Dalić ne diže paniku, ali muči ga nekoliko problema. Evo zašto kladionice ne vjeruju Vatrenima

U petak, 5. svibnja bit će točno 40 dana do početka Final Foura Lige nacije. Ulazimo, dakle, u sam finiš sezone, i dok se katarski Mundijal sve dalje nalazi u retrovizoru, ispred nas stoji tabla na kojoj piše - Rotterdam.

U kontekstu lova na prvi trofej u bogatoj riznici hrvatskog nogometa, jasno je da se sve više analiza bavi polufinalom i srazom s domaćinom Nizozemskom, odnosno lovom na finale i čekanju pobjednika između Španjolske i Italije. Stoga je razumno stati i pogledati gdje se, zapravo, nalaze "vatreni"...

Pogled izvana, recimo, sugerira sljedeće: velike strane kladionice hrvatsku reprezentaciju vide na posljednjem mjestu završnice Lige nacija. Iako smo u konkurenciji s Nizozemskom, Španjolskom i Italijom jedini dva puta bili polufinalisti Mundijala, premda stižemo kao nositelj svjetske bronce i na putu do "grand finala" u skupini iza sebe ostavili smo i Francusku i Dansku, pa i Austriju, strani "bookmakeri" ovako otprilike generiraju snagu "velike četvorke": Nizozemci su prvi favoriti (koeficijent 3,25), slijedi Italija (4,5), Španjolska (6,5), a Hrvatska stiže u zemlju tulipana kao ukras - Dalićeva reprezentacija cijeni se koeficijentom 7 za osvajanje LN-a. Ako pogledamo same utakmice, dakle, Nizozemci su bliži finalu od Hrvatske (2,2 u odnosu na 3,9), dok, zanimljivo, premda u konačnom poretku figuriraju ispred "azzurra", "furija" je u drugom polufinalu ocijenjena koeficijentom 2,5, a Talijani, pak, s 3,5.

U prosjeku zabijaju svakih 188 minuta

U sljedećih se 40 dana, naravno, štošta može promijeniti, čemu će najviše kumovati eventualne ozljede i izostanci, potom i umor, ali postojeća pretpostavka nije nešto prilično čudno. Konačno, kladionice na svim velikim hrvatskim avanturama nisu pretjerano vjerovale "vatrenima", koji su u tome i tražili dodatni inat i motiv, iako će to mnogima izgledati kao jeftina floskula. No, činjenica jest da u određenim momčadima postoje koherentni faktori neopipljivi analitikom. Real je, konačno, najbolji primjer toga. Međutim, ako u ovome času pokušamo dubinski analizirati stanje hrvatske reprezentacije uoči tog značajnog turnira, u mnogočemu možemo konstatirati kako postoji nekoliko neuralgičnih točaka koje muče hrvatskog izbornika.

Prva i osnovna je, jasno, bojazan da u finale Lige prvaka uđu i Real i Inter, odnosno Modrić i Brozović, jer taj je meč na rasporedu 10. lipnja, odnosno samo četiri dana uoči sudara s "oranjem", što će po pitanju pripreme, energije i umora utjecati na njihove, ali i reprezentativne partije. Drugi se, međutim, problem potencijalno projicira u vrhu napada. Istom onom koji nas muči dulje vrijeme, ali iz kojeg Dalić i momčad izvlače maksimum. Hoće li i ovoga puta, ovisit će dosta i o njihovoj formi, koja bi u finišu sezonu, nadamo se, trebala uhvatiti svoj maksimum.

Analizirajući, dakle, Dalićev poker napadača - Kramarića, Petkovića, Livaju i Musu - tijekom proljetnog dijela sezone u klupskim majicama, dolazimo do podatka kako su momci odigrali ukupno 59 utakmica, odnosno 3393 minute, u kojima su poentirali 18 puta, što u prijevodu znači da u prosjeku zabijaju svakih 188,5 minuta. Tome su, ujedno, pridodali i sedam asistencija.

Koeman u još većim problemima

Ako ih pojedinačno stavimo pod mikroskop, onda nije teško zaključiti da u aktualnom trenutku Dalić više problema ima s HNL-vedetama nego s dečkima izvana. Istina, Musa nema bogznakakvu minutažu (251 minuta cijelo proljeće), ali u tim je kratkim intervalima uspio poentirati tri puta, uz jedan asist, a posljednji je gol potpisao Interu u uzvratu četvrtfinala LP-a 19. travnja.

S druge strane, Kramarić je od šest pogodaka dva zabio iz penala, jedan iz slobodnog udarca, ali nakon siromašne jeseni i izmučenog starta u proljeće, on je došao do šest golova u malo više od tisuću minuta, što nikako nije loš skor.

Da ne griješimo dušu, teško se nositi sa statistikom Hajdukova talismana Marka Livaje, koji je u 16 utakmica zabio osam pogodaka uz četiri asistencije, čime apsolutno potvrđuje svoju ulogu "bijelog one man banda", no kod njega više brinu recentna forma i tri uzastopna kola bez učinka, što njemu nikako nije svojstveno. Ipak, Livaja ima još četiri HNL kola, kao i finale Kupa, u kojem opet može pronaći pucačku formu, koju još i više traži Bruno Petković - ozljeda ga je bitno unazadila, od 19. ožujka do danas upisao je ukupno tri minute, a i inače u postmundijalskom periodu na kontu ima jedan gol u 671 minuti (11 utakmica).

S obzirom na to da Dinamovoj "devetki" treba puna sprema kako bi dao ono najraskošnije od sebe, što nedvojbeno ima, Dalić sigurno gleda i prema Igoru Bišćanu, koji mu je nakon ozljede dao ukupno tri minute i otvorio pitanje njegove maksimirske budućnosti. U ovome času, gledajući sve, Petko opet starta kao "četvrti", s točno četiri kola i nekih osam-devet dana priprema na Kvarneru...

Dalić, pritom, ne diže paniku. Nije tome ni inače sklon, a ako je negdje od odlaska Marija Mandžukića morao kemijati, onda je to bio prednji red, točnije centralna špica, za koju audicija traje praktički od tog famoznog moskovskog ljeta do danas. Ako, pak, u ovoj situaciji nabrojenim napadačima pridodamo da Oršića i dalje nema na mapi, da Majer i Vlašić nisu u punoj formi, da se i Perišić (rezultatski) muči s Tottenhamom, lako je zaključiti kako u ovome času postoji izraženi disbalans između obrane i veznog reda te posljednje trećine travnjaka.

Nije dramatičan, jasno, ali daleko je od optimalnog. Doduše, što bi tek trebao kazati  Ronald Koeman.  On je dosad u rosteru imao tri (klasična) napadača -  Weghorst  je u cijeloj sezoni za Man. United je poentirao dva puta,  Depay  je proljetos za Atletico zabio pet,  Brobbey  za Ajax četiri komada, u nekoj bajnoj formi nisu ni  De Jong  i  Danjuma ...