BIO JE ROĐENI POBJEDNIK! Tko je Božo Marković, čovjek koji je porazio četnike kod Šibenskog mosta i spasio Šibenik i Hrvatsku
Borna Marinić je magistar povijesti. Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na HRT-u u emisiji “TV kalendar”. Autor je nekoliko filmova i knjiga na temu Domovinskog rata. Za “Slobodnu Dalmaciju” piše velike priče iz Domovinskog rata, obrađuje bitke i ljude koji su obilježili najvažnije dane u hrvatskoj povijesti.
Rujanski rat, kako se često naziva Bitka za Šibenik, svakako je jedna od najvećih pobjeda Hrvatske vojske i policije u prvim mjesecima Domovinskog rata te krvave 1991. godine. Svatko tko je sudjelovao u njemu na poseban je način ponosan upravo na taj dio svojeg ratnog puta i svatko je od sudionika odigrao važnu ulogu u zaustavljanju i odbacivanju Jugoslavenske narodne armije od Šibenika. Bio je to “mehanizam” u kojem je orkestrirano djelovao niz “zupčanika”, a jedan od glavnih pokretača tog mehanizma bio je Božo Marković, heroj Domovinskog rata i svoje obitelji.
Božo Marković bio je najstariji od sedmorice sinova u obitelji Ljubice i Joze. Rođen je u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini, 28. siječnja 1957. godine. Otac se bavio poljoprivredom i građevinom kako bi prehranio veliku obitelj. Obitelj Marković, kao i većina obitelji tog kraja, bila je žrtvom komunističkog terora u kojem je ubijen Božin djed, po kojem je on i dobio ime.
Božo je bio marljiv dječak, željan znanja. Kao mladić želio je upisati neki studij, vojni poziv nije bio njegov prvi izbor, ali životne okolnosti su ga nakon završetka srednje škole u Mostaru odvele na Vojnu akademiju u Beogradu, koju je uspješno završio.
Početkom 80-ih Božo je završio vojni studij, zasnovao obitelj s dugogodišnjom djevojkom Ivom te je dobio prvo radno mjesto. Raspoređen je u Bileću, gdje je provodio obuku polaznika Škole rezervnih oficira. Tijekom tri godine u istočnohercegovačkom gradiću obitelj se proširila za kćerkicu Moniku, a potom su se preselili u Šibenik, gdje je Božo dobio novu dužnost.
Iva se ondje zaposlila u bolnici kao medicinska sestra, dobili su sinčića Marija i živjeli mirnim obiteljskim životom. No onda dolazi novi premještaj za već iskusnog oficira.
Zadnje godine službe u jugoslavenskoj vojsci proveo je kao zapovjednik vojarne Rogači u Komiži na Visu. Bio je strog, ali pravedan zapovjednik koji je brzo napredovao, i kao jedan od perspektivnijih oficira dobio je priliku da polaže ispit za majora JNA, u čemu je i uspio, no čin nikada nije dobio, nego je u ljeto 1991. godine tu vojsku napustio u činu kapetana prve klase. Taj čin bio je iznimno složen, a uspomenu na te dane evocirala je Iva Marković:
– Nije bilo pitanje hoće li Božo prijeći na hrvatsku stranu, nego kada i kako će to učiniti. Znala sam da je domoljub i da će sigurno, bez fige u džepu, prijeći na hrvatsku stranu i pomoći obraniti Hrvatsku. Mi smo živjeli u Šibeniku, a on je bio na Visu, što je bila otegotna okolnost. Prijetili su i njemu i meni. Jednog dana na vrata su mi došli s cvijećem, iznenadila sam se, a kada su ušli u stan, počele su prijetnje. Rekli su mi: “Prijeđe li ti muž na drugu stranu, čuvaj se i ti i dica. Lakše ćemo do vas doći ako to učini nego do njega.” Tada nisam osjećala strah koji danas osjećam dok se toga prisjećam. Odgovorila sam samo: “Zar vi stvarno mislite da će moj muž pucati po svojem narodu?”
Oficiri KOS-a imali su opravdanih razloga za zabrinutost da bi Božo Marković mogao svoja znanja staviti na raspolaganje Hrvatskoj u nastajanju. Naime, za razliku od većine oficira, Božo se nije sramio pokazati da je vjernik – s Ivom se vjenčao u crkvi, a i krstili su oboje djece. Osim toga, kada su 1990. stigle demokratske promjene i JNA je osnovala svoju stranku Pokret za Jugoslaviju, Božo je odbio u Komiži osnovati ogranak te stranke. Kada je počeo rat, pomagao je ročnicima da pobjegnu iz vojske, neke je i vozio njihovim kućama, a cijelo vrijeme planirao je i vlastiti odlazak kući. Iako su postojali pozivi iz Tomislavgrada da se, kada je počeo rat, vrati u tada mirni rodni grad, ništa mu osim pomoći Šibeniku nije dolazilo u obzir. U kolovozu napokon Božo stiže u Šibenik, pridružuje se 113. brigadi i postaje časnik Zbora narodne garde.
Odmah nakon prelaska posvetio se obuci i izobrazbi vojnika koju je provodio što na poligonu u Jadrtovcu, što na samoj prvoj crti. Poznavao je razno pješačko naoružanje, a dobro je baratao i protuoklopnim te naoružanjem potpore. Preko veza koje je imao na Visu s tog je otoka u Šibenik dopremio vrijednu opremu i naoružanje, među kojima i jednocijevni lanser raketa. Njime je 12. rujna 1991. godine, tijekom bitke za Veliku Glavu, vrlo uspješno djelovao po neprijateljskom zapovjedništvu u Kistanju, što je vidljivo iz dokumenata koje je Hrvatska vojska pronašla četiri godine kasnije tijekom “Oluje”.
Kada je sredinom rujna 1991. počela bitka za Šibenik, Božin sinčić Mario bio je u Tomislavgradu, kći Monika u podrumu zgrade u kojoj su živjeli, a supruga na poslu u šibenskoj bolnici. Jedna od prvih meta brodova Jugoslavenske ratne mornarice bio je stan obitelji Marković. Granata ga je pogodila netom nakon što je Iva otišla iz njega. Nije ju bilo strah za Božu, imala je puno povjerenje u njega, a u tih tjedan dana bitke nisu se niti jednom vidjeli. Iako je obiteljski stan bio udaljen od zapovjedništva tek 20 metara i iako je zasigurno mislio na svoju obitelj, Božo Marković bio je potpuno posvećen samo jednom – obraniti Šibenik.
U obrani Šibenika Božo je obnašao dužnost zamjenika zapovjednika 113. brigade – Milivoja Petkovića.
Usko su surađivali i sve koordinirali s policijom, a na čelu Policijske uprave Šibenik tada se nalazio Nikola Vukošić, koji za Božu ima samo riječi hvale.
Božo je bio vrhunski oficir one vojske, totalni znalac. Samo što je, kao i svi oficiri koji su prešli na hrvatsku stranu, imao tu crtu da sluša uvijek zapovijed višega, onog iznad sebe, a to nije uvijek nužno bilo i najbolje jer su ti viši zapovjednici davali zapovijedi iz sigurnosti zapovjedništva, a Božo je bio na terenu i uvijek je baratao informacijama iz prve ruke. Tako Božo nije imao prilike niti pokazati svu svoju genijalnost.
Da je bilo po njegovom, tenkovi nikada ne bi ni došli na Šibenski most, ali je kasnije učinio sve da ih odande makne. Osobno je raketnim lanserom gađao tenkove kod mosta 18. ili 19. rujna, a ja sam ga navodio. On je time jako dobro znao raditi. Na kraju krajeva, on je razradio, organizirao i 22. rujna proveo akciju protjerivanja neprijatelja sa Šibenskog mosta.
Šibenik je obranio, most oslobodio, no supruga Iva otkriva – nije bio zadovoljan, bilo mu je žao što poraženu JNA nisu gonili još i dalje. Pokazao je Božo Marković tijekom Rujanskog rata da je hrvatska vojska u nastajanju dobila iznimnog časnika, vrlo vjerojatno budućeg generala, no svega par dana kasnije – šok. Pri obuci vojske za djelovanje ručnom kumulativnom bombom BRK-79 Božo je u Unešiću izgubio život zajedno sa Željkom Dželalijom i Ivanom Goretom, također pripadnicima 113. brigade.
Što se ustvari dogodilo, nikada nije razjašnjeno, no spomenuta bomba povučena je nakon toga iz upotrebe. Nikola Vukošić prisjeća se:
– Ja sam prije Rujanskog rata nekim kanalima iz Zagreba nabavio 50-ak tih ručnih kumulativnih bombi. Čuvali smo ih u jednoj zgradi u podrumu pored policije. Te večeri kada su nam tenkovi došli na most doveli smo Božu da vidi što imamo i čime raspolažemo. Kada je vidio to oružje, on se radovao kao malo dite. Ja sam odredio dva svoja čovjeka da uzmu to i kada se ukaže prilika, da djeluju time po komandi JNA. Dobro se sjećam kako im je Božo objašnjavao kako se rukuje njima, kako se izvadi osigurač pa se zamahne, baci, pa ide prva eksplozija, pa se otvori padobran te slijedi druga eksplozija. Ova moja dvojica idućeg su mi jutra došli krvavi i poderani te rekli da s bombama nešto nije u redu i da je bila samo jedna eksplozija koja ih je ranila. Potkraj rujna rekao sam Boži da su mi ljudi skoro poginuli od onih bombi kojima se radovao. On se smijao i kroz šalu mi dobacio: “Glupa policija, ne zna baciti bombu.” Dva dana kasnije otišao je u Unešić pokazati ljudima kako se tom bombom rukuje i izgubio glavu. Odmah potom dao sam zapovijed da se sve te bombe pokupe i bace u more. Je li to netko nama dao da nas sabotira, to ne znam, no s tim bombama nešto nije bilo u redu.
Kada su čuli da je poginuo, njegovi dojučerašnji kolege, oficiri s Visa, navodno su napravili feštu. Bili su svjesni njegove vrijednosti i važnosti, vjerojatno i više nego Hrvatska tada, ali i Hrvatska danas. Božo Marković pokopan je 4. listopada 1991. godine u Tomislavgradu, a 20 godina kasnije posmrtno je odlikovan Redom hrvatskog trolista.
Opis mog oca
Navršile su se tri godine kad je moj otac poginuo u Šibeniku. On je bio visoki časnik Hrvatske vojske. Istaknuo se na poseban način u borbi za obranu grada Šibenika. Neopisivo se hrabro borio za Hrvatsku, koju je neizmjerno volio. Moj otac bio je vitez i naš ponos. Ne mogu ga nikako zaboraviti jer je on u mom srcu i ostat će, zauvijek! Kada je bio sprovod došao je pun autobus očevih suboraca iz Šibenika. Oda toga dana kada je poginuo svi smo tužni. Počivao u miru u našoj hrvatskoj zemlji. "Oče, neka ti je laka zemlja i vječan ti pokoj želi cijela obitelj!"
Školska zadaća Monike Marković, 1994.
Izvor:Borna Marinić/Dogodilo se na danasnji dan
crodex.net
