Da nije bilo ovih momaka naša vojska ne bi tako lako ušetala u Knin i porazila neprijatelja. Evo priče o tim junacima

U operaciji Zima-94 hrvatske snage ostvarile su značajne uspjehe na Dinari i time stvorile povoljne preduvjete za daljnje napredovanje. U kojem smjeru? U smjeru Knina! Postrojba koja je odigrala glavnu ulogu u toj operaciji bila je 4. gardijska brigada prepuna već prekaljenih ratnika koji su kao mladići krenuli u rat nekoliko godina ranije. Među njima bio je i Mate Patrlj. Mate nikada u životu nije vidio Knin, sve do jednog sunčanog dana u drugoj polovici veljače 1995. godine. Taj mu je dan ostao urezan u sjećanje cijeli život. Kako i ne bi kada je Mate bio dio male grupe vojnika koji su bili prvi koji su s Dinare u daljini ugledali Knin i to s najvišeg vrha Splitsko-dalmatinske županije – Jankovog brda. Ističe, bez operacije Zima-94 do toga ne bi došlo:

"U njoj smo 23. prosinca 1994. uz veliku žrtvu i u teškoj bitci izvojevali možda i najveću pobjedu na Dinari u ratu. Tada se otvorio put prema Kninu kojeg smo korak po korak krčili zajedno sa 7. gardijskom brigadom s kojom smo se izmjenjivali na smjene. Osim neprijatelja morali smo se tada boriti i s vremenom odnosno snijegom. Često se znalo dogoditi da čovjek ide ispred tebe i samo nestane, propadne kroz snijeg, ostane mu viriti samo glava. Iz današnje perspektive to djeluje smješno no bilo je vrlo opasno."

Baza Hrvatske vojske na tom dijelu Dinare bila je na Velikim Poljanicama, a nosila je među vojnicima simboličan naziv "Kraj svita". Nalazila se na 1250 metara nadmorske visine i iz nje se išlo na prvu crtu bojišnice isturenu 2-3 kilometra od baze. Kako bi saznali što se nalazi iza te prve crte i je li neprijatelj na najvišem vrhu tog područja, Jankovom brdu (1780m), zapovjednici 4. gardijske brigade poslali su nekolicinu vojnika u izvidničku akciju. Iz Poljanica su tako krenuli Mihad Mumić, Drago Didić, Ante Čubelić i Zlatko Ljubičić kojeg je zamijenio Mate Patrlj.

"To su bili dečki iz mojeg voda te su se najavili nama koji smo bili na isturenom položaju na straži. Kada su stigli Zlatku je uslijed napora malo pozlilo zbog fizički zahtjevnog puta, a ja sam izrazio želju da nastavim prema Jankovom brdu što su momci prihvatili. Bio je dubok snijeg, a teren je bio zahtjevan. Ipak smo se uspinjali na jedan od najviših vrhova Dinare."

Namjera im nije bila napasti neprijatelja već saznati gdje su njegovi položaji odnosno gdje je prva crta srpskih snaga. Uspona se prisjetio i Ante Čubelić:

"Mi smo išli bez ikakve planinarske opreme, samo u bijelim uniformama kao kamuflažama. Snijeg je bio ogroman, a da vam to slikovito pojasnim reći ću kako su iz njega virli samo vršci borova. Nismo imali niti dereze koje bi nam sasvim sigurno dobro došle, osobito zadnjih 50 metara do vrha jer je to bio čisti led. Snalazili smo se na sve jade da se uspnemo. Međutim svi smo bili mladi i u formi. Ja sam prije toga prošao legionarsku obuku u Šepurinama koja mi je puno pomogla"

Cijelo vrijeme skupina je morala biti na oprezu ne znajući hoće li i u kojem trenutku naići na neprijatelja. Mate Patrlj ističe:

"Nije tada bilo dronova, niti nekih snimaka iz zraka koje bi nam tada puno pomogle. Morali smo biti na oprezu cijelo vrijeme i očekivali smo da su oni na Jankovom brdu. Međutim nisu bili. Oni su držali položaje ispod, u Uništima. Da su oni imali samo jedan mitraljez gore mogli su nas vrlo lako ubiti svu četvoricu. Mi smo bili svjesni rizika no u takvim situacijama se mora riskirati."

I dok su bili svjesni rizika u koji su se upustili, nisu ni slutili kakav će prizor ugledati kada se uspnu na vrh.

"Popeli smo se i vidjeli puno više toga nego do tada. Prvi put smo se našli na hrvatskoj strani Dinare. Bilo je vedro. Vidjeli smo Knin, znali smo da je to on no iskreno moram priznati da smo bili toliko iscrpljeni da nije bilo neke euforije zbog toga."

Istaknuo je Patrlj kazavši kako je ipak bilo teže spustiti se nego uspeti. To potvrđuje i Čubelić koji se sjeća kako su puške koristili kao štapove okrenuvši ih naopako zabijajući cijevi u snijeg. Ante Čubelić možda nije ponio planinarsku opremu, ali je zato ponio fotoaparat i snimio fotografije za povijest koje danas prvi put ima prilike vidjeti i šira javnost:

"Ja sam i prije rata volio slikavati i nosio sam fotoaparat svuda pa tako i u to izviđanje. Nisam ja znao da ćemo mi odande vidjeti Knin i da ću to imati prilike fotografirati. Šteta što je bio tako daleko pa se gotovo i ne vidi, ali je ostala lijepa uspomena."

Skupina se vratila u bazu te prenijela informaciju da na Jankovom brdu nema neprijateljskih snaga. Već tri dana kasnije Patrlj je ponovno bio gore i pripremao teren za prihvat kontejnera koje su uskoro ondje spustili helikopteri Hrvatskog ratnog zrakoplovstva:

"Došla su dva kontejnera i upravo je moj vod bio prvi zadužen za držanje tog položaja. Bilo je jako hladno i teško, osobito po noći. Po dvojica smo držali stražu na način da bi se jedan grijao u kontejneru dok je drugi okružio oko ta dva kontejnera. Zatim bi se taj ušao ugrijati, a ovaj drugi bi otišao napraviti krug."

U idućim mjesecima malo po malo, 7. i 4. gardijska brigada pomicale su prvu crtu i primicale se Kninu kojeg su na koncu zajedno i oslobodile. Mate Patrlj nije slutio da će u Knin i ući tako brzo nakon što ga je u daljini s Dinare ugledao:

"Stigla nam je na smjenu kod Bosanskog Grahova 81. gardijska bojna iz Virovitice. Dečki su nam rekli da ćemo mi sutra ujutro ići na Knin. Mislio sam da se šale no nisu se šalili. Idućeg dana počela je operacija Oluja. Ponio sam pun ranac metaka za svoj mitraljez i očekivao borbu za svaki kamen međutim već drugog dana bili smo u Kninu. Otpora gotovo da nije bilo."

Da je bio u prvoj grupi vojnika koja je s Dinare vidjela Knin Mate je saznao kada je u travnju 1995. na obilježavanju osnutka 4. gardijske brigade to naglasio zapovjednik brigade Damir Krstičević. On taj pothvat ne smatra nekim junačkim činom već zaključuje:

"Ispalo je slučajno da smo se našli na pravom mjestu u pravo vrijeme i poklopilo se da smo mi prvi koji su ubrali plod duljeg rada svih hrvatskih vojnika koji su se tada borili na Dinari."