Bruno je bio i ostat će hrvatski ponos i nadahnuće!

Bruno Bušić (Vinjani Donji kod Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.) bio je jedan od Junaka stvaranja hrvatske države.

Ovog istaknutog hrvatskog disidenta, novinara, književnika, povijesnog istraživača, karizmatičnog prognanika 1970-tih godina i političkog vođu hrvatske emigracije sjećamo se s tugom, ali i ponosom.

Njegovo djelo ostalo je zlatnim slovima upisano na stranicama hrvatske povijesti. Mnoge ulice i trgovi diljem Hrvatske danas  nose ime ovog velikana. Povodom proslave pete obljetnice uspostave slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, 30. svibnja 1995., prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman posmrtno mu je dodijelio tri odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu, izravnoj ratnoj opasnosti ili u iznimnim okolnostima u miru, odličje Reda Ante Starčevića za doprinos održanju  i razvitku hrvatske državne ideje, uspostavom i izgradnjom suverene države Hrvatske i odličje Reda Stjepana Radića za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.

Ovaj čovjek  je bio i ostat će naš hrvatski ponos, naše nadahnuće, poglavito mladim hrvatskim generacijama!

Moja je malenkost, na poticaj o. dr. Vjekoslava Lasića, prva u hrvatskoj državi (sic!), 1995., u nakladi Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata, na čijem je čelu bio legendarni zapovjednik obrane Grada Vukovara Branko Borković-Mladi Jastreb, objavila i knjigu – Ante Bruno Bušić – „Svjedok pomirbe“., tim prije jer su se i neke vojne postrojbe u Domovinskome ratu nazivale njegovim imenom.

Knjiga nije prošla nezapaženo i tek su se onda mnogi više počeli okretati njegovu liku i djelu.

Rođen je od oca Josipa i majke Ane (rođene Petrić), koju je rano izgubio. Otac mu je bio odvjetnik i umro je 1954. Gimnaziju je pohađao u Imotskom i završio 1960. u Splitu. Već 1964. diplomirao je gospodarske znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu, a slijedeće godine radi u Institutu  za historiju radničkog pokreta  Hrvatske u Zagrebu. Bio je jedan od istaknutijih djelatnika Hrvatskog proljeća. Pisao je u brojnim listovima i časopisima, kao što su: Hrvatski književni list, Vidik, Studentski list, Kritika, Hrvatski tjednik, Svačić, Književni zbornik  Zajednice samostalnih pisaca TIN... U emigraciju je otišao 1975. , gdje je također nastavio s pisanjem i objavljivanjem svojim tekstova i komentara.

Ubijen je iz zasjede po agentima  beogradskog imperijalizma 16. listopada 1978. u ulici Belleville 57 na prolazu kroz Pariz.

Gdje je god boravio, nikada nije imao mira od agenata Udbe, koji su uspjeli čak i neke njegove „prijatelje“ i poznanike ubaciti oko njega, tako da su manje-više uvijek znali što radi i gdje se kreće.

Stoga, kad govorimo i prisjećamo se Bušića, koji nije krio svoju nesreću, što nije mogao govoriti, ali je zato sjajno pisao, razmišljao i poticao druge, nezaobilazno je sjećanje i na zločinačku jugoslavensku komunističku tajnu službu, koja se sastojala od četiri glavna sektora, odnosno uprave: „unutarnji neprijatelj“, neprijateljska emigracija“, „strane obavještajne službe“ te „praćenje i prisluškivanje“.

U UDBA-i je bilo zaposleno stotine, pa i tisuće agenata, analitičara, suradnika i iznimno veliki broj informatora. Bila je to gusta zavjerenička mreža, koja je uz blagoslov Josipa Broza Tita, djelovala u različitim regionalnim centrima u bivšoj Jugoslaviji, bila je aktivna u svim gradovima i selima, u svakoj od nekadašnjih jugoslavenskih republika.

U inozemstvu, agenti UDBA-e, uglavnom su za svoje mete dobili tadašnje emigrante. Osim što su im na svakom koraku sputavali normalni rad i život, ubijali su, otimali, teško ozljeđivali...Nisu prezali od ničega, tim prije jer su uživali i visoki stupanj autonomije.

Početkom devedeseti prošlog stoljeća,  jedan veći dio tih zlotvora bez ikakvih sankcija, prešao je nažalost na hrvatsku stranu. Uspjeli su se zaposliti i u najvišim državnim institucijama, a oni su to iskoristili (svaka čast iznimkama) i sa sobom dovukli svoju djecu, članove obitelji ili prijatelje. Stoga danas nitko ne zna, tko su sve zapravo bili agenti UDBA-e, a osobito brojni informatori, koji su prema svemu sudeći, jednim dijelom, nastavili tamo gdje su stali, ali i ovoga puta najviše proganjajući hrvatske domoljube, a među njima i ne mali broj dragovoljaca hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.

Mnogi se danas pitaju: zbog čega se brojni Hrvati koji su zbog „neprijateljskog djelovanja“ morali napustiti svoje domove, ne vraćaju. Pa, jedan od razloga je i taj što kod nas nije provedena lustracija, tako da ćete relativno često čuti kad se neki od njih, uglavnom nakratko, vrate u Domovinu da su na ulici, državnim institucijama ili kulturnim događanjima opet sreli svoje progonitelje, ali sada kao – „velike“ Hrvate!

Dakle, Bruno je samo jedan od onih kojeg su ubili ni krivog ni dužnog. Danas je on mit. Borio se cijeli svoj život za Hrvatsku, bio je pametan, uporan i hrabar. Možda ga je najbolje opisao Zlatko Tomičić (1930.-2008.) kad je uz ostalo rekao: „Bruno je bio pjesnik i atentator u istoj osobi, atentator stoga jer je pucao i on, iako ne samokresom i bombom nego perom. No, ja ga ipak ne tražim  u samokresu i praski, nego u njegovim  stihovima i proznim umjetničkim recima!“

A mi bismo na to još samo dodali: bio je čudesni Topan koji je „tiho, nečujno odlutao u polje, pomilovao travku, prenuo je iz sna i izgubio se u beskrajnost“ (Pripovijest „Sa Šušom i Topanom“  iz god. 1954.).

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)