Hrvatska nacija može se očuvati samo na jedan način: Odličan primjer je poljski model
Strategija bi prije svega trebala biti stručno-znanstveni dokument sadržajno i terminološki postavljen za dohvat najvažnijih, primarnih, ključnih, neodgodivih, povijesnih i sličnih ciljeva, pri čemu se posebna pozornost posvećuje načinima, obrascima ili modelima njihova ostvarivanja.
Načini vođenja, vještine ostvarivanja, spoznajne pripreme i svrhovitosti upotrebe postavljenih modela strategijske su nužnosti, bez kojih takav ključni dokument razvoja, uređenosti i sigurnosti poprima političke forme s prvenstvenom namjenom javne dojmljivosti i formaliziranja obaveza.
Strategijama ukupnog razvoja i nacionalne sigurnosti uvijek bi trebale prethoditi znanstveno zasnovane demografske strategije, jer malo komu više nije jasno kako su brojnost, sastav i kretanje ljudske populacije ili stanovništva, žiteljstva, puka… ključne pretpostavke strateških planiranja i provođenja.
Poseban odnos
Dosadašnji politički odnosi i postupci prema neosporno najvažnijem pitanju hrvatske sadašnjosti i budućnosti nisu potvrdili političko prihvaćanje značenja te razine, a nije to pokazano ni konferencijskim djelovanjem niti sadržajnošću u dokumentu nazvanom od milja Strategija demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine (NN 36/2024; 25. 3. 2024.).
Ovisnost o zaključcima Vijeća Europske unije i njihovim opsežnim nužnim mjerama za “oblikovanje demografskih politika za suočavanje s demografskim promjenama” terminološki je formalizirana do potpune odanosti, ali naravno uz već standardno zanemarivanje jedne od ključnih pretpostavki: “poticanje stjecanja vještina na području znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike i ulaganja u istraživanje, inovacije i umjetnu inteligenciju”.
Nije se potrebno čak ni osvrtati na “oblikovanje demografskih politika”, a još manje na navođenje poticanja “stjecanja znanstvenih vještina”, jer su dokumentacijski i konferencijski odrazi raznih i brojnih vještina vidljivi s velike udaljenosti, ali nikad naravno s političke blizine niti stručno-znanstvene nespremnosti. Područje politike nasuprot području znanosti na hrvatskom je primjeru poprimilo poseban odnos, a njegova je vidljivost u političkoj promociji prevažne konferencije i prevažne strategije izdignutoj iznad svakog drugog strateškog značenja dokumenta. Umjesto političkih konferencijskih predstava, Hrvatskoj su nužne strateške odluke temeljene na dokumentu isto takve sadržajnosti, kao što je uostalom potrebno politički iluzionizam u strateškim nacionalnim interesima zamijeniti sa znanstvenom spoznajom, a ne politički poticanim vještinama među kojima su zadivljenost i sljedbenost prevladavajuće u svim prilikama, pa i u konferencijskim i dokumentacijskim uvjeravanjima.
Razvojna upitnost
Uvid u konferencijska izlaganja i sadržajnost strategije svakom iole racionalnom i svjesnom posljedica demografske kataklizme koja je zahvatila Hrvatsku postaje jasno kako se samo tehničkim demografskim mjerama plimni destrukcijski val neće moći zaustaviti. Hrvatskoj je potrebna demografska strategija koja ne zaobilazi razinu negativnosti, nacionalne ugroženosti, razvojne upitnosti, imigracijske posljedičnosti i naročito izbora provedbenih modela.
Umjesto bespogovornog slijeda s usklikom “Demografski izazovi – put naprijed” i političkog prekrivanja hrvatskog suočavanja s nestankom, pražnjenjem prostora i početkom zamjene stanovništva, mali samo podsjetnik na sadržajne nužnosti i eksplicitne nacionalne strateške potrebnosti. Bez promocijske terminologije i strogo selektivnog biranja onih s “razvijenim vještinama” koji imaju snagu sudjelovanja pod političkim diktatom, Hrvatskoj je stvarno potrebna strategija demografske obnove u funkciji opstanka.
Trebaju nam ljudi
Prevelika važnost demografske problematike za hrvatski opstanak teško se može svesti na formalizam i sadržajnu imaginaciju, u kojoj se znanstvena odsutnost smatra poželjnim političkom izborom, a uzdizanje i dokazivanje političke pozicije neupitnom prednošću.
Zasnivanje hrvatske budućnosti na dokumentima sadržajne dojmljivosti bez izravnih i mjerljivih izvršnih obaveza ustaljeni je već hrvatski politički iluzionizam s posljedicama kojih pomno selekcionirani provoditelji nisu ni svjesni.
Malo tu pomažu službene statističke egzaktnosti hrvatske demografske destrukcije i bilo kakva izvanjska ukazivanja, kad su birane “razvijene vještine” po propisanim mjerilima iznad svake znanstvene spoznaje. Vremena je sve manje, kao uostalom i populacijske brojnosti, a Hrvatskoj trebaju ljudi.
