HOĆEMO LI SE OPET MORATI UHVATITI PLUGA I MOTIKE I JE LI TO NAJGORE ŠTO NAM SE MOŽE DOGODITI?

Drma nas groznica. U kosti nam se uvukao strah. Na korak smo do panike. Uslužne djelatnosti su paralizirane, proizvodnja isto tako, turistička sezona će propasti, dionice padaju, dugovi rastu. Ne piše nam se dobro i sve češće se čuje pitanje: Kako će izgledati svijet poslije ove pošasti izazvane virusom?

Na to pitanje nitko nema odgovor. Procjene se kreću od optimističnih (da bi sve moglo trajati do lipnja ili srpnja), do onih koje kažu kako je moguće da to bude i mnogo dulje (18, pa čak i 24 mjeseca).

Prije tri dana naš je premijer rekao kako Hrvatska između spašavanja života i borbe za dosadašnji način života bira spašavanje života. To znači da će se briga za zdravlje nacije i živote ljudi staviti ispred gospodarskog razvoja po svaku cijenu. To je zdravorazumski gledajući sasvim logičan i reklo bi se prirodan izbor - jer samo živi i zdravi ljudi rade, proizvode, kupuju, troše, plaćaju poreze i stvaraju nove vrijednosti. Dakle, moramo prije svega preživjeti, a onda ćemo rješavati sve ostalo, onako kako budemo mogli i kako nam okolnosti budu nalagale.

Nikakve koristi od ogorčenja i žestokih polemika, svađa, nesporazuma…Od teorija urote. Ideoloških obračuna. Nemamo izbora. Razum nam nalaže kako je jedino racionalno slušati stručnjake, ljude koji vode Nacionalni krizni stožer civilne zaštite, liječnike kojima povjeravamo svoje zdravlje i život, infektologe i epidemiologe - one koji za razliku od nas ostalih znaju mnogo više o COVID - 19 i svim drugim infekcijama i čija je to profesija.

Mnogi već prognoziraju kako život poslije korone neće biti isti kao što je bio prije. Ako ovo potraje dulje i neće. Možda se čak vratimo u neka vremena koja smo već pomalo zaboravili i dohvatimo se pluga i motike, iskrčimo zapuštene njive i počnemo opet živjeti od zemlje.

I ako to bude najveća "nesreća", onda i neće završiti tako loše. Ne daj Bože gorega, znali su govoriti naši stari - i nažalost, često su na tu svu muku i danonoćni kuluk dolazile i brojne druge pošasti.

Ne daj Bože rata i gladi - i to su ne bez razloga govorili naši djedovi i očevi od kojih već mnogi odavno oru njive nebeske. Oni su bili sretni ako je mir, želudac barem napola pun, noge nisu mokre a čeljad zdrava i u štali se zadesi nešto blaga. I sve su prepuštali Bogu. "Pomozi Bože", "Što Bog da", "Boga dao, Bog uzeo", "Ne daj Bože", "Sačuvaj Bože" - nekad je sve to imalo svoj smisao, danas se rijetko čuje čak i kao usputna poštapalica.

A mi smo za razliku od njih uletjeli u eru "progresa" i kao mnogo "sposobniji" i "pametniji" munjevito "napredovali". U samo 50-60 godina prešli smo put od fenjera do laptopa (kako bi slikovito mogli reći). I postali ovisnici od: struje, plina, Interneta, kućanskih strojeva, automobila, od ljetovanja, zimovanja, šopinga i garderobe, zgrtanja novca, od dobre hrane i pića (čast izuzecima koji tomu odoljevaju). I taj potrošački "kod" postao je mjera našeg življenja, našeg "načina života" - kako se to obično kaže. Iza te bezazlene kovanice ("način života") krije se ustvari naš egoistični potrošački svijet u kojemu nagonski danonoćno trčimo za novcem zbog kojega smo u stanju zapustiti obitelj, pokvariti prijateljstva, zgaziti mnoga načela i moralne norme, slagati, prevariti…

Gubimo iz vida vlastitu prolaznost i zaboravljamo onu biblijsku: "Čovječe, sjeti se da si prah bio…"

Postali smo sluge i robovi prolaznog i materijalnog a zapostavili sve ono što je uistinu bit egzistencije i daje smisao ljudskom postojanju. Zaboravili smo kako se ono najvažnije od čega se sastoji život ne može kupiti novcem (povjerenje, sreća, duševni mir, ljubav, mudrost, darovitost…).

I ništa nas ne može izbaciti iz tog kolosijeka - iz te sumanute utrke koja nema cilja, kraja ni svrhe. I dok se poput hrčka na kotaču uzalud trudimo u uvjerenju kako se ipak krećemo nekud, za nama ostaje ono najvrjednije što život čini životom. Izmiče nam odrastanje vlastite djece - njihovi prvi koraci, sricanje prvih slova, crteži, naučene pjesmice, nemamo vremena za njihove hobije, igre, adolescentske teme i dileme, ne rijetko ne znamo razgovarati s vlastitim supružnikom i poslije 20-30 godina braka nađemo se u čudu kad jednog jutra zaključimo kako smo sve te godine proveli uz stranca.

A i kako bi i kad to zapazili!? Pa vrijeme je novac, a novac naš bog! I zato, naprijed, u nove bitke! Uskočiš u cipele, srkneš napola kavu i započinješ još jedan krug maratona bez kraja i konca. Poput hrčka (samo što hrčak češće odmara). I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, sve dok te nešto ne lupi i ne završiš u bolničkom krevetu. Tek onda (ako imaš još uvijek vremena) možda razmisliš o svemu. Onda kad je kasno i ništa se više ispraviti ne može.

Eto, to je taj naš "način života". Vrteška s koje mnogi silaze prije reda jer ne vide svrhu te beskonačne vrtnje u krug koja je sve brža i brža. Mora li tomu jednom doći kraj? Dakako, sve ima svoj kraj. Pitanje je samo kada i kako. Odgovor zna samo On. Tvorac. Bog koji je posložio ovaj svijet od kojega smo protivno Njegovoj volji napravili kaos.

Svijet poslije korone?

Tko zna što nas sve čeka, ali u jedno sam sasvim siguran: motika i plug nisu najveće zlo koje nas može zadesiti. Daj Bože samo da ima tko vući plugove (jer konje smo pobili) i klepati motike (to smo zaboravili)…i sačuvaj nas rata i gladi.

Sačuvaj nas Bože rata i gladi. Ljudske mržnje, obijesti i pohlepe.

 

Zlatko Pinter