Hrvatski branitelji glavnom uredniku HTV-e: Čudo je, g. Kovačeviću, što nitko ne zna kako se troše novci (milijarde) tv pretplatnika…
Glavni urednik svih televizijskih programa HTV-a Bruno Kovačević nedavno je dobro nasmijao hrvatsku javnost kad je izjavio (i ostao živ!):- „Mi bi napravili puno bolji program. Nije da nedostaju ideje i da ljudi nisu kreativni. Nemojte zaboraviti da nam je pristojba posljednjih devet godina 80 kuna. Po izračunu da ona može biti i do 1,5 posto prosječne hrvatske plaće, ona bi mogla iznositi i 96 kuna. Mi bi sa 16 kuna razlike napravili čuda“ – rekao je Kovačević.
Pa, čuda rade godinama i sa 80 kuna mjesečne tv pretplate, i to na manje-više sva četiri programa. Prvo čudo je što svaki mjesec ljudi gledaju ili ne gledaju njihov program moraju platiti isto (još i više!) kao i za zdravstveno osiguranje. Drugo čudo je što su omogućili nekim poznatim zagrebačkim odvjetnicima da se u kratkom vremenu obogate podizanjem ovrha na jadnim ljudima koji nemaju ni za kruh, a kamoli za njihovu tv pretplatu. Treće čudo su emisije ala „Nedjeljom u dva“ koja može ići isključivo i samo na državnoj televiziji. Četvrto čudo je što na sva četiri programa tek se tu i tamo prikazuju emisije posvećene stvaranju hrvatske države, ili kad je nedavno bilo obilježavanje 20. obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana – ni jedna. (Emisija posvećena hrvatskih braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata na programu je jednom tjedno – pola sata). Peto čudo je što ni za tolike velike novce s kojima raspolažu nemaju ni jednog „pravog“ dopisnika u svijetu, već se tu i tamo samo kod „gostovanja“ onog tko je trenutačno na vlasti u Hrvatskoj javlja njihov „radio-reporter“ pretežno iz Brisela. Šesto čudo je da su im umirovljenici i Hrvati koji žive u inozemstvu – zadnja rupa na svirali. (Čak nemaju „pokrivena“ ni važnija događanja u susjednoj Bosni i Hercegovini, osim „slučaja Zdravka Mamića“!). Sedmo čudo je da iz gradova i mjesta koja su najviše stradala u vrijeme Domovinskoga rata poput Vukovara, Škabrnje, Knina, Pakraca, Lipika, Saborskog, Vinkovaca, Osijeka i da ne nabrajamo dalje, ima jedino vijesti ako se tamo dogodio neki incident, poglavito na nacionalnoj osnovi. (Ili ako je netko iz političkog državnog vrha otvorio neku cestu ili pogon).
Osmo čudo je da svi moraju plaćati pretplatu, ali „svi“ ne mogu gostovati u njihovim emisijama, osobito ako nisu na „partijskoj liniji“. Deveto čudo je da glazbene emisije, u kojima gostuju hrvatski pjevači i sastavi, u 90 posto slučajeva, mogu se slušati i gledati tek iza ponoći. Deseto čudo je pitanje: tko gleda i čemu služi njihov treći, pa i četvrti program? Jedanaesto čudo je (koje bi moglo biti i treće) da vrhunske nogometne i ine utakmice moramo gledati na privatnim kanalima.
A dvanaesto, najveće čudo je da trebamo i moramo plaćati pretplatu, ali nemamo nikakvog prava sudjelovati u bilo kakvom stvaranju programa, pa čak ni biti nezadovoljni nekim voditeljima, emisijama ili urednicima. Uz to, ne smijemo ni znati koliko njihovi zaposlenici primaju plaću, koliko plaćaju „honorarce“, a još manje koliko košta pojedina emisija ili serija ili zbog čega zovu u goste manje-više jedne te iste.
U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ta je televizija, poglavito pod vodstvom Antuna Vrdoljaka, imala svoju svrhu i bila je rado gledana. Njezini reporteri, snimatelji, tonci i drugi bili su na iznimno opasnim radnim zadacima, i nitko nije tražio „čudo“ u povećanju pretplate.
Žalosno je i jadno što svaka (da se malo našalimo) privatna televizija s jednim kanalom „popiša“ HTV-ovih – četiri!
Stoga, tv preplatu treba smanjiti, odnosno ukinuti, a ne povećati.
Da se to dogodi, to bi druže ili gospodine Kovačeviću bilo još jedno, ali pravo – čudo!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
