Uljanik je doslovno propao, uništen je, bojim se da se više nema što spašavati. Nema više nikakvu vrijednost, pojeli su je dugovi .Kada imovina Uljanika ne pokriva postojeće obveze, a rješenja na vidiku nema, onda se nema više što spašavati.
A moglo se,samo da je bilo političke volje lokalne i državne vlasti, da nisu privatni interesi prevagnuli ispred javnog interesa. Uljanik točno oslikava stanje u Hrvatskoj na lokalnoj i državnoj razini, gdje se stranački lideri ponašaju kao da im je pobjedom na izborima dano pravo raspolaganja državnom imovinom kao da je njihova osobna, a ne pravo i obveza upravljanja po svim standardima dobrih gospodara na dobrobit svih građana Republike Hrvatske.
Ponašajući se kao da su pobjedom na izborima dobili zemlju u dotu odnosno miraz ili poklon, umjesto obvezu upravljanja, ponašaju se kao gospodari neba, zemlje i ljudi. Poigravaju se ljudskim životima kao pokusnim kunićima,
bez imalo grižnje savjesti, donose Zakone koji su suprotni interesima građana ( ovršni zakon), uništavaju obitelji, državu i društvo u cjelini.
Već je puno tekstova napisano na temu Istre i Uljanika, koje se međusobno isprepliću i nadopunjuju, a IDS skida sa sebe svaku odgovornost, po pitanju Uljanika, prebacujući je na Zagreb i Vladu RH, praveći od nas građana maloumnike , koji nisu sposobni razmišljati i donositi vlastite zaključke . Samo da ih podsjetim sa par primjera da se ne mogu nikako izvući od odgovornosti.
IDS treba snositi političku, moralnu i kaznenu odgovornost što je radnike Uljanika doveo do ruba gladi, neimaštine i propasti brodogradilišta nakon 163 godine postojanja.
Ni centralna državna vlast ne može pobjeći od odgovornosti, o svemu tome napisala sam cijelu seriju objava, ali idemo redom;
- Lokalna politička elita koju predstavlja IDS ,kao apsolutni gospodar Istre, prvi snosi najveću odgovornost
IDS-ova je politika u kontinuitetu od osnivanja, stvaranje i podgrijavanje animoziteta prema državi Hrvatskoj i Zagrebu kao centru vlasti Republike Hrvatske.
IDS koji vlada Istrom od osamostaljenja Republike Hrvatske, ponašao se kao apsolutni gospodar neba i zemlje Istre. Toliko su se uzoholili da je Boris Miletić izjavio da avioni HV neće letjeti nebom iznad Istre.
Ponašali su se kao da je Istra njihovo vlasništvo, od donošenja Rovinjskih Deklaracija i Statuta Istarske Županije 1994, godine od kojeg je Ustavni Sud ukinuo 18 članaka kao neustavne NN 9/ 1995, do Projekta Zemlja Istra iz 1998.godine, po kojemu bi Istra bila federalna jedinica. Zagovarajući neprestano autonomiju , čak do Republike Istre, sa svim obilježjima državnosti,
predstavljali su se kao jedini zaštitnici Istre i njenih stanovnika od “zlog Zagreba, od povampirenog ustaštva, tražeći visoke kazne , od hrvatskog pjevača M.P. Thompsona i od klerofašista”, samo je nisu zaštitili od njih samih. Ivan Jakovčić i IDS glavni su idejni inicijatori i krivci za propast Uljanika. Nisu jedini, ali su glavni, jer je to njihova ideja i vizija Pule, kao malog Monte Carla, bez brodogradilišta Uljanik u pulskom zaljevu.
Rovareći stalno protiv Zagreba, glasno zagovarajući autonomiju, napadajući Premijera Plenkovića i Vladu RH kada je darovala nekretnine Porečko-Pulskoj biskupiji, napadajući i Predsjednicu RH u Pazinu, organiziravši orkestrirano žviždanje Predsjednici ,stvorili su od Istre utvrdu u kojoj su bili apsolutistički gospodari, svega živog i neživog .Stvarali su naciju Istrijana sa ciljem nekog budućeg referenduma o autonomiji kojeg je Ivan Jakovčić već zazivao, nakon događaja u Kataloniji.
I nakon takve autonomaške i totalitarne politike IDS-ovi čelnici imaju obraza mirne duše lagati u lice cjelokupnoj hrvatskoj javnosti i optuživati Zagreb kao jedinog krivca za propast Uljanika, samo da bi sa sebe skinuli odgovornost.
Tako se ovih dana vezano za Uljanik čuju svakakve izjave IDS-ovih čelnika po kojima su svi krivi samo IDS nije ! IDS nije krojio poslovnu politiku, IDS ima mali udio u vlasničkoj strukturi, IDS nije bio ni blizu članova uprave, IDS nije nikoga postavljao od članova Uprave i sl.
Ne radi se u slučaju Uljanika ,
o utjecaju na poslovanje putem vlasništva, nego kreiranjem politike lokalnog razvoja u kojoj nema brodogradnje , već se sve podređuje turizmu.
“Zahvaljujući IDS-u Istra je najrazvijenija regija, Istra više uplaćuje u Proračun, nego što joj se vraća, u Istri vlada tolerancija, suživot i multikulturalnost. ” ponavljaju svoje mantre IDS-ovci. Kakve prazne riječi, obične parole, koje su postale obične floskule!
Istra je sveukupno više dobivala iz Proračuna, nego što je uplaćivala. O toleranciji i multikulturalnosti nema ni
t , a ni
m. Pokazuju to svaki puta kada je neki događaj koji njima nije
podoban.Tu svoju veliku demokratičnost i toleranciju pokazuju i medijskom blokadom svih koji kritički pišu o njima.
Tulio Demetlika u Saboru naglasio je kako je zastrašujuće da se cijela jedna regija kažnjava zbog političkih interesa HDZ-a te da zbog ostvarenja tih svojih interesa, HDZ koristi Uljanik kao alat za napad na Istru.
Začuđuju optužbe IDS-a, koji centralnu vlast nije htio ni blizu Istre, koji se usprotivio čak i letovima aviona HV-a nad Istrom, da sada proziva Zagreb zbog Uljanika.
Boris Miletić;” Istra je jedina regija koja se svih ovih godina uspjela othrvati pogubnom utjecaju HDZ-a i guranje Uljanika u stečaj doživljavam kao HDZ-ov pokušaj ekonomske destabilizaciie Istre”, ustvrdio je Miletić.
Nažalost Istru ne treba destabilizirati, Istra se nije uspjela othrvati pogubnom utjecaju IDS-a, jer je IDS zauzeo sve poluge vlasti u Istri , i vlada totalitarno , po principu podobnosti samo za svoje glasače i istomišljenike. Nije HDZ nikada bio na vlasti u Istri da bi je ekonomski destabilizirao, na vlasti je bio IDS, a rezultat njegove politike je Uljanik. I ne samo Uljanik, na mjestu kojega su u GUP-u ucrtani hoteli i marine, nego su u opasnosti i
7 morskih plaža u okolini Pule, koje IDS-ova pulska vlast želi na netransparentan način dati u dugogodišnje koncesije.
Ivan Jakovčić poveznica je sprege IDS-a sa Dankom Končarom , koji se pojavio kao investitor projekta Brijuni Rivijera, ali do sada se niti jedna investicija tog mega turističkog projekta nije ostvarila, ni jedno radno mjesto nije otvoreno. Bivša Uprava Uljanika dovela je Danka Končara kao strateškog partnera, nije teško pogoditi po kojoj vezi, kada se zna da je Ivan Jakovčić bio u Nadzornom odboru njegove Arafak Grupe i za to dobio više od 300 tisuća eura ili gotovo 2.2 milijuna kuna. Danko Končar kojeg je čak i Vlada RH, držala kao strateškog partnera Uljanika upravo je odveo u predstečaj i Brodotrogir.
Boris Miletić išao je tako daleko u svojoj misiji spašavanja IDS-a , da je optužio HDZ kao stranku za propast cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.
Zaboravlja Boris Miletić da je IDS sudjelovao u dvije hrvatske Vlade. Prva Vlada
Ivice Račana ( 2000-2003) u kojoj je bio Ivan Jakovčić Ministar za europske integracije , i u drugoj
Zorana Milanovića (2011-2016) u kojoj je IDS imao ministarstvo Turizma, pa je prvi ministar Veljko Ostojić morao odstupiti zbog malverzacija sa zemljištem, a naslijedio ga je Darko Lorencin.
Župan Valter Flego u svoj toj agoniji Uljanika, nije našao za shodno da Istarska Županija pomogne barem sa nekim simboličnim iznosom radnike Uljanika, ali zato župan Flego, nositelj liste Amsterdamske koalicije sada uoči EU izbora odlučuje se na veliki trošak i kupuje prostor za Klub studenata Istre u Zagrebu između 2,8 i 3,4 milijuna kuna??? U ovom momentu kada su radnici Uljanika na rubu egzistencije
župan Flego dodvorava se mladim studentima glasačima , jer zna da na Uljanikove radnike ne može računati. Sve za glasove ! Ima se ! Kupuje se! A za spas Uljanika proziva Zagreb.
- Projekt Brijuni Rivijera Ivana Jakovčića povezuje lokalne i državne političke elite i njihovu odgovornost
Projekt Brijuni-Rivijera , osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila.
Međutim taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške,
prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001.godine do danas.
Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom, odnosno urbanizacijom i prodajom najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili. Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.
Ističem, ovdje nije riječ o privatnoj firmi, iako se tako ponaša, već o tvrtki koja je u 67-postotnom vlasništvu države, a 33-postotnom Istarske Županije te bi ovi podaci trebali biti javni i to ne samo kad ih zatraže novinari, već uvijek dostupni javnosti, objavljeni na web stranicama Brijuni rivijere.
Sprega lokalne i državne politike
Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su:
Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma
Gari Cappelli i istarski župan
Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede
Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.
Tvrtka Brijuni-Rivijera je ogledni primjer sprege lokalne i državne politike, primjer je kako lokalni političari , lako nađu zajednički interes sa državnim političkim vrhom u netransparentnom i štetnom trošenju proračunskog novca , bez ikakvih rezultata. Primjer je kako se lokalni političari neodgovorno i štetno ponašaju prema nacionalnom bogatstvu koje im je povjereno na upravljanje, primjer je kako se iznevjeri povjerenje glasača koji su im dali svoj glas u dobroj vjeri da će kao dobri gospodarstvenici upravljati javnim dobrom!
- Odgovornost dioničara i uprave
Svi se pitaju gdje je novac? Evo iz izvještaja o poslovanju iz 2015. godine za naknade ključnim menadžerima isplaćeno je 25.740.000 kuna. Kako ih je bilo 62, to znači da je njihova mjesečna prosječna bruto plaća bila 34.597 kuna. Godine 2016. za naknadu 85 ključnih menadžera isplaćeno je 32.757.000 kuna, ili 32.115 kuna mjesečno za svakoga u prosjeku. Broj ključnih menadžera u 2017. godini smanjen je na 52, a na njih je potrošeno 20.443.000 kuna ili 32.761 mjesečno
svakom.To je samo plaća menadžerima, bez bonusa koji su se dijelili.
Dioničari su dopuštali da očito neuspješni menadžeri sebi određuju plaće. Te plaće ne bi bile previsoke da je kompanija poslovala uspješno. Ovako, dokumenti o poslovanju Uljanika otkrivaju kako su dioničari i Nadzorni odbor nagrađivali ljude koji su u propast odveli kompaniju i tisuće njezinih zaposlenika.
Jednaka je odgovornost nesposobne i rastrošne Uprave kao i nevoljkost Nadzornog odbora da ih u tome spriječi .
- Odgovornost sindikata i radnika malih dioničara
Sindikati u Uljaniku i njihovi sindikalni predstavnici koji su u Nadzornom odboru ne rade u korist radnika. Vječni su sindikalisti, uhljebljeni na mjesta sindikalnih povjerenika, koji su se slizali sa Upravom Uljanika.
Mali dioničari koji na papiru imaju 47 % dionica nemaju Udrugu malih dioničara, nemaju Radničko vijeće, nisu informirani o svojim pravima malih dioničara, a sve je to bila dužnost sindikalnih povjerenika organizirati.
Prva privatizacija Uljanika počela je u proljeće 1992. godine, još za vrijeme Domovinskog rata. Dionice su se dijelile radnicima prema godinama neprekidnog radnog staža u Uljaniku. Popust na punu cijenu dionice bio je 20% +1% na svaku godinu radnog staža. Cijena je bila izražena u DEM, a tada je u Hrvatskoj bila moneta hrvatski dinari ili HRD. Plaća nam se uvećala za 20 dem namjenski za kupnju dionica, a model otplate je bio na najviše 20 godina. Dobro za radnike ,ali loše po Uljanik, jer podjelom dionica nije ušao svježi kapital.
Druga privatizacija bila je u ljeto 2012. godine po sličnom modelu uz 20 % popusta. Dodatni popust od 1 % dobio se vezano uz godine radnog staža u Uljaniku.Radnici su mogli kupovati povlaštene dionice na obročnu otplatu obustavom na plaći. Zdravi privatni kapital nije ni ovom privatizacijom ušao u Uljanik. Radnici su tako dobili 47% dionica.
Međutim država je kroz obeštećenje za pomorsko dobro otpisala više od milijardu kuna duga na temelju aktiviranih jamstava za kredite, pa je Uljanik od gubitaša postao solventno poduzeće.
Kupca za ostale dionice nije bilo, pa su dionicama kompenzirana neka dugovanja Uljanika i to od mirovinskih fondova, preko Croatia osiguranja do Fonda za razgradnju Nuklearne elektrane Krško.
Država je tako postala vlasnikom 25,87% Uljanika. Tako je “privatizirani” Uljanik!
- Odgovornost menadžera Uljanika kroz Uljanik Plovidba
Uljanik Plovidba posebna je nemoralna priča uljanikovih menadžera.
“SOUR Uljanik “osnovao je tvrtku „Uljanik plovidbu“ 1. rujna 1986. i pulski je brodar počeo poslovanje s tri vlastita broda (m/b Jurina, m/b Franina i m/b Učka). koje nakon dovršetka brodovlasnik nije htjeo preuzeti. „Uljanik plovidba“ je tada bila u 100%-om vlasništvu „Uljanik Grupe“, odnosno „SOUR-a Uljanik“, svog osnivača.
U razdoblju od 1994. do 2000. provedena je privatizacija „Uljanik plovidbe“ i tvrtka je od tada do danas u 100%-nom vlasništvu nekolicine odabranih dogovorom IDS-a i uprave Uljanika. Zanimljivo da u procesu privatizacije dionice nisu smjele kupovati pravne osobe?
“Uljanik plovidba“ bila je od samog početka namijenjena nekolicini odabranih po komitetsko-srpskom ključu, tj. po partijskom standardu podobnosti. Nakon izvršene „pretvorbe“ njihovi vlasnički udjeli izgledaju ovako: Dragutin Pavletić ima lavovski dio od 55,75% dionica, a onda u približnim postocima slijede Darko Šorc, 5,87%, Karlo Radolović, 4,98%, Igor Budisavljević, 4,86%…. Nigdje nije naveden u vlasničkoj strukturi Danko Končar, ali mu je, na primjer, 19. ožujka 2010. isplaćena dividenda u iznosu od 471 000 kn?! a Igoru Budisavljeviću, nakon uhićenja Dragutina Pavletića, sada predsjednik Uprave „Uljanik Plovidba”, isplaćena je dividenda u iznosu od 592 000 kn. Inače Igor Budisavljević je nećak Jovanke Budisavljević- Broz . udovice J.B.Tita.
I dok „Uljanik plovidba“ daje bogate dividente svojim vlasnicima, plaće pomorcima na njihovim brodovima kasne i do godinu dana!”
- Odgovornost državnih struktura, odnosno Vlada RH
Vlada je redovno dobivala izvješća državne ustanove Jadranbrod koja je i ranije upozoravala na nelogičnosti u poslovanju brodogradilišta, ali nitko nije ništa poduzimao. Jadranbrod je svojevrsni regulator i treba nadgledati brodogradilišta i njihova restrukturiranja u koje je država uložila milijarde. Rijetko se dogodilo da neka njihova upozorenja izlaze u javnost, nego je sve završavalo u ladicama Ministarstva gospodarstva.
Nije se kontroliralo namjensko trošenje izdanih jamstava, a sve Vlade kupovale su socijalni mir, dok se takav način poslovanja nije raspao.
Vlada RH kupila je socijalni mir još u siječnju 2018. godine, kada je u dogovoru s Europskom komisijom, dala jamstvo u iznosu od više od 700 milijuna kuna za kredit za sanaciju poslovanja.
Od 31,3 milijarde kuna. koje je Vlada RH uložila u brodogradnju Uljanik nije dobio ništa, jer je uoči stupanja u članstvo Hrvatske u Europsku uniju ,započeo veliki proces restrukturiranja hrvatske brodogradnje, i promjene strukture vlasništva brodogradilišta u Splitu i 3. Maja, dok je Uljanik tada uspješno poslovao, pa je tadašnji predsjednik uprave Uljanika Karlo Radolović odbio uzeti novac za restrukturiranje.
Vlade su kroz državna jamstva uložile u Uljanik 4.292 105 kn, a do sada je ova Vlada platila oko 3.5 milijardi po dospjelim izdanim jamstvima. Sa odugovlaćenjem riješenja Vlada je pripremila radnike na stečaj, koji je najizgledniji. Uljanik je napustilo 1 800 radnika, a za očekivati je da će se brojka i dalje povećavati, pa će biti puni lakše u stečaju zbrinuti daleko manji broj radnika.
A brodovi izgrađeni u Uljaniku, ploviti će i dalje svjetskim morima, pričajući priču o jednom brodogradilištu i njegovim radnicima, stručnim i sposobnim brodograditeljima, kojemu je presudila ljudska pohlepa, grabež i nesposobnost!
***Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
Vijesti
Vijesti
Vijesti
Vijesti