Vrijeme im je krenulo unatrag – '79 imali klimu, danas se prže na 40 stupnjeva

Radnice DTR-a rade u sve gorim uvjetima i kažu da se uopće ne osjećaju da žive u državi koja ide u Europu. U DTR-u u Brckovljanima kao da vrijeme ide unatrag – 1979. godine, kad je bilo 1.200 zaposlenih, radili su u klimatiziranom prostoru, a danas rade na 40 stupnjeva. Neke od njih doživjele su da ih u 50. godini hrane roditelji. Mnogima od njih sjedaju ovrhe koje ne mogu platiti – jer da i dobivaju plaće, što se danas uopće može kupiti za 2.200 kuna? Govorimo, dakako, o radnicama DTR-a. Kako nam kažu iz pregovaračkog odbora radnica tekstilne tvrtke DTR, koje štrajkaju već 10 dana, samo je 57 od stotinjak radnica dobilo jednu plaću, dok je ostalima rečeno da će ih dobiti kad bude bilo novca. U međuvremenu, nabrajaju, nije plaćen prijevoz, regres, uskrsnica i pol, božićnice, dvije plaće, jubilarne nagrade, naknade za djecu... Ispred zgrade uprave u Preradovićevoj, kamo su se uputile pregovaračice, razgovarali smo s radnicama stjeranima pred zid neisplatom čak i tog minimalca za koji rade. "Žene koje su otišle u mirovinu ne mogu dobiti otpremnine. Ja sam prije tri godine trebala dobiti 3.500 kuna jubilarnu nagradu, ali...", kaže nam Marica Hrenić, koja je u tvrtki od 1980. godine. Višnja Pavlic nam kaže da je od dolaska novih vlasnika 2004. godine sve krenulo nizbrdo.

Same kupuju pribor koji fali, rade u nesnosnim uvjetima

  "Ako ti treba igla za specifičan ručni rad, sam si kupiš. Firma ti to neće platiti. U Brckovljanima, gdje smo se preselili iz Dubrave, malo-malo nestaje vode, vjerojatno zbog radova. Nema klime, što stvarno nije normalno za današnje vrijeme. Postavili su nam ventilatore na stropove i otvore vrata da naprave propuh i sutra nas bole bubrezi i uši. Hala nam se nalazi usred polja, nema nigdje hlada. A pojedini strojevi ne smiju ni raditi kad je temperatura veća od 28 stupnjeva. Radimo na 40 stupnjeva, koga briga ako to oštećuje strojeve!", kaže nam Pavlic. "Ako je vani 30 stupnjeva, unutra je 40. A strojevi moraju raditi, tko ih pita. Naša je sreća što imamo strojeva jer smo preselili iz jedne velike firme u drugu koja je velika kao njena četvrtina, a prostor je daleko manji. Ima i rezervnih strojeva i rezervnih dijelova. Kad smo se 1979. godine preselili iz Krajiške u Dubravu, imali smo klimu, svoj restoran, svog liječnika i zubara", kaže nam je mehaničar Vlado Potočnik. Izvorni članak možete pročitati OVDJE