24. DAN RATA Vojna analiza Igora Tabaka: U sjeni famoznog Kindžala ostala je vijest o ruskom korištenju drugog razornog oružja

Problem - propagandni, ali i politički - predstavljaju još dva zahtjeva koje se mnogo puta čulo posljednjih dana

Dvadeset i četvrti dan rata u Ukrajini, subota 19. ožujka, obilježen je vidljivim prebacivanjem težišta operacija sjevera i sjeveroistoka Ukrajine na njen istok i jugoistok. Dakle, dok su krajevi oko Kijeva poprište tek ojačavanja pozicija, preraspoređivanja ruskih snaga i pokušaja dopreme ozbiljnijih zaliha za daljnje ratovanje – vidljive su operacije na prostoru Harkiva, jugoistočno od Harkiva kod Izjuma, u širem prostoru Severodonjecka u Luhanskoj oblasti, te na južnim dijelovima Donjecke oblasti – posebno oko samog grada Donjecka i u opsadi Mariupolja.

Iako je jučer bilo zabilježeno prvo rusko borbeno korištenje famoznog hipersoničnog projektila Kh-47M2 Kindžal, kojim je navodno gađano skladište streljiva kod Ivano-Frankivska, treba uočiti kako rezultati tog napada na kraju i nisu bili spektakularni – budući da tom prilikom nije do izražaja došlo gotovo ništa od posebnih sposobnosti ovoga oružja, koje bi bile iznimno značajne u slučaju da je nosilo nuklearnu bojnu glavu i bilo ispaljeno prema protivniku s jakom i slojevitom protuzračnom obranom.

No, dok su hipersonični projektil zapazili svi koje ruske reklame tog sustava zabavljaju već godinama, s bitno manje pompe prošlo je korištenje rasprskavajućeg topničkog streljiva s usporavajućim padobranima, kakvo je također jučer prvi put bilo registrirano u urbanom prostoru Kijeva. To streljivo - čija se silazna putanja usporava padobranima - bude iznad površine cilja aktivirano blizinskim upaljačem ne bi li svojim punjenjem od kuglica gusto pokrilo zonu cilja – što je protiv ljudstva, vozila i neutvrđenih/neoklopljenih ciljeva bitno efikasnije nego klasične topničke granate. Nažalost, za povremeno nanošenje teških ljudskih gubitaka ponekad ni ne treba ništa od takvih novih ili posebno ubojitih oružja – budući da su i raketni napadi na već otprije poznate ukrajinske vojne komplekse ponekad tu jako efikasni. Naime, izgleda da i usprkos već dužem trajanju rata, te ruskim djelovanjima po vojnim (i civilnim) ciljevima širom Ukrajine, tamošnje vojne snage ipak nisu odustale od korištenja svojih vojarni, već se u njih ponekad i vrate – predstavljajući tako poželjne mete za ruske zračne napade. Tako nešto bilo je zabilježeno 1. ožujka u Ohtirki (oko 70 poginulih vojnika), 13. ožujka u Javorivu kod Laviva (do 180 vojnika), i opet noćas kod Mikolajeva, s navodno do 200 mrtvih vojnika. Nadajmo se da će taj niz biti dovoljan da se nauči ponešto o vojnim djelovanjima u ratu.

Jednaki problem – propagandni, ali i politički – predstavljaju još dva zahtjeva koje se mnogo puta čulo posljednjih dana. S jedne strane su to zahtjevi za nekakvom NATO uspostavom zone zabrane letenja nad Ukrajinom, te ukrajinsko inzistiranje na dostavi borbenih aviona sa zapada (misleći tu pretežito na dostupne letjelice istočnog podrijetla, za koje bi Ukrajina načelno trebala još imati ponešto pilota). Pri tome, potpuno se zaboravlja činjenica kako bilo kakvu zonu zabrane leta treba i prvo silom uspostaviti, rušeći tamo prisutne ruske letjelice, da bi se onda takvo područje moralo i držati zatvorenim – kako od novih naleta ruskog zrakoplovstva, tako i od prijetnji ruske protuzračne obrane raznih dometa. Dakle, riječ je o praktičnom ulasku u rat NATO saveza, ili koga već, s Ruskom Federacijom, nuklearnom silom punog arsenala raznolikih vojnih sredstava. Upravo zato se nikad i nigdje zone zabrane letenja nije ni uvodilo tijekom bilo kakvih ozbiljnijih ratovanja protiv ozbiljnijih i ravnopravnih protivnika, ostavljajući tu mjeru demonstracije zračne prevlasti za sukobe jakih sa slabima.

Zato i ne čudi da se baš jučer na ovu temu čulo i kako Ruska Federacija nastoji izaći u susret zahtjevima za uspostavom zone zabrane letenja iz separatističkih krajeva zauzetog Donbasa – te planiraju takvu zonu uspostaviti ondje, doduše, protiv letjelica ukrajinskog Ratnog zrakoplovstva. S druge strane, kada bi se širom svijeta i prikupilo kakve borbene avione podobne za doniranje Ukrajini, to bi nužno bilo skupo, a vjerojatno bi tražilo i nadomještanje tih letjelica uzvratnim poklonima zapadnih letjelica – trošeći time značajan dio ukupne pomoći za Ukrajinu. A onda, po njihovoj predaji u ukrajinske ruke, gdje bi i tako ojačano ukrajinsko zrakoplovstvo i dalje bilo - ukupno gledano - bitno slabije od ruskoga, te bi avione trebali koristiti sve malobrojniji ukrajinski piloti – čija je stradanja u ratno doba praktično nemoguće nadomjestiti. Dakle, bitno je pametnije takve donacije prekrižiti u startu i ukrajinske pilote iskoristiti za upravljanje množinom raznih besposadnih sustava koji su se i proteklih tjedana na bojištu pokazali iznimno korisnima – a čiji gubitak nije problem, budući da njihov pilot samo prelazi pred konzolu za upravljanje idućom takvom naoružanom i opasnom letjelicom pribavljenom iz doniranih sredstava.

Što se terenskog stanja na bojištima Ukrajine tiče, oko Kijeva na zapad i istok nema mnogo promjena. Zapadno od Kijeva ruske su se snage počele ukopavati uzduž bitnih opskrbnih pravaca na koje računaju za logistiku budućih operacija, dok istočno od grada i nadalje muku muče s brojnim ukrajinskim enklavama iz kojih nije teško izvoditi uspješne napade na opskrbne kolone koje nastoje žive dovršiti slalom među ukrajinskim položajima do ruskih prednjih linija napada. Dalje na istoku, oko Harkiva, bilježe se dodatni ukrajinski uspjesi u oslobađanju prigradskih naselja – gdje je očigledni cilj odmaknuti Ruse na barem tridesetak kilometara od grada, ne bi li se smanjile štete od raketnih i topničkih baraža po gusto naseljenim gradskim četvrtima.

I nadalje se vode iznimno žestoke borbe kod grada Izjuma, oko 115 km jugoistočno od Harkiva, gdje Rusi nastoje zaći za leđa kompletnom sjevernom dijelu ukrajinske obrambene zone prema tzv. „narodnim republikama“. Jednako tako, na istok od tog bojišta nastavlja se i rusko nastojanje zauzimanja ostataka Luhanskog okruga pod ukrajinskom vlašću – gdje bi lako bilo pomisliti da je protekloga dana u ruske ruke palo naselje Kremina, dok i dalje traju ulične borbe u Rubižnom i Severodonjecku, te nešto južnije u mjestu Popasna. Jednako tako treba zamijetiti da usprkos neprekidnim borbama nema puno dobrih vijesti ni s malo južnijih krajeva, gdje ukrajinske snage doduše zadržavaju ruske napade oko Donjecka, ali su se tu ipak našle postupno potisnute na sjever – tako daleko da sada već i ukrajinski službeni izvori priznaju kako nema načina za ikakvu neposrednu pomoć opkoljenom gradu Mariupolje. Upravo stanje u toj luci na Azovskom moru postaje posebno zabrinjavajuće. Iako je od tamo vijesti malo, ono što se čuje govori o nastavku kontinuiranih zračnih udara svim sredstvima po gradu, o nastavku tamošnjeg ukrajinskog otpora, ali i o kontinuiranim pritiscima ruskih napadača.

Za to vrijeme izgleda prilično jasno da su Rusi, barem za sada, odustali i od nekih ozbiljnijih prijetnji ukrajinskoj crnomorskoj obali kod Odese, budući imaju ozbiljnih problema s ukrajinskom ofenzivom od Mikolajeva prema Hersonu – gdje se čulo i o pogibiji ukupno petog ruskog generala kod zračne luke Herson i obližnje Čornobaivke. No, tek ostaje za vidjeti hoće li ovaj razvoj događaja biti dovoljno uspješan da kao prvo - zauzda razna ruska napredovanja na desnoj obali Dnjepra, a potencijalno – kao drugo - malo olakša pritisak osvajača na skoro 400 kilometara istočnije smješten Mariupolj, poprište grozne ruske opsade i ukrajinskih grčevitih nastojanja za obranom te preživljavanjem.