Gospa od mora ili Mornarička crkva u Puli

Povodom vandalskog čina paljenja crkvenih vrata Mornaričke crkve u Puli, upoznajem širu javnost sa najljepšom crkvom u Puli.

U  Puli, kao glavnoj ratnoj luci i pomorskoj bazi austrougarske ratne mornarice pored već izgrađenih brojnih crkava u gradu,  nedostajala je Mornarička crkva tj. Die Marinekirche, za duhovne potrebe brojnih mornara i njihovih obitelji.

Do tada u Puli  je već bilo 40 crkava i sa dvije bolničke kapele čak 42.Svaki novi kvart dobio je svoju Crkvu.

U Puli je živjelo devetoro svetaca, sa svih strana grad se razvijao i sa svih strana bio okružen svecima. „Pula je duhovni perivoj zadivljujuće ljepote. Katedrala pod nebom! Naš sveti grad, istarski Jeruzalem.“  Napisao je u svojoj knjizi Hagiopolis, Marijan Jelenić, dugogodišnji vodnjanski župnik u crkvi Svetog Blaža!

Austrougarsko carstvo bilo je sastavljeno od 12 naroda, govorilo se u njemu 20 jezika, postojalo je 5 velikih vjera, a K.U.K. vojska bila je prva u Europi koja je u svoje redove primila Židove u 18. stoljeću, što je imalo odraza kasnije i u Puli kao glavnoj luci Carstva. Zbog toga je na Bečkom dvoru prihvaćeno stajalište da se u Puli izgradi posebna Mornarička crkva koja bi uz ostale ustanove i zavode bila u funkciji razvoja i rasta Mornarice. Izbor mjesta za gradnju izvršen je u blizini Stoje na dijelu tzv. Neu Pole, u tadašnjoj četvrti „Borgo San Polikarpo“ najljepšem dijelu Pule, s kojeg se pruža fascinantan pogled na puljski zaljev i otočje Brijuni.

Poticaj za gradnju Mornaričke crkve koja je dobila i ime „Muttergottes vom Meer“, „Madona del Mare“, „Gospa od Mora“ i „Crikva od Marine“ kako su je domaći zvali i najizravniju brigu o financijsko – graditeljskom poslovanju vezuju se za ime Maximiliana von Sternecka Daublebskyog, koji je rođen u Pragu 1829. godine, a umro u Beču 1897. godine. Ovaj visoki časnik bio je čvrsto povezan uz Habsburško carstvo kojemu je posvetio čitav svoj mornarički vojni život, a bio je i duboko religiozan. Smatrao je da glavna pomorska baza u Puli, „taj najljepši biser mornarice, mora biti upotpunjen hramom u potpunom nadleštvu Mornarice gdje bi se, izvan ingerencije biskupa iz Poreča pod čijom je crkvenom upravom bila Pula, mogle odvijati državne, vjerske i mornaričko vojne svečanosti“. Iako nije bilo lako privoljeti bečka vrhovništva da novcem omoguće izgradnju zasebne Mornaričke crkve, ipak je dobio osobni pristanak cara Franza Josepha I., koji je kasnije pomno pratio njenu izgradnju.

Crkva se počela graditi 29. lipnja 1891. kada je temeljni kamen položio sam austro-ugarski car Franjo Josip. Gradnju crkve su vodili trojica arhitekata: Victor Lunz Friedrich von Schmidt  i Natale Tommasi. Crkva je građena od naizmjeničnih redova bijelog istarskog kamena s Brijuna i rumenog mramora izvađenog u kamenolomima Oprtlja i Brtonigle.  Zvonik crkve je visok 28 metara, a na njemu se nalazi brončani kip anđela raširenih krila. Crkva je duga 30 metara a široka 20.. Građena je više godina, a otvorena je 2. prosinca 1898., na  50. obljetnicu vladanje cara Franje Josipa. Car je došao u raskošnoj kočiji do uzvisine na kojoj se nalazi Gospa od Mora. Popeo se preko 75 stepenica impozantnog prilaza na plato ispred pročelja trobrodne zgrade Sterneck.

Iznad ulaznih vrata nalaze se kipovi Policarpa, Josipa, Barbare, Andrije i Nikole. Crkva je duga 30,50 m, široka 19,90 m sa zvonikom visokim 30 m, ima pet zvona i brončanog anđela na vrhu.Crkva je imala i orgulje sa 21 cijevi u tri reda, dvije klavijature sa 54 tipke. Na zidu lijeve bočne lađe nalazi se natpis i okvir za cara Franju Josipa I. i spomen na posadu broda Radetzky koji je stradao 1869. godine.

Crkva tada još uvijek nije bila dovršena u potpunosti te su radovi nastavljeni i u idućim godinama.

Nakon I. svjetskog rata crkvu je preuzela talijanska ratna mornarica i g. 1928/29. uredila spomen-kapelu poginulim talijanskim mornarima na mjestu gdje je bila smještena krstionica. Sama krstionica prenesena je na dno crkve kod ulaza u zvonik. Poslije II. svjetskog rata crkva je prešla u ruke Jugoslavenske ratne mornarice. Od. g. 1947. kada je crkva zatvorena za bogoslužje, nastala su brojna oštećenja. Talijani su sa sobom odvezli više pokretnih dragocjenosti osobito iz kapele. Druga oštećenja nastala su u doba dok je crkva bila zatvorena. Crkva je služila kao skladište.

Od starije generacije  žitelja Pule može se  čuti i priča kako je jugoslavenska vojska htjela u tu crkvu smjestiti konjušnicu, već su bile postavljene i jasle za stočnu hranu, no kada su konji trebali zauzeti namijenjenu im nastambu nikako nisu htjeli ući u crkvu, pa je ipak ostala samo skladište, narednih 17 godina. U tom su vremenu nestale i vrijedne povijesne orgulje s tri manuala, koje su bile smještene iznad sakristije Pored orgulja crkva je doživjela veliku devastaciju 1947.–65., kada je kao vojna imovina bila izvan vjerske funkcije i ikakve zaštite te izložena vandalizmu. Odnesen je ili uništen velik broj vrijednih predmeta i namještaja.  Teško je oštećen i mozaik u portalu koji prikazuje Bogorodicu s Kristom i anđelima (obnovljen 1998.).

Za bogoslužje je opet otvorena 15.lipnja .1965.,  kada je osnovana i župa – Gospe od Mora. Svečano je posvećena posljednje nedjelje lipnja, te se je neko vrijeme, u spomen na taj događaja i župni blagdan slavio posljednje nedjelje lipnja. Prvi je župnik bio Milivoj Barković, do 1974. kada ga je naslijedio Milan Mužina, današnji pulski dekan. biskup Dragutin Nežić svečano ju je blagoslovio 12 dana poslije, a u posjed Porečko-pulske biskupije uvedena je formalnopravno tek 2010.

 Od tada do danas crkva je održavana isključivo zauzimanjem župne zajednice

Na području katedralne župe živi oko 6000 stanovnika, od toga oko 4700 katolika. U prošloj godini bilo je 18 krštenja, 27 prvopričesnika te 26 krizmanika. S crkvenim ukopom je bilo 35 umrlih. Prosječan dolazak na nedjeljne mise bio je oko 370 vjernika, a u prošloj godini podijeljeno je oko 18 000 pričesti.

Ermano Peršić, dipl.ing.brodogradnje i strojarstva  nadopunio je  ovaj tekst o Mornaričkoj crkvi:

„Vašu hvalevrijednu objavu nadopuniti ću s nekim podacima iz novije povijesti. Te davne 1965.godine, Općina Pula izručuje bivšu Mornaričku crkvu, Porečko Pulskoj biskupiji, a za župnika novoimenovane župe imenovan je  Milivoj Barković (*Brseč 1915.+Pula 1977.),dotadašnji župnik Sv. Eufemije, Rovinj.

U nastavku  citiram dugogodišnjeg Vodnjanskog župnika Mons. Marijana Jelenića, koji je o tome zapisao…

Don Milivoj je zamoljen da preuzme tu ruševnu crkvu bez inventara, bez ičega. [1]Mnogo je sam fizički radio da bi crkvu osposobio za službu Božju. Ja sam ga mojim očima vidio kako je lopatom miješao beton i penjao se po ljestvama i arkadama. Od biskupa je dobio kalež i posudicu za bolesničko ulje, a od Pavla VI, četiri misnice. Na sve je strane prosjačio da smogne sve potrebno. I u tom je dijelu Pule, svojim sposobnostima brzo okupio živu župsku zajednicu.

U Puli posebno voli siromahe, one u domovima. Zovu ga “il prete dei poveri” – svećenik siromaha. Rado ih posjećuje i nosi Sv. pričest. Grobara je zamolio:

“Nemojte nikoga pokopati a da me ne obavijestite.” Grobar se čudio da neki svećenik ima interesa za one koji nikoga nemaju, koje sprovod samo grobari i za koje nitko ne plaća troškove. “Samo vi mene obavijestite”, rekao je. I grobar je izjavio da ga samo Don Milivoj može pokopati. I tako se na pulskom groblju moglo vidjeti kako pokojnika sprovodi sam svećenik sa grobarima kao u ratno vrijeme, ali s punim crkvenim obredom, jer je u ime Crkve htio iskazati sve poštovanje i tim osamljenih osobama.

Zna se da je i za jedno dijete držao vjeronauk kao za cijeli razred. Imao je napisan dekret da preuzme upravu pazinskom sjemeništa. Među imenima za pomoćnog istarskog biskupa, spominjalo se njegovo ime. Godine 1967. s velikim je uspjehom kao predsjednik odbora, organizirao Euharistijski kongres u Puli. U ime pulskih župa, vodi bogati kiosk s katoličkim izdanjima i nabožnim predmetima. Sudjeluje u raznim komisijama, u upravi biskupije kao biskupski savjetnik. U mnogim teškim raspravama, mnogo znači njegovo mišljenje. Među istarskim svećenicima uživa veliki ugled, a u Puli je odmah izabran dekanom tog najvećeg istarskog grada….Stasom najviši i najkrupniji od svih. Po karakteru vrlo ljubazan. Nikad ljut. Mladenačkih crnih očiju. Duhovit, raspoložen. Velika i uravnotežena ličnost, koja se mnogima neizbrisivo urezala u sjećanje…

Samo Bog zna dokle bi bio stigao taj neumorni radnik u božjem vinogradu, da nije shrvan višegodišnjom bolešću i preminuo 14.Svibnja 1977. Dva dana kasnije u njegovoj Gospi od mora, gotovo ispunjenoj, svečanom zadušnicom, koju sa 20 svećenika, predvodi biskup dr. Dragutin Nežić, opraštaju se od njega njegovi župljani. Mrtvačka su kola i kolona potekle prema rodnom Brseču. Svijet ne može stati u crkvu. Nadbiskup Pavlišić predvodi opet misu sa 20 svećenika i oprašta se od dragog prijatelja. Povorka je krenula niz zeleni brsečki brijeg, okićena i pobjedonosna. Do lijevog dovrata brsečkog groblja čekaju konačnu slavu ostaci nepriznatog heroja, kojeg su otpratili brojni prijatelji i 80 kolega svećenika.“

Ispunile se riječi nadbiskupa Pavlišića:”Obasjalo Te lice uskrsnulog Krista!”

 ** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**