki gospodarski lomovi, Agrokor-Petrokemija Kutina-Uljanik, intenziviranje iseljavanja, izostanak reformi, otpor uhljeba i izvršne vlasti promjenama. Intenzivniji utjecaj nedemokratskih tržišta, kao npr. ruskog u prehrambenom-energetskom sektoru ili turskog u turističkom. Ništa se tu čudno ne događaja, sve je predvidivo i logično. Naplata nepotizma, korupcije, neodlučnosti i izostanak reformi dolazi na naplatu. Vrlo jasno je što će se u budućnosti dalje događati izostankom reformi. Reformi javnih institucija, pravosuđa i školstva. Sve urađeno do sada izgleda kao lijepi premaz zarđalih temelja. Da li je afera Agrokor bila predvidljiva? Da! Agrokorovi kronični problemi su počeli biti vidljivi za javnost posudbom 600 mio. Eura od Sberbank. Ozbiljnim gospodarstvenicima i ekonomskim analitičarima indikator nelikvidnosti i čudnog interesa, a posebno ako izostane tržišni interes pozajmice kapitala na osnovu ekonomskih pokazatelja svakodnevnog poslovanja. Gosp.Todorić nije u to vrijeme kod nikog drugog više moga pronaći svježi kapital, posebno kod onih koji su to do onda činili i to je trebao biti trenutak reakcije HR-Vlade. Više od dvije godine se zakasnilo! Posljedice će nažalost još jednom sanirati porezni obveznici. Afera Agrokor nije završila, kako nam se to sugerira iz Vlade, već tek pravo počinje, time što se svim tvrtkama kćerkama izbio investicijski potencijal slijedećih 5 do 10 godina, osuđenih na tehnološko zaostajanje, što može vući samo u pravcu manje zastupljenosti na trgovačkim policama, manjih plaća i laganog plijena inozemnog kapitala. Danas nas potresa afera Uljanik, da li nam možete o tome nešto detaljnije, što se to tamo događa u vašim očima, ne direktog sudionika sa malim odmakom? Grupa Uljanik sa svojim brodogradilištima u Puli i Rijeci ne zna napraviti brod ugovorenim cijenama i u ugovorenim rokovima. To je ključno i postavlja se pitanje slučajno ili namjerno? Iziskuje malo duže izlaganje prilika u i oko brodogradnje i generalno industrijske politike. Hrvatska brodogradnja je na svjetskoj tržišnoj pozornici, gdje tržište diktira cijene koštanja i rokove izgradnje. Niti jedno i drugo, sa kontinuitetom državnih potpora nismo uspjeli realizirati. Ono što se danas događa je rezultat višegodišnjih prevara koja se očituje na način da su se trošila avansna sredsva novogradnji koja su se tek trebala graditi i završetak te politike smo danas doživjeli. Porezni obveznici, svi oni od Vukovara do Novigrada moraju vratiti avansna plaćanja, kamate i ugovorene kazne za otkazane novogradnje. Ako ste pogriješili na jednom brodu, pokušat ćete korigirati na drugom, ali i to se nije moglo učiniti jer se Uljanik minulih godina, kao nikad prije, zatrpao ugovorima i cijenama uskog manevarskog prostora. Osobno vjerujem da se to nije slučajno dogodilo i da je to dio nekog skovanog plana, da se brodogradnja pokaže kao neprofitabilna i za sva vremena nestane iz pulskog zaljeva. Namjera preseljenja Uljanika su bila česte izjave IDS politike zadnjih desetljeća i na tom tragu treba tražiti upletenost i odgovornost iste. Vi tvrdite da je to bilo predvidivo u Uljaniku, gdje je odgovornost uprave i vlasnika da se to spriječi? Ako se jedan ili dva broda ne mogu napraviti u ugovorenoj cijeni i ugovorenom terminu, onda je to alarm za sve. To se moglo vidjeti već pred nekoliko godina. Tako da odgovornost imaju svi čimbenici: uprava, vlasnici i nadzorni odbor, te svi oni moraju za nastalu situaciju odgovarati. Sva zaduživanja i trošenje nezarađenog je svjesno vođenje tvrtke u bankrot i za to je kod nas u Njemačkoj za dokazanu namjeru predviđena kazna zatvora do 5 godina i oduzimanje imovine glede naplate nastale štete. Da se danas traži plan, ne znam kojeg po redu restruktuiranja, od ljudi u prvom, drugom ili trećem redu odgovornosti, razuman čovjek više ne može razumjeti. Nepotizam, politička i gospodarska korupcija je upravo sada u punom mahu. Što bi po Vašem mišljenju trebalo napraviti? Hrvatska Vlada je trebala brzo i efikasno zaštiti interes poreznih obveznika, tj. svih građana Hrvatske. Vlada treba zatražiti od vlasnika povrat garancija i time odmah otvoriti stečaj i u Uljaniku i 3-Maju. Na tome se kasni već više od pola godine. Zauzeti proaktivnu ulogu, najvećeg vjerovnika, u ovom slučaju R. Hrvatska i razgovarati sa brodovlasnicima glede nastale štete prema njima i prema državi i ispregovarati prolongiranja termina isporuke. Osnovati novu tvrtku i preuzeti obveze neizgrađenih novogradnji. Pozvati brodograditelje iz Hrvatske i okruženja da završe te poslove. Time bi se napravila najmanja šteta i vjerujem brodovlasnici bi to prihvatili, jer oni u konačnici trebaju te brodove. Novo osnovana tvrtka daje u podkoncesiju korištenje prostora i infrastrukture za nastavak poslovanja i zapošljavanje građana Istre i Hrvatskog Primorja. Građane Lijepe Naše najviše interesira gdje će raditi i za to na kraju mjeseca dobiti plaću. Ne smijemo zaboraviti da djelatnici Uljanika donesu Puli i okolici svaki mjesec ca.6 milijuna Eura , koji završe u lokalnim trgovačkim lancima, restoranima ili lokalnoj upravi. Time država može osigurati nastavak kakve takve proizvodnje i dobiti na vremenu za rasplet stečaja, naknade šteta i odluke dugoročnog korištenja industrijskih potencijala u Puli i Rijeci. Sadašnje ponašanje Vlade i pristup nastaloj problematici bi moglo imati puno veću štetu nego to već danas imamo. Kako vidite ulogu lokalne zajednice na propadanju brodograđevne industrije Uljanik i 3-Maj? Ne jednako u Rijeci i Puli. U Rijeci to njih previše niti interesira, nisu pomogli 3. Maju, ali nisu niti odmogli. Deindustrijalizacija riječkog bazena je kontinuitet riječke politike već od osamostaljenja Hrvatske, ali 3. Maj im prostorno još nije zasmetao. U Puli je situacija potpuno drugačija i lokalna zajednica je jao dobro znala što se događa u Uljaniku. S obzirom da je Uljanik preuzeo vlasništvo 3. Maja, tako su i rječani postali koletarne žrtve gospodarske politike istarskih prilika. Istarski IDS nikad nije skrivao želju da se Uljanik odseli, samo neznaju kamo. To su akteri koji i danas imaju što reći, tako da je njihova odgovornost i te kako velika. Interesantne su odluke prostornog plana i pritisak turističkog lobija nad industrijskim. Prostorni plan osigurava održavanje brodogradnje, velike ili male, marinske za jedrilice i turističke brodove ili RO-RO brodove. Sve to može ali ne mora postati npr. auto industrija ili neka druga ekološki čista industrija gdje bi radnici eventualno zamjenili odijela i zarađivali novac u alternativnim industrijskim pogonima. Ja sam osobno uvjeren da bi Pula bila jedna ozbiljna lokacija za pozicioniranje auto industrije i poticanje ulaganje iste na Uljanikovoj infrastrukturi. Ne, to je istarski IDS isključio, za koga za čiji račun? Izbor strateškog partnera g.Končara, poslovno vezanog za čelnika IDS, je dio priče upletanja lokalne politike i sudbine Uljanika. Teško je bilo gledati i slušati gdje se industrijska sudbina prepušta jednom gospodinu blizi 80 godina sa nekoliko zaposlenika u Kermas grupi. Za koga i za čiji račun je g. Končar ulagao te napore su nejasni. Sprega politike i uprave Uljanika se može očitati i na pogodovanju izgradnje obiteljskog doma predsjedniku uprave Uljanika na pomorskom dobru, jednom od najatraktivnijeg dijela Pule. Umreženim političkim i gospodarskim interesima, ja tebi, ti meni, smo došli do današnje situacije, čime se slijedećih mjeseci i godina trebaju baviti istražni organi i hrvatsko pravosuđe. Svima mora biti jasno da se tu nije ništa slučajno dogodilo, pa ni privatizacija Uljanika po modelu 47% udjela radnika. To je bila velika želja lokalne politike, koja je time otjerala ozbiljne inozemne ponude. Poznavajući privatizacijsku praksu Lijepe Naše, vjerujem da te udjele ne bi dobili radnici, da nisu već neki znali metodom puzajuće politike kako će Uljanik završiti. Mislim da je to bila namjera dimne zavjese za kontiniuiranu višegodišnju pljačku brodogradilišta. Imate kakvu poruku javnosti i predstavnicima, kako Vi kažete, opljačkanih Hrvatskih građana? Teško je to iznijeti u nekoliko rečenica, ali pokušat ću ono najvažnije. Potrebno se intenzivno otvoriti izvandomovinskoj Hrvatskoj i time usvajati nova znanja i iskustva. Pokrenuti značajne procese reforme javne uprave, školstva, pravosuđa, zdravstva i gospodarstva. U tome će im pomoći i referendumska inicijativa, tako da građani izaberu najbolje pojedince koji će vratiti vjeru da se to može i mora bolje učiniti. Političari moraju shvatiti da Hrvatska nije Njemačka, gdje je uređena javna uprava, pravosuđe djelotvorno i gospodarstvo djeluje u predvidivim tržišno-socijalnim okolnostima. Hrvatska je tranzicijska mlada demokracija sa neurednom i neučinkovitom administracijom na svim nivoima. Politika u Hrvatskoj ima jednu sasvim drugu domaću zadaću u odnosu na tradicionalne uređene tržišne ekonomije. Tu se mora skupiti snaga i volja da se još više ne udaljimo od zapadnih ili sjevernih susjeda, zaustavimo iseljavanje i daljnje siromašenje Lijepe Naše. Treba se ogledati na primjere tranzicijskih država od Baltika pa sve do naših sjevernih granica. Mjerljivi rezultati i primjeri iz susjedstva ima dovoljno i na tim iskustvima moramo svi učiti. Kako budemo u budućnosti odlučivali, vodeći se iskustvom u domovini i izvan nje, tako će nam i biti! Ivana Josipović / narod.hr HKV