Dan D za Domovinski pokret. Oklada ide na – Plenkovića

Oni su bili i idejni začetnici i osnivači DP-a još u vrijeme kad je promoviran projekt »Škoro«, a i kasnije u nizu faza raslojavanja. Sada su praktički ostala samo njih dvojica, i njihovi suradnici. To nas se ne bi mnogo ni ticalo da DP nije u Vladi i da nema tri ministra, u tri vrlo važna resora. Ali, prošlo je točno sto dana rada nove Vlade, a premijer Andrej Plenković mogao bi od ponedjeljka opet rekonstruirati svoj kabinet. Hoće li ostati tri ministra kad se DP do kraja podijeli – teško, vjerojatno će ih biti manje.

Jer, matematika je egzaktna – DP je u Sabor ušao s 11 mandata (dva je pogubio od dana izbora do konstituiranja, Mislava Kolakušića i Josipa Jurčevića). Tih 11 ljudi moglo je unisono tražiti da SDSS-a ne bude u vlasti, i tako je i bilo. Stoga su Plenkoviću uz DP partneri još HSLS i HNS te neki izdanci manjih stranaka.

Sada, kad se podijele, jedno je potpuno jasno – tko god bio pobjednik, ostat će uz HDZ. Jer ovo je borba za vlast, ne samo unutarstranačku nego i za državnu vlast. Plenković, dakle, neće imati problem da DP ostane koalicijski partner. No, ipak će biti velika razlika ostaje li to Penava ili je to ipak Radić.

Nekoliko je razloga: prvo, ako pobijedi Penava, Plenkoviću će nedostajati barem tri ili četiri Radićeva mandata u Saboru. U tom slučaju može se očekivati da će i Radić i njegov suradnik Damir Biloglav, koji sada imaju zamrznute mandate, aktivirati svoja saborska mjesta. Tako će premijeru nedostajati Penavinih ruku za većinu. Plenkoviću pobjeda Penave ne odgovara – on gubi dio ruku, ali i dalje ostaje politika u kojoj je SDSS s manjincima nepoželjan. Dakle, fali mu glasova (neki bi rekli, žetona).

Uz to, Penava nešto šuruje sa Zoranom Milanovićem. DP još nije donio odluku o predsjedničkim izborima, dakle Plenković je i tu u neizvjesnosti ima li Dragan Primorac iza sebe širu koaliciju. I u tom smislu, ostanak Penave manje mu odgovara.

S druge strane, Mario Radić čini mnogo pragmatičniju, tehnomenadžersku struju. Njemu ideologija i priča oko SDSS-a sigurno ne bi bila primarna, i premijer bi s njim vjerojatno lakše našao prostor za širenje saborske većine. Radić izjavljuje kako bi DP trebao imati svog kandidata za predsjednika Republike, no nema puno razloga ni odbiti Primorca. A u najmanju ruku, Radić sigurno neće podržati Milanovića, u to Plenković može biti siguran.

Na koncu, s obzirom na to da ministri Ante Šušnjar, Josip Dabro i Ivan Šipić nisu Radićevi (bar ne dosad), u slučaju Radićeve pobjede premijeru bi bilo lakše predložiti da DP ima manje resora, i to s nekim drugim imenima. Možda je opcija da Radić i sam napokon odluči postati član Vlade ako pobijedi. To bi bilo krajnje legitimno i Plenkoviću jednostavnije. Ovaj dualizam u DP-u sigurno mu je smetao u dnevnoj operativi.

I zadnje, ali ne i najmanje važno, čini se da je Mario Radić u pravu u jednome – u DP-u vlada političko nasilje. Izborni sabor sazvan ad hoc, za datum i pravila u početku nitko osim Penave nije ništa znao pa postoji problem s izborom izaslanika, a sada i s promatračima. Izgleda da je model izbora duboko problematičan, a premijeru Plenkoviću sigurno nije u interesu da u svojoj koaliciji ima stranku koju krasi epitet nedemokratske, ili autoritarne, pa još i desne. Na europskom planu to je zadnje što mu je potrebno.

U svakom slučaju, iako će bitka biti neizvjesna, i vjerojatno upitno poštena, oklada ide na to da Vlada sigurno ne pada. Plenković će se bez problema dogovoriti s pobjednikom, tko god bio, a okolnosti će ići u smjeru širenja saborske većine nekim novim pulenima, što za omekšavanje i relaksiranje političke situacije u Hrvatskoj, u kojoj su manjinci bili žrtve ulaska DP-a u vlast, uopće nije ni loše.