HEROJ DOMOVINSKOG RATA JOSIP NIKŠIĆ “JOJA” Nikad nije govorio naprijed, već “Dečki ja idem, a tko je za, nek' ide zamnom”

Na današnji dan 2019. godine, od posljedica srčanog udara, preminuo je samozatajni heroj Domovinskog rata Josip Nikšić, zvani ”Joja”.

Gotovo da ne postoji osoba u Virovitičko-podravskoj županiji, odnosno šire, koja nije poznavala pokojnog ”Joju”. Oni, koji su ga najbolje poznavali, uvijek govore kako je bio samozatajan i da nije bio osoba od previše riječi, a sve ono što je mislio, pokazivao je djelima.

Rođen  16. veljače 1966. godine , odrastao je u Čačincima uz braću Pavu i Rudu i sestru Finu, blizanku. Osnovnu školu AG Matoša pohađao je u rodnim Čačincima, a srednju školu završava u Slatini, smjer strojobravar. O njegovoj ranoj mladosti progovorio je za Domovinskirat i prijatelj iz školskih klupa, a kasnije i suborac  Marijan Varjačić ”Sir” :

Pokojnog Joju poznavao sam od malih nogu. Zajedno smo išli u Čačince u školu od 1. do 8. razreda. Odgojen u katoličkom duhu, zajedno smo nedjeljama bili i  ministranti u Crkvi , što je često u školi značilo i probleme, kada bi nas prozivali bogomoljcima, no uvijek smo to nekako zanemarivali i stavljali sa strane. Bio je, mogu slobodno reći, među najboljim učenicima u razredu,  bavio se nogometom  te je još u juniorima počeo graditi karijeru, no kako je vrijeme odmicalo, srednja škola, vojska, posao te na kraju taj nesretni rat, malo je odvukao Jojin život u nekom drugom smjeru.   

Dolaskom demokratskih promjena, Joja pristupa rezervnom sastavu policije krajem 1990. godine, au ožujku 1991. godine ulazi u  Jedinicu za posebne namjene Policijske postaje Orahovica , Policijske uprave Osijek. Kao pripadnik jedinice doživljava prvo  vatreno krštenje u Borovu Selu  2. svibnja 1991. godine.

Postoji jedna anegdota, još iz kolovoza '91. godine, kada je JNA intenzivno naoružavala pobunjene Srbe u brdskim krajevima. Pripadnici ZNG-a nalazili su se kod mlina moga pokojnog oca, gdje je bio i punkt. Na cesti ispred mlina bile su postavljene zapreke  iu jednoj nailasku kolone JNA, na čijem je čelu bio i oklopni transporter, skoro dolazi do incidenta. Nailaskom na zapreku kolona se zaustavlja i preko megafona se začulo:  „Ovde major Jugoslavenske narodne armije, ne počinjite s dejstvima, uzvratit ćemo istom merom!“  Mi smo u tom trenutku bili raspoređeni oko mlina, kad su s tog transportera prema nama okrenuli maljutke, a moram Vam priznati da to nije bilo nimalo lijep osjećaj. Zapovjednik Joja u tom trenutku smireno je stupio iz zaklona i RPG-om naciljao transporter. Scena kao u filmovima.  Joja mu je odmahnuo rukom da okrene maljutke na drugu stranu te je tu došlo do lagane panike, gdje su iz transportera počeli vikati: „Ne, ne pucajte!“, na što mu je Joja uzvratio: „Nećemo pucati, samo okreni to na drugu stranu!“, što su oni i učinili na opće zadovoljstvo svih, koji su sudjelovali u tom događaju. Zaista jedna po meni, zanimljiva priča, koja pokazuje  koliko je Joja bio odvažan  u pojedinim trenutcima, ali i hrabar ”, ispričao je za Domovinskirat Nenad Sabo, Jojin suborac – pripadnik rezervnog sastava policije 1991.

Krajem 1991. godine, Joja kao pripadnik ”A” satnije ZNG-a Orahovica, tada u sastavu  2. bojne 132. brigade Orahovica , sudjeluje u operaciji  Papuk '91 , gdje veliki obol sa svojim ljudima daje u oslobađanju brdskih sela, u zoni odgovornosti. 2. bojne, a ratni put nakon toga vodi ga u obranu Ivanovca, gdje s postrojbom ostaje do proljeća 1992. godine.

Veliku tragediju doživljava koncem svibnja 1992. godine u Posavini. Prema riječima suboraca,  pogibiju Josipa Klobučara 20. svibnja 1992. godine, pokojni Joja nikad nije prežalio . Njegov imenjak, pokojni Josip Klobučar, jedan je od rijetkih u koje se sam Joja, u svim tim ratnim situacijama, mogao pouzdati. Međutim, to nije spriječilo Joju da nastavi svoj put kao pripadnik  5. gardijske brigade ”Sokolovi” . Od borbe za Kašić 1993. pa preko Južnog bojišta, nije bilo mjesta gdje Joja nije dao nesebičan doprinos u stvaranju Hrvatske. Tada već s bogatim ratnim iskustvom i umijećem zapovijedanja u složenim borbenim uvjetima, biva postavljen na  dužnost zamjenika zapovjednika gardijske bojne .

Svog prvog susreta s Jojom prisjetio se aktualni zamjenik načelnika Glavnog stožera OSRH, general-pukovnik  Siniša Jurković :

“ Osobno sam imao čast poznavati Joju. Prvi naš susret bio je u vojarni Nova Gradiška. U to je vrijeme Josip bio dozapovjednik 4. bojne 5. gardijske brigade Sokolovi, a ja član nadzornog tima iz sastava Zapovjedništva 3. korpusa Osijek. Kažu da u životu možeš imati samo nekoliko prijatelja, a ostalo su poznanici. Odmah sam znao da Joja ulazi u kategoriju prijatelja. Joja je bio jak i krupan čovjek. Na prvi dojam, kad bi ga čovjek vidio, mogao se malo i prestrašiti, ali kada je na njegovom „grubom“ licu zasjao poznati dječački osmijeh, sve barijere nestajale su u trenutku. Kada su mnogi još razmišljali i na neki način bili neodlučni i zbunjeni,  Joja je imao jasnu viziju te slobodno mogu reći kako je Jojin doprinos u Domovinskom ratu zaista nemjerljiv. “

Nakon završnih oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu, Jojin je ratni put pri kraju, ali to nije bio kraj njegove vojne karijere. U Hrvatskoj vojsci ostaje do 2005. godine. Završetkom ratnih djelovanja, konačno je Josip imao više vremena za svoju obitelj, sina Dominika, kćerke Mateju i Magdalenu te suprugu Mariju.

“ Pravi otac i suprug. Kod njega nije bilo puno priče, aiu odgoju se osjećala ta određena vojna disciplina. Uvijek je bio strog i pravedan prema djeci, učio ih poštenju, a od svega, najviše su uz njega zavoljeli sport ”, ispričala je za Domovinskirat supruga Marija .

Velika Jojina ljubav bio je upravo nogomet.  Dugogodišnji vratar kluba ”Mladost” iz Čačinaca, potom ”Sloge” iz Zdenaca, ”Standarda” iz Nove Šarovke i na kraju veteranske momčadi ”Mladosti” iz Miljevaca. Međutim, ipak je  čačinska “Mladost“ bila ta za koju je Joja živio .

“ U ponedjeljak 15. travnja 2019. obišao je cijele Čačince.  Nije bilo kuće i prijatelja koje nije posjetio, popio piće s ljudima, a čak je, kao u dobra stara vremena u ”rupi” (op. a. nogometno igralište u Čačincima), odgledao trening od prve do zadnje sekunde. Kao da se jednostavno došao oprostiti!”, prisjetio se Marijan Varjačić , prijatelj i suborac

Josip Nikšić, ”Joja” umro je dana 16. travnja 2019. godine  skrbeći za svoju obitelj. Sudbina je htjela da to bude u Zagrebu od posljedica srčanog udara. Ispraćaju tijela heroj okupio se u Čačincima nezapamćen i  rijetko viđen broj rodbina, prijatelja, poznanika, branitelja, domoljuba…

Nisam jednostavno mogao vjerovati i nisam se mogao pomiriti s činjenicom da ga više nema. Mislio sam da je taj čovjek neuništiv, nakon svega što je prošao. Pred sahranu, saznali smo da je tog ponedjeljka nekome u Čačincima rekao, kad umre, želi da ga se sahrani u Čačincima, iako je živio u Slatini. Nije pustio svoje Čačince i nakon smrti – pravi lokalni patriot i veliki čovjek, a ono što ga prati poslije smrti njegov je nadimak, koji na dresu ponosno nosi njegov grijeh i njegove riječi koje znaju samo njegovi suborci: “Dečki ja idem, a tko  je za, nek' ide za mnom!” , rekao je o svom prijatelju i suborcu Marijan Varjačić “Sir” .