Dovršen potresan film o djeci poginuloj u Domovinskom ratu..! Najmlađe je imalo samo 3 godine…
U Domovinskom je ratu, neslužbeni podaci kažu, poginulo 402 djece. Ovih je dana završen dokumentarni film “Otkrhnuti” koji pripovijeda o nekoj od te djece, a govori zapravo o roditeljskoj boli.
Redateljica Slavica Šnur ističe da film ne želi povezivati s ratom.
“Rat je okolnost u kojoj su ti ljudi ostali bez djece, ali ja se ne bavim ratom. Htjela sam ispričati priču o boli, o gubitku.”
Najmlađe dijete imalo je tri godine, najstarije je bilo dvanaest dana mlađe od 18 godina.
Susret u crkvi
Slavica Šnur govori o tome kako se odlučila pozabaviti temom ubijene djece:
“Praktična sam vjernica, bila sam na misi, osjećala sam se loše, samosažalijevala sebe, misleći da mi je nešto jako teško u životu, a zapravo sam imala nekakav svakidašnji, banalan problem. Na toj misi je bila jedna žena, cijelo vrijeme je tiho plakala, kao da je ušutkavala svoje jecaje, a u jednom je trenutku izašla van i sjela na klupu ispred crkve. Prišla sam i pitala mogu li joj kako pomoći. Zatražila je samo čašu vode, a kasnije mi ispričala da je dijete koje je na misi kršteno toga dana dijete prijateljice ili vršnjakinje njezine kćeri koja je poginula. To je meni bio okidač koji me doveo do ovog filma. Ostala sam zatečena, svi moji problemi odjednom su mi se činili jako banalni, pokraj mene je bila žena kojoj je bilo neusporedivo teže, bila sam i posramljena… Otad sam počela istraživati, naišla na mnoge grozne priče. Povremeno sam se i micala od te teme, bila je preteška. Neke četiri godine sam se bavila time.”
U filmu je priča o 11-godišnjem dječaku koji je bio vrlo talentiran tenisač. Dobio je poziv za novogodišnji turnir u Njemačkoj, a poginuo dva mjeseca prije, prenosi jutarnji list
“Neka od te djece su imala predosjećaj, taj dječak je otišao k svojoj učiteljici, pozdraviti se, kazao je da se možda neće vidjeti … a sutradan je poginuo”, kaže redateljica.
U filmu je i majka kojoj su ubijeni kći i sin te suprug.
“U prvi sam se mah bojala razgovora s tom ženom, a kasnije sam shvatila koliko sam mala i sitna u odnosu na nju, tako veliku i snažnu. Uz ostalo, to je žena koja se moli za ljude koji su ubili njezine jer misli da je tim ljudima puno teže negoli njoj.”
Stara videosnimka
U filmu je i stara videosnimka na kojoj se pojavljuje dječak čiji otac više nije imao ni fotografiju svoga 17-godišnjeg sina koji je ubijen. Na toj snimci, koju je pronašla redateljica, dječak je kormilar, tada u mlađoj dobi, u dječjem veslačkom klubu u Vukovaru.
“Svaki roditelj”, kaže redateljica, “u nekom se trenutku upitao i je li mogao spriječiti da ostane bez djeteta, je li nešto mogao napraviti drukčije. Osim te boli s kojom se nose, muče se i s tim upitnikom.”
Snimanje je trajalo nešto dulje od godinu dana, radili su s ljudima iz Dubrovnika, Zadra, Osijeka, Vukovara, Slavonskog Broda … “Trebalo je vremena barem djelomice opustiti sugovornike, učiniti da mogu pripovijedati o svojoj djeci, a ne samo o tuzi, nego i govoriti o njihovim snovima, pričati smiješne anegdote iz djetinjstva, o njihovim ludorijama, radostima … gotovo da ih možete zamisliti. Dobila sam i tu neku vedrinu, kad provedeš s tim čovjekom dva-tri dana i kad se malo maknu od gubitka, to mi je bio najljepši trenutak na snimanju kad bi ti roditelji ispričali sjećanja na djecu, u tom bi im času zaiskrile oči, u njima bi se pojavila ljubav, promijenila bi im se fizionomija”
Producent filma je Stipe Majić, autor filmova “Glavu dole, ruke na leđa” te televizijske serije “Srce Vukovara”.
Premijera filma bit će u Zagrebu, 17. lipnja.
