02. listopada 1991. Zločini srpske agresorske vojske (Momir Bulatović) – ‘Namjera rata stvoriti Veliku Srbiju bez Hrvata’

Srpska vojska, po zapovijedi i u organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđene u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije. 

U vrijeme najveće agresije na Hrvatsku, tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović,  2. listopada 1991 . dao je izjavu od koje se vodila krv u žilama: Granice Crne Gore i Hrvatske su administrativne! To je značilo  rat za Veliku Srbiju,  čiji je dio trebao biti i Bulatovićeva Crna Gora, te južna Hrvatska čiji je dio Bulatović htio pripojiti Crnoj Gori.

DORH nikada nije podigao optužnicu protiv predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, organizatora i pokretača agresije na Hrvatsku, kao ni protiv nikoga drugoga iz Srbije, Crne Gore ili vrha JNA. 

Kada bi sada nabrajali brojne huškače koje su poticali, organizirali i provodili agresiju na Hrvatsku taj bi spisak bio jako dugačak. Nije to samo  Slobodan Milošević,  a niti velikosrbin iz Crne Gore  Momir Bulatović.  Na tom spisku bi se našli i današnji predsjednik Srbije  Aleksandar Vučić  i ministar  Ivica Dačić.

Kada su prvog listopada 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne obrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički su krenule preko crnogorsko-hravatske granice – da unište “ustaše” – propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su “ustaše” prethodno napale Crnu Goru.

Danas su se na vlast u Crnoj Gori vratili upravo oni koji su 1991. poticali i huškali agresiju na Hrvatsku. 

Huškanje protiv Hrvata – medijska haranga iz Podgorice i Beograda

Hrvatima je ispriku ponudio jedino  mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila  koji je prvi i jedini pravoslavni poglavar koji se poklonio žrtvama vukovarske tragedije. Ujedno, Crnogoska pravoslavna crkva je i danas pod strašnim pritiskom svetosavskog imperijalizma Srpske pravoslavne crkve koja joj ne želi priznati autokefalnost, kao niti pravo postojanja crnogorskog naroda.

Najveću težinu u hrvatskoj javnosti, tada, imala su protivljenja ratu nedjeljnika Monitor i Građanski odbor za mir, te isprike na početku rata pjesnika Jevrema Brkovića i njegova pjesma “Dubrovniče, oprosti” i tekst Vitomira-Vita Nikolića “Noć sa Dubrovnikom”. I to što su na Cetinju, starim glavnim gradom Crne Gore tradicionalno sklonom Hrvatima i oporbenom prema Srbiji, predvodili veliki miting protiv Miloševića i Srbije, za samostalnu Crnu Goru. Tog prvog veljače 1992. godine na Cetinju se iz tisuća grla orilo: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Preko puta njih, u samo Cetinje, režim je doveo poglavara Srpske pravoslavne Crkve, zločinca Arkana i njegove pobočnike nakon krvavog pira u Hrvatskoj.

Povod za konavosku operaciju, a potom i opsadu Dubrovnika – po objašnjenju koje je tom prilikom 1991. dao engleskoj televiziji tadašnji potpredsjednik srpske Vlade Budimir Košutić – bio je, navodno, hrvatski “rušenje dva stara grada – Herceg Novog i Prevlake”!

Kakve bizantske laži službenog Beograda!

Milošević i njegov ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović prali su ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističe se kako Srbija nema ništa s “oružanim sukobima oko Dubrovnika”. Nego je to, po Srbiji, problem koji “Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom”.

Tadašnji ministar Marović tvrdi da je mir jedino moguće osigurati ratom – “neovisno koliko će biti patnje i bola”! Momir Bulatović je pozivao, kao i mnoge danas u Hrvatskoj čak, u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”, a Đukanovića u konačno razgraničenje sa Hrvatima.

A Konavle, Dubrovnik i sve do Pelješca bilo je popaljeno, poubijano i protjerano.

Samo je Dubrovnik ostao u rukama hrvatskih snaga, u potpunom okruženju, pod opsadom Srba i Crnogoraca, polako umirući u iščekivanju sudbine Vukovara.

Ipak, u prosincu 1991. jedan crnogorski novinar i reporter Monitora obišao je dubrovačku okolicu i zabilježio tragove zločina. U tekstu  “Posrnuli gospar”, između ostalog, piše:

“Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja. Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u Ćilipima ostali samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nismo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vraća s pijeskom razapeta je jugoslavenka zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafit: 'Tražili ste, dobili ste', 'Crna Gora'… Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cestu, svuda, uz nezaobilazno 'četiri S'. Na tabli pokraj puta velikim slovima ispisano 'Srbija'”.

Ne zaboravimo:  agresija na Hrvatsku nije krenula samo iz Beograda, već i iz Crne Gore, kao i iz Bosne i Hercegovine i gradova Trebinja, Banja Luke, Prijedora…Kasnije su, čak iu međunarodnoj zajednici, tvrdili da je Hrvatska umiješana u rat u Bosna i Hercegovina, premda je najveći dio agresije krenuo na Hrvatsku upravo iz te države.

Tako je Trebinje biološki centar za uništavanje Dubrovnika i okolnih hrvatskih mjesta, da se ne zaboravi. A sve samo radi granica, koje je htio mijenjati i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, te uzeti silom ono što je bilo oduvijek hrvatsko.

Ovaj Crnogorac i rođeni Beograđanin preminuo je 30. lipnja 2019. u 63. godini. Protiv jednog od aktera raspada Jugoslavije i produžene ruke Slobodana Miloševića DORH nikada nije podigao optužnicu, kao niti crnogorski i međunarodni sudovi, kao niti protiv nijednog huškača i predvodnika rata protiv Hrvatske.