Dok su slušale njihove jauke, svaka je majka jaukala misleći kako je to njeno dijete: Priča o Tihomiru Daliću, mučki ubijenom na Ovčari
'NISU ZABORAVLJENI'
Tihomir Dalić, za obitelj Tiho rođen je 2. studenog 1966. godine u Vukovaru kao stariji od dvojice sinova Marije rođ. Jira i Zvonka Dalića. Pohađao je OŠ Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je u Osijeku završio trgovačku školu. Oni koji su ga poznavali u mladosti ispričat će kako je bio miran, no društven dječak, da bi rado zaigrao nogomet na igralištu u Dudiku, na Mitnici, nedaleko od obiteljske kuće, ali i vrijedan mladić koji je pomagao roditeljima oko zemlje i vinograda.
Prijateljica Mirjana Kolbas za Tihu će reći kako teško pronalazi riječi kojima bi ga opisala: "Bio je kao i njegovo ime, tih, povučen, u svom životu nikada više nisam upoznala tako dobru i neiskvarenu osobu".
Nakon odsluženja vojnog roka u JNA, u tadašnjoj Titovoj Mitrovici, danas Kosovska Mitrovica, Kosovo, Tihomir će kratko raditi kao trgovac, potom kao dostavljač novina, a naposljetku će dobiti posao kao poslovođa trgovine u privatnom poduzeću iz Vukovara. Godine 1988. oženit će se dugogodišnjom djevojkom Sanjom Vidović koja će im 1989. roditi sina Dinu, a Mirjana Kolbas će dodati: "Sanja i Dino su mu bili sve".
Tihomir i Sanja Dalić u proljeće 1991. živjet će u dijelu grada poznatom kao Sajmište, pa će Tihomir već pri prvim naznakama ratnih sukoba sa susjedima i prijateljima sa Sajmišta pristupiti organiziranju obrane i prvim stražama.
Zdravko Baketa, također branitelj Sajmišta, Tihomira će se prisjetiti biranim riječima: "Tiho je od mene bio nešto mlađi, ali odlično smo se slagali. Neodoljivo je podsjećao na pjevača grupe Crvena jabuka. Bio je pristojan, kulturan mladić, pomalo povučen, dobrodušan, s njim se nisi mogao posvađati sve da si i htio. Od prvog do posljednjeg dana bili smo zajedno. Sjećam se, kao da ga sad gledam, nosio je bijele, duboke patike, traperice i jaknu, zelenu vijetnamku. Nakon prvih straža, ostao je sa zapovjednikom Petrom Kačićem, oni su bili na punktu kod Kuginog groblja, a kasnije, kad je taj položaj izgubljen, povukli su se gore k nama, na križanje ondašnjih ulica Otokara Keršovanija i Proleterske, danas Duga ulica i Ulica Vijeća Europe. Bio je pouzdan, nije se izvlačio, išao je gdje god bi i kad god bi trebalo. Nakon što sam u desetom mjesecu ranjen i nekoliko dana boravio u bolnici, premjestili su me u jedan stan na Olajnici. Tiho je ranjen nedugo nakon mene i tamo smo se ponovo našli".
Sanja Dalić ispričat će: "Tihomira sam posljednji put vidjela 14. rujna 1991., prije općeg napada na grad. Toga dana, prije negoli će započeti napad na Sajmište, on i Ivica Jurkić koji će poginuti kasnije, došli su u moju roditeljsku kuću u Proleterskoj ulici, danas Ulica Vijeća Europe, gdje sam se tada nalazila. Petnaest minuta nakon što su otišli, začuli smo neke zvukove, podsjećali su na lupanje kamiona Komunalca kad prazne kante za smeće. Nisam mogla pretpostaviti da su to tenkovi i transporteri. A onda se otvorilo nebo i zemlja. I danas, trideset godina kasnije, boli me što se o tom danu ne zna više, o tome kako su civili u našoj ulici bespoštedno ubijani. U našem podrumu nas je bilo dvadesetak, prvo smo začuli povik: "Ustaše izlazite, majku vam jebem!", pa je moja majka, bojeći se za sve nas, prva izašla. Koliko god sam mogla vidjeti ispred, prema Kuginom groblju i unatrag, u smjeru Petrovaca, sve se zelenilo od tenkova i transportera. Ulica je izgledala strašno. Dojučerašnji susjedi, mlađi, za koje su njihovi rekli kako su otišli van, a svi su zapravo ostali tu, na tzv. Petrovoj gori, šetali su u uniformama s bijelim trakicama zavezanim na epoletama, oznakom njihove jedinice. Prepoznala sam prijatelje iz mladosti, a jedan od njih koji je sa mnom išao u školu i koji je, također, mene vidio, tražio je da me izvedu iz podruma kuće u koju su nas drugi dan odveli. Gore se veselilo, svirala je harmonika, pjevalo se, slavila pobjeda nad ustašama, čak bi i danas mogla zaplakati od jada, poniženja i straha. Znao je za koga sam udana i tražio je da mu kažem gdje mi je muž, a ja sam slagala da smo se razveli. Rekao mi je da lažem, da su ga ovdje viđali, a ja ni sama ne znam kako sam se snašla i rekla kako mu nisam mogla zabraniti da dolazi viđati sina. To ga je umirilo, pa mi je rekao da više ne brinem, 'da su to oni sve počistili' i da im je ostalo još samo jedno mitraljesko gnijezdo kod Sučića. Ja sam to 'sve smo počistili' shvatila kao da su naši svi pobijeni i to me je slomilo. Nakon toga, potrpali su nas u autobuse i odvezli u Negoslavce. Na putu prema Negoslavcima, u našoj ulici, kod pruge, svojim sam očima vidjela traktor s prikolicom na koju bacali u dekama donesene leševe ljudi pobijenih u podrumima. Danas se o tome gotovo ništa ne zna. Nakon psihičkog zlostavljanja u Negoslavcima, odvezli su nas na seosko nogometno igralište na kojem su stajali autobusi. Nas jedanaestoro je pukom srećom ušlo u autobus kojim su u Srbiju voženi njihovi civili, žene i djeca. Osim vozača nije bilo druge pratnje i nakon što smo došli u Rumu, pitali smo možemo li tu izaći. Vozač, ne znajući tko smo, odgovorio nam je kako ga nije briga. Iskrcali smo se i otišli, prvo u Bosnu i Hercegovinu, u Livno, a potom u Zagreb…"
Marija Dalić, Tihomirova majka, podijelit će svoja tužna sjećanja: „Kad je ovo zlo počelo, Tihomir je stanovao na Sajmištu. Ipak, često, kad god je to mogao, dolazio nas je obići na Mitnicu, vidjeti kako smo, treba li nam što. Moj mlađi sin Damir, tada devetnaestogodišnjak, studirao je u Zagrebu, ali kada smo nas troje odbili otići iz Vukovara, i on se vratio. Svaki put, kada je Tiho došao, molili smo ga da se vrati na Mitnicu, ali on bi to odbio. Rekao je da su na Sajmištu njegovi prijatelji i suborci i da ga čekaju da se vrati. Znali smo da je tamo najteže, da se svakodnevno gine i jako smo brinuli. Dana 28. 10. vidjeli smo ga posljednji put. Sutradan smo čuli da je ranjen i suprug ga je pošao tražiti, ali granatiranje je bilo toliko jako da se morao vratiti. Sljedeći dan nam je jedan poznanik rekao da ne brinemo, da je Tiho lakše ranjen i da su ga pustili iz bolnice, da samo odlazi na previjanje. Kada se Mitnica predala, kad su nas zarobili, supruga, mlađeg sina i mene, odveli su u zarobljeništvo, u Sremsku Mitrovicu. Kad su nas na Ovčari, gdje su nas prvo odvezli, postrojili pred hangare, prije ulaska u autobus, premrla sam od straha da moj Damir neće ući. Puštao je ispred sebe starije muškarce i žene i odahnula sam tek kad je i on ušao. U toj gužvi smo zamijenili torbe. U prostoriji u kojoj smo boravile mi, žene, kroz prozore smo čule kad su tukli muškarce. Od batina su jaukali – 'Majko moja, pomozi mi!', a svaka žena je tu jaukala jer je mislila da je to njen sin... Nakon mjesec dana, kad su me puštali iz logora, zamolila sam da Damiru dam njegove stvari i dozvolili su. Kad se pojavio, skoro mi se slomilo srce kako je izgledao. Uspio mi je reći – 'Mama, Tiho je dobro, jedan mi je policajac rekao da ga je u bolnici vidio živog'. Nažalost, to je bilo prije negoli su ih odvezli na Ovčaru, samo što tada mi to nismo znali…"
Zdravko Baketa će s tugom dodati: "Kada smo postali svjesni kako je kraj, počeli smo razgovarati o proboju, trebali smo donijeti odluku. Ja sam odlučio otići, Krešimir Duić iz Vinkovaca, također. Tiho to, nažalost, nije htio, vjerovao je kako će ranjenike pustiti te da ćemo u proboju izginuti. Dugo me je to patilo…"
Prema kazivanjima koje je Sanja Dalić kasnije čula, Tihomir se, činilo se, predomislio: "Poznanica koja ga je vidjela u bolnici, rekla mi je da joj je Tiho rekao kako su on i naš vjenčani kum Pavao Jurišić ipak krenuli u proboj, ali su se iz nekog razloga vratili. Posljednji put ga je vidjela u bijelom bolničkom mantilu. Obojica su završili na Ovčari…"
Tihomira Dalića obitelj će tražiti i čekati šest godina. Pisat će Crvenom križu, odlaziti na sve razmjene, nositi i pokazivati njegovu fotografiju preživjelima… A onda je stigao poziv iz Zavoda za sudsku medicinu na Šalati…
Marija Dalić: "U Srpskim novostima, na ćirilici, pročitala sam nekakav spisak za koji su rekli kako su to pobijene ustaše. I Tihomirovo je ime bilo na njemu. Majka osjeti, ja sam osjetila da moje dijete više nije živo, iako do tada nije bila potvrđena Ovčara. Tog dana sam obukla crninu i nisam je skinula. Na Šalati su nam rekli da su pronađene samo Tihomirove kosti i da je DNA potvrđeno kako je to naše dijete. Suprug je rekao:' Dobro, ako vi tako kažete, na vašu dušu…"
I potpisali smo. Naš je sin pokopan 23. prosinca 1997., u Zagrebu, na Miroševcu, u Aleji branitelja. Teško smo donijeli odluku da ga pokopamo pred Božić, ali kakav bi nam Božić ionako bio? Tolike Božiće smo ga čekali, tražili… Samo Bog zna što su ti mučenici tamo prošli, a jedino majka kako je izgubiti sina na takav način. Moj Zvonko je puno puta rekao - da je poginuo jer ga je pogodio metak, granata, bio je rat, ali ovako…"
"Dugo me je patilo što Tihu nisam uspio nagovoriti na proboj… Danas, kad čujem pjesmu Divljih jagoda – 'Jedina moja', uvijek ga se s tugom sjetim. Na položaju smo imali neki stari kazetofon na baterije, a on je donio njihovu kazetu i stalno je tu pjesmu puštao…" – završit će pripovijedanje Zdravko Baketa.
Djevojko u sutonu tihom
Pokraj rijeke što koračaš
S' tužnom sjenom na licu svom
i kosom nježnom
i kosom plavom kao lan…
Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici i s ostalim civilima i ranjenicima sproveden na stratište Ovčara gdje je nakon neljudskog zlostavljanja strijeljan i zakopan u masovnoj grobnici, Tihomir Dalić, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i pet godina. Tihomire, nismo te zaboravili.
