Dijanović: EPP je demokršćanska onoliko koliko je to CDU u Njemačkoj ili HDZ u Hrvatskoj

Iako i danas neki šaljivdžije Europsku pučku stranku (EPP), kao vodeću grupaciju unutar Europskoga parlamenta, znaju kategorizirati kao „demokršćansku opciju“, odavno su prošli dani od kad je ova imala ikakve veze sa stvarnim kršćanstvom, piše Davor Dijanović u kolumni za Hrvatski tjednik.

EPP je demokršćanska onoliko koliko je demokršćanski CDU u Njemačkoj ili HDZ u Hrvatskoj. Od stranaka koje su nekada zaista zastupale kršćanske vrijednosti u politici one su se pretvorile u bezlične strukture bez boje, okusa i mirisa koje se povijaju pred svim vjetrovima koji pušu s liberalnih i ekstremno lijevih pozicija.

Stavovi nekadašnjih demokršćanskih lidera kao što je bio Konrad Adenauer za današnje bi „demokršćane“ bili previše ekstremni, a možda i fašistički. Današnjim demokršćanima mnogo su bliže vrijednosti tzv. Istanbulske konvencije, a od obrane kršćanskih vrijednosti zastupanje prava neeuropskih doseljenika. Tijekom posljednjih desetljeća došlo je do tolikoga pomicanja u lijevo cijeloga političkog spektra da su danas kao ekstremne označene ne samo nekadašnje konzervativne vrijednosti, nego i poneke koje su do pred koje desetljeće pripadale liberalnom spektru.

Protiv zdravoga razuma

Pomicanje u lijevo, destrukcija i dekonstrukcija svih zapadnih vrijednosti, ide do te mjere da se mnoge dominantne ideologije današnjeg Zapada mogu označiti kao protivne zdravom razumu. No ništa zato. Cjelokupni EU mainstream, uključujući i onaj u EPP-u, te će vrijednosti unatoč tome što vrijeđaju zdrav razum svejedno žustro promicati, a klasični jer primjer tzv. gender ideologija s jedne strane i otvaranje europskih granica masovnim migracijama s druge strane.

Na žalost, i stanje u Katoličkoj crkvi nakon Drugoga vatikanskog koncila, koji je predstavljao oktobarsku revoluciju u njezinim redovima, takvo je da su mnogi dojučerašnji čvrsti orijentiri poljuljani, a relativizam je uzeo maha na svim stranama. U takvim okolnostima sve postaje relativno, a posljedice relativizma su pogubne na svim područjima, pa tako i na političkome.

Orbanov Fidesz napustio EPP

Orbanov Fidesz napustio EPP

Oni političari koji se i danas trude promicati kršćanske vrijednosti dolaze na udar političke korektne žandarmerije kojih nastoji ekskomunicirati iz javnoga života. Jedan od takvih političara je i mađarski premijer Viktor Orban. Pisac ovih redaka ne spada u njegove slijepe apologete, no smatra kako je riječ o jednom od rijetkih političara u Uniji kojeg se može okarakterizirati kao državnika. Orban u svojemu javnom djelovanju jasno zastupa vrijednosti kršćanstva, kulturu života, protivi se masovnim migracijama u Europu, a u odnosu prema Bruxellesu zastupa suverenističku poziciju. Zbog takvih svojih stavova našao se pod optužbama EU mainstreama, a 2019. je i suspendirano članstvo njegove stranke Fidesez u Europskoj pučkoj stranci.

Konflikt s EPP-om trajao je sve do ožujka ove godine kada je 12 zastupnika Fidesza napustilo EPP, o čemu je Orban obavijestio šefa kluba EPP-a, njemačkog političara iz CSU-a Manfreda Webera. Od napuštanja EPP-a špekuliralo se kome bi se Orbanovi zastupnici mogli pridružiti, pa se tako spominju Europski konzervativci i reformisti (ECR) ili još desniji Identitet i demokracija (ID) koji je osnovan u ovome sazivu Europskog parlamenta.

Planovi o ujedinjenju Europskih konzervativaca i reformista i Identiteta i demokracije

Početkom ovoga mjeseca Orban se u Budimpešti sastao s talijanskim političarom Matteom Salvinijem iz stranke Liga te s poljskim premijerom Mateusom Morawieckim (stranka Pravo i Pravda). Tzv. mainstream mediji taj su sastanak odmah označili kao početak stvaranja saveza tzv. ekstremne desnice iako u pozicijama ovih političara nema ništa ekstremno osim obrane pozicije zdravog razuma. Salvnijeva liga članica je Identiteta i demokracije, a Pravo i Pravda Europskih konzervativaca i reformista. Na sastanku se raspravljalo o suradnji na području migracija, zdravstva, obrazovanja, vanjske politike i europskih vrijednosti.

Za sada nema naznaka da bi moglo doći do formiranja nove političke grupacije u Europskom parlamentu koju bi za početak činile ove tri stranke, a kojima bi se, kako se pisalo u nekim medijima, vjerojatno pridružila i Janšina Slovenska demokratska stranka. Salvini je prije sastanka u Budimpešti otklonio takav scenarij.

Međutim, postoje planovi o ujedinjenju Europskih konzervativaca i reformista i Identiteta i demokracije. Ta grupacija, kojoj bi se onda vjerojatno pridružio i Orban, predstavljala bi drugu po snazi političku grupaciju u Europskom parlamentu koja bi prestigla i Progresivni savez socijalista i demokrata te se opasno približila EPP-u. Hoće li doći do ujedinjenja veliko je pitanje jer i među strankama koje čine ove dvije grupacije postoje razlike. Svi se oni slažu oko pitanja migracija, zaštite obiteljskih vrijednosti i svi oni dijele suverenistički stav prema Bruxellesu.

Mimoilaženja nastaju kad je u pitanju odnos prema Rusiji (recimo: nemaju isti stav o Rusiji Orban i Morawiecki) i kad su u pitanju njihovi osobni odnosi. Kao što je u Hrvatskoj teško okupiti neku desnu grupaciju, a da već na prvome sastanku ne nastanu problemi uzrokovani taštinama i egom (desničarski psuedo-mesijanski poremećaji), slično je i kod ovih opcija u EU.

Da je živ, Adenauer bi bio proglašen zatucanim fašistom

Kako bilo, Europskoj uniji bila bi potrebna jedna snažna i ujedinjena suverenistička, pro-životna i naglašeno kršćanska opcija (u zastupanju kršćanstva i zdravoga suverenizma nema baš nikakvih kontradiktornosti) koja bi mogla jasno artikulirati identitetske politike za Europsku uniju koja se sve više prazni od ikakva europskog identiteta. Jedino snažna desna opcija može parirati EU mainstreamu kojemu danas pripadaju sve ostale političke opcije, i one lijeve i one liberalne i one pseudo-demokršćanske, čije politike idu protiv onoga što čini bit europske povijesti, kulture i tradicije.

Prvi predsjednik njemačkog CDU-a Konrad Adenauer svojedobno je rekao: „Svatko od nas i poimenično svatko od nas katoličkih vjernika jest obvezan sudjelovati i surađivati, jer vjerujte radi se o tomu, hoće li Europa ostati kršćanska, ili hoće li Europa postati poganska. (…) Spašavanje Zapada, spašavanje kršćanske kulture, odlučno se utječe savezom političkih snaga koje se nalaze na temelju kršćanstva. I te kršćanske snage su puno jače nego što sami mislimo. (…) Ujedinjenje Europe jest jedini spas kršćanskog Zapada“.

Nakon Adenauera Europa nije krenula putem kršćanskog ujedinjenja, nego je na putu da postane poganska. EU ne samo da je ispražnjena od kršćanskih sadržaja, nego je ona u sebi duboko protukršćanska tvorevina, baš kao i cijeli današnji Zapad. Kao što u knjizi Bogoubojstvo Zapada piše Zoran Vukman: „Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski. Karakter Zapada

potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati floskule kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari“.

Da je danas živ i Adenauer bi, nema nikakve sumnje, bio proglašen zatucanim fašistom ili barem zasukanim klerikalcem. To svjedoči o dubokoj impregnaciji Europske unije lijevo-liberalnim i protukršćanskim sadržajima, a jedino što može postati kontrupunktom takvim agendama je ujedinjena i autentična suverenistička i kršćanska opcija. Hoće li doći do njezina formiranja ostaje nam vidjeti.